Networked Knowledge


Home

Search NetK

NetK Forum

Contact

Library

Law lectures

Miscarriages Justice

What's New?

Links

Visitor Book

NetK Shop



Sponsored by
 
The Cricket Statisticians  

Networked Knowledge - Umreženo znanje

Zahvaljujem se prof. dr. Moles-u na dozvoli objavljivanja prijevoda poglavlja o epistemologiji u legalnoj teoriji.


Definition and Rule in Legal Theory -

A Critique of HLA Hart and the Positivist Tradition 

Definicija i pravilo u legalnoj teoriji
Kritika HLA Harta i pozitivističke tradicije

 Robert N. Moles

Ranije objavio Basil Blackwell, Oxford (1987)

Ostale knjige prof. dr. Molesa (other books from prof. dr. Moles)

- A state of Injustice - Stanje nepravde
- Losing Their Grip - the case of Henry Keogh  -  Gubitak moći - slučaj Henry Keogh-a

CONTENTS  -   Sadržaj knjige 'Defincija i pravilo u legalnoj teoriji '

Acknowledgements
Introduction - prijevod   
1. The Purpose and Method of Austin's Legal Theory
2. Hart's Critique of Austin
3. A Critique of Hart's Theory of Law
4. Hart's Theory and its Consequences
5. Rules - Their Application and Development
6. Epistemology - The Common Ground   Epistemologija - Opći temelj  
7. Law and Morality - How to do things with Confusion

8. Continuing Tensions in Modern Positivism
Bibliography
Cases
Reviews and discussions of this book


Definicija i pravilo u Legalnoj teoriji

(legal = pridjev = o ili u svezi sa zakonom, dozvoljen zakonom, utemeljen
zakonom, prema zakonu, o ili u svezi s odvjetnicima ili njihovom profesijom)


[Napomena: u prijevodu se koristi mogućnost razlikovanja
znaćenja (od znati) i značenja (od znak-ovitosti).]


Uvod u knjigu

Ova je knjiga namijenjena kao djelo sinteze na barem dva načina. Unutar područja legalne teorije, argumentirat ću postojanje jačeg zajedništva teorija Austin-a i Hart-a, nego li je to i sam Hart prepoznao, te kako su teorije Austin-a i Akvinskog bolje sagledive kao komplementarne, nego kao suprostavljajuće jedna drugoj. Također ću tvrditi i argumentirati kako različite discipline kao što su pravo, moral, politika, znanost i teologija moraju biti ujedinjeni na dvije razine. Na teorijskoj razini moraju postići jedinstvo glede zajedničkog stajališta o epistemologiji (grana filozofije koja se bavi podrijetlom i dosezima ljudskog znanja), ukoliko žele ostati dijelom racionalne i koherentne strukture – te na razini ljudskog djelovanja, gdje one moraju biti, a i jesu nužno ujedinjene.

Neil MacCormick i Ota Weinberger izražavaju slično stajalište sa iznesenim u knjizi koja je pred Vama. Oni pitaju zašto ljudi nastavljaju tražiti filozofske zajedničke osnove različitih disciplina, kada i dalje iznalaze tako različita stajališta. Zar ne bi bilo bolje, pitaju se, posvetiti vrijeme ekskluzivno jednoj ili više specijaliziranih disciplina koje nude mogućnost opipljivijih rezultata? Onda odgovoaraju na pitanje na slijedeći način:

“Vjerujem kako takvo neprijateljstvo prema filozoskoj zagonetki samo po sebi vodi krivim putom - štetnijim za razvoj partikularnih specijaliziranih disciplina. Ljudski um inklinira filozofiji, pokušavajući shvatiti temelje partikularne discipline, razmatrajnjem isto tako i njene epistemološke i metodološke međupovezanosti (odnošenja – op. prev.) s drugim područjima znanja. Rješenja problema specijaliziranih disciplina i divergentna mišljenja glede individualnih pitanja jednako zavise u velikom stupnju od filozofskih temelja konkurentnih koncepcija.” [1]

Važan cilj ove knjige je istraživanje određene temeljne prethodne pretpostavke daleko modernije teorije prava (legalne teorije) i konstatiranje da su njene filozofski temelji takvi da postoji imanentna opsanost njenog kolapsa. Tradicionalno, u pravnoj znanosti, bila su postavljana pitanja tipa: “Jeste li odvjetnik prirodnih zakona ili pozitivist?” ili “Slažete li se s teorijom prava Akvinskog, Austn-a ili Hart-a?” Problem s tim pitanjima je implikacija pretpostavke biranja između međusobno isključivih teorija ili konstelacija ideja, umjesto portretiranja tih teorija ili ideja kao različitih no kompatibilnih odziva na slična iskustva. Ovo zadnje stajalište će biti prezentirano u knjizi, dokazivanjem tvrdnje da su dihotomije uključene u tradicionalnim pitanjima pogrešne i da one vode krivim putom.

Važno je shvatiti, kako je to ukazao R.G. Collingwood, da "je svaka tvrdnja ma tko ju ikada izrekao, u stvari odgovor na neko pitanje.” [2] Ako se to priznaje, vidjet će se da su postavljena pitanja uvijek na osnovi onog što već znamo ili ‘mislimo da znamo’, pa pokušavanje odgovaranja na takva pitanja, u biti vodi u krivom smjeru i predstavlja uzaludan napor, pridružen takvom pokušaju. John Finch, u jasnoj, elementarnoj knjizi o teoriji prava, napominje, kako ‘partiklarne formulacije pitanja kondicioniraju formu i sadržaj odgovora, ali i ono što ćemo naći istraživanjem, jer je  ono neizbježno pod utjecajen onog što tražimo”. [3] U znanstvenom polju, Thomas Kuhn je također pokazao važnost postavljanja pravog pitanja i reflektiranja na znanje, koje je bilo temelj tog pitanja, konstatirajući da:

“Instruirani za istraživanje električnih ili kemijskih fenomena, čovjek neznalica u tim područjima, no koji zna što je znanstveno, može legitimno doći do jednog ili više nekompatibilnih zaključaka. Među tim legitimnim mogućnostima, određeni zaključci do kojih je stigao, su vjerojatno determinirani njegovim a priori iskustvom u drugim područjima, događajima u njegovom istraživanju, te vlastitom individualnom kompozicijom (postavom). Na primjer, koja će uvjerenja o zvijezdama, unijeti u svoje proučavanje kemije ili elektriciteta.” [4]

Pa ipak u pravnoj teoriji, tvrdio bi, kako smo proteklih nedavnih godina prilično zanemarili ispitivanje nekih naših najosnovnijih pretpostavki. Kako bi osigurali postavljanja pravih pitanja, očito je onda korisno, reflektirati se na ‘ono što se uzima kao dano’ znanje, na kojem se osnivaju takva pitanja, razmatrajući jesu li dobro utemeljena,  uz pretpostavku ta ta znanja i postoje. Razmotrimo kako različite pretpostavke mogu utjecati na nečiji pristup pravnom sustavu. H.J. Eysenck se u svojoj knjizi “Kriminal i osobnost - Crime and Personality” bavi pitanjem, ‘zašto je kriminalna djelatnost, koja je daleko od univerzalne, ograničena samo na mali dio populacije, vjerojatno na manje od 10%?’ [5] Kasnije citira D.J.West-a, kako bi podržao to stajalište, jer se 90% djece uobičajenih zatvorenika pokazuje dobrim, respektabilnim, solidnim građanima, koji ne čine zlodjela bilo koje vrste.’[6] Očito bi psihološka teorija konstruirana na osnovi da je društvo sastavljeno od 10% kriminalaca i 90% onih koji ne čine kriminalna djela bilo koje vrste, bila vrlo različita od teorije, koja bi rezultirala iz stajališta Tom Bingham-a (ranijeg Glavnog inspektora poreza Njezina Veličanstva - Her Majesty’s Principal Inspector of Taxes), da

“Izbjegavanje poreza, po broju kojeg nismo mogli ni sanjati u godinama prije Drugog svjetskog rata, je sada jedna od najalarmantnijih karakteristika financijskog života ove zemlje. Bolest se raširila na sve aspekte oporezivanja . . .  na sve rangove društva, od najčasnijih imena u Gradu do lokalnih prodavaonica na uglu.” [7]

I dok Eysenck vjeruje kako 90% stanovništva ne čini kriminalna djela bilo koje vrste, Uprava za prihode u zemlji zaključuje kako “je vrijedno uočiti da se propusti trenutno pronalaze u preko 80% istraživanih slučajeva.”[8] U teoriji prava, unaprijed postavljeni odabiri često reflektiraju neprimjereno razumijevanje izdvojenih pozicija teoretičara, na koja se odnose.

To onda ima učinak prejudiciranja rezultata istraživanja na isti način kao kada policijski isražitelji zauzmu stajališta krivnje ili nevinosti osumnjičenih prije prikupljanja dokaza. Njihova očekivanja će sigurno imati učinak na nalaze; češće će se prikupljati dokazi, koji podržavaju ranije formirano stajalište, dok će se previđati dokazi koji podržavaju suprotno stajalište.

U nedavnim slučajevima ubojstva u Britaniji, u kojima je niz ljudi ubijen, policija je inicijalno pretpostavila kako je jedna osoba, pronađena mrtva, ubila druge i onda počinila samoubojstvo. Kao rezultat toga, oni su u vrlo kratkom vremenu prikupili mnogo dokaza previdjevši dokaze koji nisu bili konzistentni s njihovim stajalištem. Postupno ih se informiralo o tomu kako se jedan član obitelji hvalio svojoj djevojci kako je počinio ‘savršeni zločin’. Vrativši se na mjesto zločina, s tom novom perspektivom u mislima, uočili su mnogo dodatnih dokaza, koji su tamo vidljivo postojali cijelo vrijeme, uključujući i prigušivač s oružja ubojice, koji je bio u futroli pištolja. [9]

Ako se postavljaju pitanja, kao ona spomenuta u odnosu s teorijom prava (legalnom teorijom), postoji mogućnost prihvaćanja implicitne pretpostavke o nekompatibilnost tih teoretičara, što će jasno imati najrazorniji učinak na naše shvaćanje tih teoretičara. U pokušaju fokusiranja na takva osnovna pitanja, moj će argument izbjegavati redukcije i odbojnosti postojećih diskusija pravne znanosti i pokušat će se distancirati od njih kako bi pokazao potrebu preispitivanje parametara, unutar kojih se vode diskusije. Posebno ću istražiti nedavne doprinose znanosti prava H.L.A. Hart-a, a koji potječu uglavnom iz njegove knjige, napisane početkom 1960-tih – Koncept prava - The Concept of Law. [10]

Po mom mišljenju, u tom svom djelu, Hart je uveo i razvio neka osnovna kriva shvaćanja koja imaju duboki utjecaj na način vrednovanja djela drugih, te kako su takva kriva shvaćanja utemeljena na propozicijama, koje su jednako upitne kao i Eysenck-ove. Hart-ov doprinos je posebno značajan zbog svojeg izobličavajućeg utjecaja na naše ocjenjivanje pozicija i Austin-a i Akvinskog. Nakon dugog ispitivanja Austin-ovog djela u Konceptu, Hart zaključuje kako su ‘zadnja tri poglavlja stoga zapis o neuspjehu, te kako jednostavno postoji potreba za novim početkom’. [11] Neuspjeh Austin-a je bio jednako potpun, kao i univerzalna aklamacija dana Hart-u.

U njegovoj diskusiji o ulozi Akvinskog, Hart primijećuje kako neki teoretičari tvrde da postoji nužna povezanost između prava i moralnosti. To je za Hart-a bitna tema između pravnika prirodnjaka i legalnih pozitivista, te osnova zbog koje klasični pravnici prirodnjaci odbacuju poziciju pozitivista. Hart osjeća opisujući poziciju Akvinskog, koju smatra ‘najjasnijom, zato što je najekstremnija forma iskaza takvog stajališta . . .'[12] Naravno, ono što Hart ne uspijeva priznati je daljnje stajalište Collingwood-a - tvrdnja ne može biti kontradiktorna ukoliko ne postoje različiti odgovori na isto pitanje:

“Ukoliko ne možete reči što propozicija znaći sve dok ne znate pravo pitanje na koje bi ta propozicija trebala biti odgovor, pogriješit ćete u njenom znaćenju, ako griješite u vezi tim pitanjem. Jedan simptom krivog znaćenja neke propozicije je mišljenje, koje je kontradiktorno drugoj propoziciji, koja u stvari i nije kontradiktorna. Niti bilo koje dvije propozicije, koje sam vidio, ne mogu biti međusobno kontradiktorne ukoliko ne odgovaraju na isto pitanje.” [13]

Zato što Hart ne uspijeva priznati odnošenje između propozicija i pitanja na koja odgovaraju, ne može pronaći nužnost rekonstrukcije ili ekspliciranja pitanja s kojima se bave Austin i Akvinski. Hart je ili zaboravio ili nije uspio shvatiti, značaj Collingwood-ova savjeta svojim učenicima. To bi morali upamtiti prije nego žurimo podržati Hart-a u njegovom odbacivanju Austin-a:

“nikada ne prihvaćajte kritiku bilo kojeg autora prije nego zadovoljite svoje propitivanje relevantnost takve kritike . . . ‘rekonstruirajte problem’ ili ‘nikada nemojte misliti da razumijete bilo koju tvrdnju filozofa sve dok niste odlučili s najvećom mogućom točnošću utvrditi pitanje, na koje bi ta tvrdnja trebala biti odgovor.’” [14]

Istina je međutim, da moda i konvencija mogu prevladavati u prostoru akademskih ideja kao i bilo gdje drugdje, a kada puše predominantni vjetar protiv neke škole mišljenja, a u korist neke druge, to je najlakša stvar na svijetu za one koji uče hodati krećući se niz vjetar, a ne protiv njega. Ubrzo vjetar postaje prihvaćenim dijelom okoline, pa je teško uopće uočiti njegovo puhanje, pa ako već ništa drugo, on zasigurno pomaže trčanju niz vjetar. To je kao kada dječak koji preferira sat bez njihala, jer ako više ne govori vrijeme, ide znatno lakše nego prije razveseljavajućim tempom. [15]

Hart daje impresiju kako bi napredak mogao biti brži ukoliko bi se mogli odreći intelektualne prtljage, koja nas vuče natrag zamućujući nam viziju. Ono što moramo učiniti je postaviti jasan cilj i početi iznova, uz energizirajuću atmosferu generiranu ‘mišljenjem za sebe’, kao potrebnog preduvjeta za korektno shvaćanje. Postoje jasno mnogi problemi pridruženi takvom stajalištu. Moglo bi biti istina, da bi možda brže napredovali kada ne bi morali razmatrati što je bilo ranije, već samo pretpostaviti, kao što to stajalište i čini, da će naše misli ab-initio biti mnogo dublje nego akumulirane mudrosti tijekom vijekova, izgleda neprimjereno optimistički (i kao što to Macaulay formalno objašnjava, modernizam često nije ništa drugo nego čisti provincijalizam transferiran s karte na kalendar). [16]

Naravno, ako se nekima čini ova metoda uvjerljivom, imat će malo razloga razvijati naše ideje, kao što smo mi morali razvijati ideje onih prije nas. Time očito postajemo dijelom intelektualne prtljage. U protivnom bi rezultat bio potpuni diskontinuitet ideja. Plauzibilnija interpretacija je naravno da su se za utemeljivanje ideja, koje nam se čine očitim, naši prethodnici borili dugo i teško. One kreacije koje su se probile, kao naši vlastiti dragulji, su uglavnom nepriznate kreacije drugih. Činjenica je da to jedino počinjemo shvaćati kada čitamo njihove radove.

Postavljajući onda pitanja o premoćnoj ortodoksnosti u znanosti o pravu, argumentirat ću kako razvoj ideja ne teče brže ako odbacujemo sve što se događalo ranije. Bez shvaćanja pozicija iz prošlosti, ne može uopće postojati napredak. Moja je intencija ohrabriti vraćanje vrijednih elemenata iz 'otpada', te tvrditi kako bi trebali obnoviti svoje naslijeđe prije nego zahtijevamo daljnje kretanje duž postojeih crta istraživanja.

Najutjecajniji ‘novi početak’ u modernoj teoriji prava je onaj Hart-ov. Glavna tvrdnja njegove pozicije u vezi s teorijom prava je sadržana u 'Konceptu', a utjecaj njegovog djela kako unutar tako i izvan krugova pravne znanosti je evidentan u stajalištu Neil MacCormick-a:

“'Koncept prava' može biti u društvu čak i s izrazito erudicijskim i oštro-percipirajućim djelima velikog austrijskog  juriste Hans Kelsen-a, kao i s drugim velikim djelima pravne znanosti dvadesetog stojeća. To je djelo međunarodne eminentnosti. . . “ [17]

Treba uočiti kako to nije samo priznavanje vrijednosti 'Koncepta' u vrijeme, kada je napisan, već se radi o svježem potvrđivanju njegove vrijednosti. J.G. Murphy (u svojoj knjizi o Kant-u) nije škrt u hvaljenu 'Koncepta', rekavši kako je ‘to vjerojatno najbolja knjiga u filozofiji prava, ikada napisanoj.’[18] Uprkos tomu, centralna tema mog argumenta je sugeriranje postojanja fundamentalne slabosti, u temi koju je objelodanio Hart, do mjere u kojoj je primijenjivana metodolodija ekstremno zbunjujuća. To rezultira neuspjehom artikuliranja ili primjene primjerene epistemologije. Posljedično to Hart-a vodi u jako izobličenu percepciju poduhvata u kom se Austin angažirao, zbog čega posljedično sugerira vlastitu teoriju po tom pitanju, koja ima čudni ‘ad-hoc’ kvalitet.

Nakon detaljnijeg pregleda njegove kritike Austin-a, te načina kojim razvija vlastitu teoriju, postavit ću sliku slijedeći Hart-ov pristup na različite načine. Pokazat ću, kako bez pravilne pažnje prema epistemološkom statusu njegove teorije, diskusije Hart-ove pozicije, kao što je MacCormick-ova, nam relativno malo pomažu. One bi čak mogle produžiti diskusiju, jer su same manifestacija istih nejasnoća i samo ih izgleda povećavaju, umjesto da osvijetljavaju njeno razmatranje.[19] Pokazat ću kako je Hart-ovo stajalište o pravu katkada zamka za neoprezne komentatore prava, koje će nekritično prihvaćanje takvog stajališta o pravu, kakvog predlaže Hart, voditi usvajanju pozicija koje su interno nekonzistentne i koje nisu ništa više od površnih zahtjeva za plauzibilnošću.

Također ću ovdje pogledati i radove J.A.G. Griffith-a u Politici pravosuđa - The Politics of The Judiciary i P. Robson, P. Watchman i drugih u Pravda, Lord Denning i ustav - Justice, Lord Denning and The Constitution. [20]

Pokazat ću kako pažljivim fokusiranjem na slučajeve, na koje bi Hart-ova teorija trebala biti najprimjenjivija, njegova mu teorija neuspijeva pružiti adekvantnu podršku. Pogledat ću trilogjiu slučajeva Nasilja u kući i zakon o bračnoj proceduri - Domestic Violence and Matrimonial Proceedings Act 1967 - B v B, Cantliff v Jenkins, te Davis v Johnson, svi presuđeni unutar približno mjesec dana.[21]

Gledajući na slučajeve, vidjet ćemo najjasnije zašto Hart-ov opis izgleda nema dovoljno supstancije, a upravo ću iz toga početi graditi nužnu epistemološku osnovicu za primjereno stajalište o pravu. Vidjet će se, u svijetlu ranijih diskusija, kako je u stvari Austin bio na pravom putu u terminima metodologije, koju je primijenjivao, te kako je Hart pokušao zamijeniti tu metodologiju s nečim uveliko inferionijim. Kada vidimo pravu prirodu Austin-ovog pothvata, možemo ocijeniti i kako nema ništa lošeg u metodologiji koju je Austin primjenjivao.

Predlažem nakon toga istraživanje glavnih aspekata Hart-ove teorije – razloga njegovog napuštanja svog utjecajnog prethodnika, Austina i onih aspekata njegove teorije, koje su smatrane Hart-ovim vlastitim važnim doprinosom. Onda ću pokušati eksplicirati iskaz o epistemologiji, koja nedostaje Hart-u i to sa stajališta temeljem kojeg možemo vidjeti nepostojanje nekompatibilnosti između teorije Austin-a i Hart-a ili u stvari između onih Austin-a i Akvinskog.

Međutim, metodologija izvedena iz tih epistemološke pozicije, će jednako tako dati osnovicu za naše ponovno valoriziranje Austin-a, Hart-a i Akvinskog, a poslužit će i za pokazivanje drugačijeg puta, po kojem je ova knjiga namijenjena kao djelo sinteze.

Jedna od briga u osnovi mog argumenta je činjenica što je teorija prava razvijena kao još jedna ‘specijalizacija’. To naravno može biti korisno kada se moramo fokusirati na partikularno problemsko područje shvaćanja, no to samo ima smisla kao privremena, a ne konačna, faza mišljenja. Mora postojati pokušaj povezivanja takvih nalaza s drugim prodručjima znanja. U protivnom, kontinuirana specijalizacija bez sinteze znaći da bi trebali znati sve više o sve manje, te pokušavati riješavati probleme koji su sve irelevantniji bilo kom drugom osim male interesne grupe individua koji koračaju istim vijugavim no sve užim putom, koji se može, za sve koje znamo, vrtiti u krugu.

Takva okolina ohrabruje proizvodnju ‘umjetnih’ problema, čija se rješenja uzimaju kao znak napretka. Morris Kline dobro izražava učinak, koji takav pristup ima unutar njegovog vlastitog područja matematike:

“specijalizacija je postalo toliko raširena, a problemi toliko uski, da se ono što se jednom netočno govorilo o teoriji relativnost, naime kako ju razumije samo nekoliko ljudi na svijetu, sada primijenjuje na većinu specijalnosti.”. . . . . . 
“Cijena specijalizacije je sterilnost. Ona možda zahtijeva virtuoznost, no rijetko može ponuditi nešto važno.” [22]

On kasnije govori o načinu na koji znanstvenici matematike i fizike idu svojim odvojenim putovima, te kako zbog intenzivne specijalizacije, čak ni matematičari ne shvaćaju druge matematičare.[23] A.J. Ayer je to dobro izrazio, rekavši ‘ako se za znanost može reči da je slijepa bez filozofije, onda je istina i da je filozofija virtualno prazna bez znanosti’.[24]

Specijalizacija bez sinteze je kao akvizicija znanja nekog povjerenstva – informacija, koje su prikupile pojedine individue nemaju vrijednost ukoliko se članovi međusobno ne izvješćuju i razmjenjuju svoje informacije. J.H. Newman ukazuje slično, kada kaže: ‘pretpostavimo da jedan od nas ima osjet dodira, a drugi samo osjet sluha?’ [25] Pa ipak je važno memorirati kako će udruživanje (pooling) informacija omogućiti svakoj osobi bolji smisao iskustva, od onog koje bi imali bez takvog udruživanja, jer pojedinac nikada ne može iskusiti više od dijela kojeg ‘shvaća’.

Postoji inherentna opasnost, naravno, u vjerovanju svima, pa ću argumentirati kako su u velikoj mjeri ljudi iz drugih specijalizacija (posebno kompjutacijski znanstvenici) vjerovali pravnom uređenju koje je predložio Hart, što ih je odvelo u ozbiljne pogreške. Pokušaj razvijanja ‘sustava pravnih eksperata’ (umjetnih – op. prev.) je utemeljen na nekritičnom prihvaćanju prava kao sustava pravila. Kako je upravo to trebalo kompjuterskim znanstvenicima za dokazivanje korisnosti njihovih kompjuterskih sustava jako brze manipulacije pravilima (zakonima), dovelo je danas do teških neprilika u postizanju stvarnog napretka. Pokazat ću da problem leži u modelu prava kojeg su usvojili.

Čak i unutar vlastite specijalizacije (one teorije prava) znatno je povjerenje bilo dano Hart-u, ali je isto tako dovelo do ozbiljnih pogrešaka. U početnom poglavlju ću pokazati kako je Hart-ov temeljni napad na Austin-a (kojeg je većina ljudi u fahu prihvatila kao konačnog) površan i koji vodi u krivom smjeru. U poglavlju 7, ću pokazati kako Hart ne vodi samo svoje ‘sljedbenike’ u krivom smjeru, već zbog velikog utjecaja, čak su mu se i njegovi protivnici pridružili na temelju njegove formulacije problema, koja je solidno zvučala, iako u stvari nije bila takva, a što je također vodilo ozbiljnim izobličenjima njihovih pozicija.

U teoriji prava, koja očito ima vlastiti partikularni fokus, moramo znati na koji je način njezin objekt drugačiji od ili sličan objektima morala, religije, politike i znanstvene misli. Stajališta koja ću ovdje zauzeti govore, da  je aspekt kojeg Hart nije uspio referencirati – onaj epistemologije – krucijalan za shvaćanje odnošenja između različitih disciplina i u stvari im pruža zajednički temelj. Pokazat ću načine kojima se različiti modovi diskursa međusobno odnose i podržavaju, no ako jedan ne uspije obzirom na epistemološki temelj tog odnošenja, onda izmještanje iz jednog moda diskursa u drugi može postati disfunkcionalno i voditi beskrajnoj zbrci. To je cijenio Austin i htio je pružiti nužne alate koji bi omogućili primjerene diskriminacije.

Zbog toga što Hart nije uspio razumjeti ono što je Austin radio, ponovno je unio samo zbrke, koje je Austin namjeravao očistiti. Postupno je postalo nužnim, da Hart učini razna podešavanja svoje pozicije, što ga je u stvari vratilo na Austin-ov model, koga je, po svojim tvrdnjama, odbacio.


Referencije

  1. N. MacCormick and O. Weinberger An Institutional Theory of Law: New Approaches to Legal Positivism (1986) p.
      31.
  2. R.G. Collingwood An Essay on Metaphysics (1940) p. 23.
  3. J.D. Finch Introduction to Legal Theory (1974) p. 16.
  4. T.S. Kuhn The Structure of Scientific Revolutions (2nd edn 1970) pp. 3, 4. See also pp. 2, 54. Karl Popper makes
      a similar point in Conjectures and Refutations (4th edn 1972) p. 25. See also D.H. Lawrence, ‘Any creative act
      occupies the whole consciousness of a man. this is true of the great discoveries of science as well as of art’ from
      Introduction to These Paintings cited by F.R. Leavis Valuation in criticism and other essays (1986) p. 295.
  5. H.J. Eysenck Crime and Personality (1977) p. 111.
  6. Ibid. p. 152.
  7. T. Bingham Tax Evasion - The Law and The Practice (1980) p. 7.
  8. 123rd Report of the Board of Inland Revenue HMSO (1981) p. 30.
  9. ‘The trail that led to Bamber’ The Guardian 29 October 1986.
10. H.L.A. Hart The Concept of Law (1961) hereinafter referred to as ‘The Concept.’
11. Ibid. p. 78.
12. Ibid. p. 152. See also pp8, 182.
13. R.G. Collingwood An Autobiography (1939) p. 33.
14. Ibid. p. 74.
15. E. Gellner Words and Things (revised edn 1979). This illustration was taken from the original foreword by Bertrand Russell (p. xv), and was intended by him to apply to exponents of linguistic philosophy (such as Hart). It should be noted that this book was originally published some two years before The Concept.
16. I have taken this comment from the open letter by A. Harari ‘H.L.A. Hart and his The Concept of Law (1961)’ (1972) p. 2.
17. Neil MacCormick H.L.A. Hart (1981) p. 3.
18. J.G. Murphy Kant: The Philosophy of Right (1970) p. 180.
19. This phrase is taken from Morris Kline in his discussion of mathematical theories of the 18th and 19th centuries in Mathematics - The Loss of Certainty (1980) p. 166:
20. “What d’Alembert said in 1743, ‘Up to the present...more concern has been given to enlarging the building than to illuminating the entrance, to raising it higher than to giving proper strength to the foundations,’ applies to the work of the entire 18th and early 19th centuries.”
21. J.A.G. Griffith The Politics Of The Judiciary (1985) P. Robson and P. Watchman eds Justice, Lord Denning and the Constitution (1981).
22. B v B [1978] 1 All E.R. 821; Cantliff v Jenkins [1978] 1 All E.R. 836; Davis v Johnson [1978] 1 All E.R. 841.
23. M. Kline Mathematics - The Loss of Certainty (1980) p. 283.
24. Ibid. p. 286.



Definicija i pravila (zakoni) u Teoriji prava

Poglavlje 6

EPISTEMOLOGIJA – opći temelj

Vidjeli smo u 4. poglavlju, kako se autori Pravde Lord Denning i Ustava referenciraju prema političkoj ulozi sudstva, pa onda, zato što je takav model prava implicitan njihovoj poziciji, zaključuju kako prava uloga sudstva mora biti amoralna, apolitična, pa ne treba razmatrati pitanja pravde. Subjektivitet je neka vrsta nečištoće u korektno uređenom pravnom sustavu, koja se mora izbjegavati po svaku cijenu. I tako dok eksplicitno odbacuju mehanicističko pravosuđe, zagovaraju formu sudstva, koje je ne-subjektivno, ne-moralno, ne-politično i koje nije povezano s pravdom, koje iako i nije mehaničko mora biti vrlo blizu toga. U njihovoj kritici sadašnje prakse autori se samo indirektno i nepotpuno referenciraju na ono što smatraju prihvatljivim modelom sudske prakse.

Nakon što smo taj model više eksplicirali u poglavlju 4, te u poglavlju 5 pokazali kako su čak i najjači zakoni konstantno otvoreni za rekostrukciju od strane sudova, sada ću argumentirati da je taj aspekt sastavljanja i mijenjanja (konstruiranja i rekonstruiranja) nužna karakteristike zakona, a ne povremena, te kako su zaključci Hart-a i drugih izvučeni iz njihovog modela pogrešni, jer je model epistemološki neutemeljen. Naši kritičari Denning-a, nakon što su krivo očitali zdravlje pacijenta, propisuju terapiju koja više sliči ubijanju nego liječenju.

Zato jer vjeruju u teoriju prava, koja im govori kako je pravo sustav zakona s jezgrom od sigurnosti i nejasnim rubovima (ili kako Dworkin preferira reči ‘dlakavi’ rubovi), vjeruju kako je pravilna uloga suca u primjeni tih jezgri sigurnosti na slučajeve ‘bez daljnjeg prosuđivanja’. U marginalnim područjima, pozivaju se na prosuđivanje, koje ne bi smjelo ići preko granice (ograničenog) područja, jer bi to značilo zabranjeno ulaženje u moći, koje primjerenije pripadaju drugima. Autori paradiraju slučajevima u kojima tvrde da su suci prekoračili onkraj svoje neutralne uloge, te zagrabili moći, koje im ne pripadaju. Premda smo do nekih detalja gledali njihove argumente i demonstrirali kako ne mogu izdražti detaljno ispitivanje, može se osjetiti kako im još uvijek ostaje mogućnost tvrdnje o neprimjerenom izboru slučajeva i nepreciznosti argumenta, što bi još ipak učinilo njihov pristup održivim.

Prirodu tog problema je dobro naznačio Thomas F. Torrance, ukazujući kako:

“se problem mora istražiti do činjenice duboke ugrađenosti pravnog pozitivizma u naš britanski ustav, da su sudovi pravnog sustava redovito bili ograničavani na odlučivanje u skladu s formalnom parlamentarnom legislacijom, izmještenu od onog što bi se moglo smatrati inherentnom pravdom ili moralnim akcijama. Time se kaže što bi trebalo mijenjati u osnovnoj filozofiji prava, a što je u osnovi našeg ustava zajedno s ustavnim opravdanjem za takvu filozofiju prava.” [1]

Kao što sam argumentirao u zadnjem poglavlju, stajalište pravnog pozitivizma sigurno treba mijenjati. Torrance izgleda ne ocjenjuje mjeru do koje je to stajalište pozitivizma samo stajalište modernih pozitivista, pa se ono ne odnosi na raniji pozitivizam Austin-a. Također to stajalište daje izobličeni uvid u procese prava. Nadam se da sam ilustrirao, kako su oni još uvijek promijenjivi, te kako ih sudstvo adaptira načinima primjene, iako ti teoretičari prava tvrde da se ne mijenjaju i da se ne bi smjeli mijenjati.

Stajalište, koje ću razraditi u ovom poglavlju, govori kako je sam taj pristup u temelju krivo shvaćen, kao i vjerovanje tih autora u mogućnost ispravljanja grešaka, a da je to u stvari centralna uloga pravosuđa. Miller citira Ewing-a s odobravanjem, kada referencira na ‘razvoj bliskih i teških distinkcija i negarantiranih kvalifikacija statutarnog jezika pomoću koncepata razumnosti, izravne kvalifikacije i izoliranosti . . .”[2]  Ono što uzima Ewing kao ‘negarantirano’ će se ovdje pokazati kao dio samog života zakona, te je u nekom smislu, ova knjiga korak prema promjeni takve filozofije prava, koju Torrance ne odobrava.

Vidjeli smo u zadnjem poglavlju, kako su i u sustavnim i običajnimim zakonima, subjektivni sudovi nužni u određivanju onih (potrebnih) zakona barem u jednom važnom aspektu. Moraju se uvijek staviti u kontekst, koji se ne može kontrolirati samim zakonom, a taj kontekst je svekoliko važan u određivanju znaćenja zakona. Naravno, netko može pokušati spašavati neprimjerenu teoriju sugeriranjem da su slučajevi koje smo promatrali nereprezentativni, pa se ne mogu općenito primijenjivati. Stoga nam je nužno gledati temeljnijm načinima na zakone, kao i na njihovo djelovanje, kako bi pokazali, da su zakoni daleko od iznimaka općem odvijanju stvari; oni stvarno pokazuju, jasnije nego što je to uobičajeno, jednu osnovnu karakteristiku u svom područje djelovanja.


Status apstrakcija

Vidjeli smo u 1. poglavlju, kako se Austin bavio sa zakonima, apstrahiranim iz pozitivnog sustava prava. No što sve te apstrakcije sadrže ili pretpostavljaju? Ako to razumijemo, dobit ćemo vrijedan uvid u Hart-ovo krivo shvaćanje Austina, u sam sustav Hart-a, te zašto su autori Pravde Lord Denning i Ustava došli do takvih kontradiktornih zaključaka. Moramo najprije pogledati opće stajalište o načinu na koji se stvaraju apstrakcije (prije nego što posebno pogledamo pravni kontekst) kako bi shvatili niz drugih ideja s kojima su blisko pridruženi.

Jedan način pristupa vrednovanju uloge apstrahiranja je težnja prema shvaćanju svijeta bez njega. Tada naravno ne bi bilo ‘misli’, jer apstrakcija uključuje uporabu koncepata, zbog toga što generalizacije nad tim konceptima još nisu izvršene. Slijedi, da onda ne bi bilo moguće razlikovati između aspekata takvog iskustva, koje normalno referenciramo kao vizualno, slušno, dodirno, itd. To stanje percepcije neposredovano mišlju ne mora biti postignuto za naše svrhe, premda bi se za neke trebalo iskusiti barem djelomično:

“[skolastički] autori naglašavaju . . .  kako se stvar može percipirati i kroz medij ljubavi – privlačenja ili ljubavi – posjedovanja, jednako kao i u i kroz koncept formiran umom, . . . [Razumijevanje, znanje i mudrost] svo troje djeluje kroz ljubav i dosežu do percepcije za razliku od one čisto špekulativnog znanja i bez posredovanja konceptima.” [3]

Jasno, iskustvo bez apstrakcija bi neizbježno znaćilo nestajanje distinkcije između sebstva i drugih. Tu su ideju mnogi mislioci smatrali fundamentalno značajnom, u rasponu od onih koji su se bavili religioznim načinom života, do onih zainteresiranih za moderne znanstvene teorije. Thomas Gilby, nam u svom komentaru djela Akvinskog kaže:

“Kao prvo, sveti Toma je prihvatio napetost između znanja u svojoj čistoći i znanja u kombinaciji s drugim faktorima. Znanje kao takvo i esencijalno, znaći biti stvar koja se zna, jer su subjekt i objekt identificirani u tom jednom činu, pa su tako u Bogu kao onom koji zna, saznanje, znanje i saznato potpuno isto. Ako se spuštamo skalom postojanja, pa se tako spuštamo skalom uma, jednostavnost postojanja postaje sve parcijalnijom te je u isto vrijeme u skladu ukupnim shvaćanjem uma.” [4]

David Bohm, moderni teorijski fizičar, izražava sličnu misao u svojoj nedavnoj knjizi Cjelina i implicitni red - Wholeness and The Implicate Order:

“Dakle, nitko više ne može održavati podjelu na motritelja i motreno. . . Umjesto toga su i motritelj i motreno isprepleteni i međusobno penetrirajući aspekti jedne svekolike realnosti, koja je nedjeljiva i ne može se analizirati.” [5]

Pozicija nekog kao što je Ayer, je nešto teža utoliko što on dok prihvaća kao empirijsku činjenicu postojanje izvornih ili organskih cjelina, kasnije zauzima stajalište kako je uobraženo pokušati rastvoriti svijet kakav je sam u sebi od svijeta kakvog ga svhaćamo. Iako možemo koristiti različite konceptualne sustava, ne možemo se odvojiti od svih njih i komparirati ih sa svijetom koga kontempliramo bez ikakve konceptualne perspektive.[6] To je vrlo slično stajalištu kojeg je kasnije postavio Kuhn. Međutim, preferirao bi govoriti terminima organske cjeline, jer množina izgleda ne pogađa namjeravano gledište, kao kada se govori u jednini. [totalitet – (nad)cjelina je jednina, svekolikost cjelina – op. prev.]

Također ću poći sa stajališta (u smjeru kojim su išli ljudi kao što su Akvinski, Kant, Bohm i drugi) kako nije uzaludno razlikovati ‘svijet kakav je’ od onog ‘kakvim ga mi shvaćamo’, tako dugo dok shvaćamo znaćenje distinkcije. Svrha tog stajališta je samo indiciranje različitog način angažiranja ljudskog intelekta u ta dva svijeta. Naravno, svijesnost o kapacitetu razumijevanja na način kako on nije limitiran ljudskim intelektom, je moćna potisna sila u filozofiji Akvnskog.

Kada počnemo razmatrati prirodu misli i percepcije, izgledalo bi kako svijest pretpostavlja i demarkaciju unutar i generalizaciju toka fenomena, koji pak pretpostavlja motivaciju. Mišljenje i iskustvo bi izgleda zahtijevalo sposobnost rastavljanja, inače nediferencirane mase senzacija u diskretne dijelove ili fokusiranje uma na neke aspekte umjesto na druge, ne bi li se pružilo našoj misli neki objekt. Uočili smo u 1. poglavlju, kako Popper zajedno s drugima, ukazuje na:

“Motrenje je uvijek selektivno. Ono treba odabrani objekt, definitivni zadatak, interes, stajalište, problem. A opis motrenja pretpostavlja  . . .  sličnost s klasificiranjem, što opet pretpostavlja interese, stajačlišta i probleme.” [7]

Biti svijestan onda znaći nužno korištenje principa organiziranja grupe fenomena u ono što konstituiraja jedinku i ono što ostaje dio nediferencirane mase ili ostatak još ne organiziranog fenomena, koji ostaje u ‘pozadini’, a koga možemo postati svijesni pomicanjem fokusa svoje pažnje, što je pak drugi način izrijeka da mi aktiviramo korištenje drugačijih principa organiziranja. Međufaza je ono čemu je um dao neki model ili formu, o kojoj trenutno ne mislimo. Drugim riječima, proizvodi svijesti nisu ograničeni na ono što um može držati u trenutnoj dostupnosti, slično memoriji sa slučajnim pristupom modernih kompjutera. Svijest također uključuje i područja, za koja znamo da sadrže oblik, koji nam nije trenutno prezentiran, no koji nas ipak informira i daje sigurnost djelovanju svijesnog uma i koga se može pozvati ako se ukaže potreba.

Svijest, više kao psihičko dijetlo, moža raditi samo na malom dijelu statue u nekom vremenu, no rad koji se ostvaruje zahtijeva shvaćanje tog dijela u njegovom odnošenju sa kipom kao cjelinom. George Miller, u svojoj interesantnoj diskusiji selektivne funkcije svijesti sa stajališta psihologije, razlikuje između svijesti i pred-svijesti; Polanyi u svojoj diskusiji sa stajališta znanosti razlikuje fokalnu od pomoćne svijesti a i R.A. Nisbett u sociologiji ima vrlo slučnu poziciju:

“Ideja je perspektiva, radni okvir, kategorija (u Kant-ovom smislu) unutar koje se vizija i činjenica ujedinjavaju, unutar koje se susreću uvid i motrenje. Ideja je prema riječima Whitehead-a, svijetlo reflektora, koje osvjetljava dio krajolika, ostavljajući druge dijelove u sjeni ili tami.” [8]

U nastavku ću pokušati naznačiti po mom shvaćanju tri povezana i nerazdvojna aspekta misli ili svijesti.


Razlikovanje (razgraničenje)

Kriterij razlikovanja pretpostavlja sposobnost sagledavanja određenih kvaliteta u masi podržaja kojima smo izvrgnuti i u skladu s kojima se oni mogu grupirati, a bez kojih bi ostali neshvatljivom poplavom. To je kriterij relevantnosti. Taj nam kriterij omogućava postavljanje neke distancije između sebe i te poplave, a taj je kriterij pretpostavljen bilo kojem pokušaju generaliziranja. To je faktor koji nije dovoljno izražen u diskusiji MacCormick-a o pravnom rezoniranju.[9] I dok on potpuno koretno ukazuje na potrebu koherencije i konzistencije, uvijek je potrebno utvrditi radni okvir unutar kojeg će se težiti koherenciji i konzistenciji. Drugim riječim – koherentno i konzistentno s čim?

U 5. smo poglavlju, u diskusiji slučaja Davis v. Johnson, vidjeli kako dvije grupe sudaca, svaka se pozivajući na te vrijednosti može znatno različito zaključivati, jer je svaka grupa koristila različite kriterije razlikovanja ili relevantnosti  - u jednom slučaju proceduralnu a u drugom supstancijalnu. Kako je to Peter Goodrich pokazao u svojoj diskusiji u slučaju Ministarstvo unutarnjih poslova v. Harman, [10] kriterij razlikovanja se može jednostavno deklarirati bez pokušaja argumentacijske podrške, pa se može misliti o njegovoj neuvjerljivosti, no on nije ništa manje od dubinskog značaja kao indikator namjere argumentiranja i argumentacijskog učinka, pa ima autoritet prava.[11] Možemo sada vidjeti, kako razlika između Austin-a i Hart-a nije ona, koja bi kod jednog apelirala ne neko pravilo/zakon identificiranja za razliku od drugog. Obojica vide potrebu takvog pravila ili ‘kriterija demarkacije’.  Razlika je u tomu što Austin jasno postavlja pravilo ili ‘kriterij demarkacije’ u ‘Području – The Province’, koji nam omogućava određivanje kada govorimo s pravnog stajališta. Ne pruža nam bilo kakvo jednostavno pravilo, koje bi nam pak omogućilo određivanje specifičnijih pravila (ako takva postoje) koji sačinjavaju pravni sustav.

U slijedećem poglavlju ćemo vidjeti kako je to njegovo stajalište dinamično, a evoluirajući pravni sustav znatno sofisticiraniji od ovog, te kada radimo unutar radnog okvira pravnog kriterija, moramo biti svijesni mnogih kontigentnih faktora, koji ulaze u formuliranje bilo kojeg partikularnog pravila/zakona. Hart-ovo je stajalište smušenije od ovog, kako sam to dokazao u 3.poglavlju, te premda njegovo pravilo prepoznavanja ne djeluje kao kriterij demarkacije u istom smislu kao što djeluje Područje kod austin-a, nije uopće jasno, koji je njegov pravi status. Hart samo zaključuje na njegovo postojanje iz prakse i tvrdi kako je praksa dokaz činjenice o njegovoj uporabi. Dakle Austin, a ne Hart, je onaj koji u stvari daje jasan primjer kriterija demarkacije, korištenog na konstruktivan način kako bi nam omogućio klasificiranje ražličitih koncepcija za koje smo zainteresirani.


Generaliziranje

Naš je ljudski um nesposoban odjednom shvatiti cijelu masu raspoložvih podražaja. Shvaćanje zavisi o nužnoj selektivnosti i pojednostavnjenju uključenom u apstrakciju. Kao što to Gilby ukazuje:

“Racionalni diskurs i konverzacija se nastavljaju kada iz zbrke individualnih iskustava, apstrahiramo općenito znaćenje i ideje roda ili vrste. . . . U svom stanju općenitosti, ideje i znaćenja postoje samo u ljudskom umu. . . . “[12]

“Istina slijedi upijanje stvari od strane uma, te je stoga podvrgnuta i ograničenjima tog uma, koji zna. Jer su ograničenja prisutna u ljudskom umu u sadašnjem stanju, istina je izravno izražena kao općenita, no partikularna, . . .  apstraktna, a ne konkretna, . . .”[13]

Tu je temu dobro obradio u pravnom kontekstu Julius Stone u svojoj diskusiji Goodhart-ove teorije ratio decidendi. MacCormick sažimlje stajališta na slijedeći način:

“ [Stone-ov] argumenti o Goodhart-ovoj teoriji ratio decidendi su njeni potpuno neodređeni rezultati, jer ‘princip’ izveden iz slučaja Goodhart-ovom metodom ‘materijalnih činjenica plus odluka’ . . .  je potpuno zavisan o razini općenitosti na kojoj odabiremo opisivanje činjenica.”[14]

To je razlog zašto smo prihvatili u 1.poglavlju da su opisi uvijek nekompletni.

Moraju li sve ‘izjave’ biti općenite? Da. U situaciji tijeka fenomena, izjava bi bila bespredmetna. Čak i na razini najnesofisticiranijih percepcija, ako bi mogli zamisliti mogućnost jedinstvene izjave pridružene svakoj instanciji percepcije, tada nakon pridruživanja takve izjave percepciji, ne bi nikada postojao razlog ponovnog korištenja te izjave – ukoliko se ne bi radilo o pokušaju prisjećanja, pri kojem bi se morali sjetiti te percepcije u svom totalitetu, tj. iskusiti opet tu percepciju, no i tada bi sjećanje bilo samo u terminima percepcijski značajnih karakteristika – a to je ono što mislimo kada ga nazivamo apstrakcijom. To kaže i Akvinski:

“moralo bi postojati toliko mnogo pravila/zakona i mjerila koliko ima stvari kojima treba suditi i odmjeravati zakone, a mjerila bi bila beskorisna, jer je njihova korisnost u omogućavanju saznanja mnoštva iz jednog. Tako je to s pravom, koje bi bilo beskorisno kada bi pokrivali samo individualna djela (akcije)” [15]

To je slično i stajalištu Austin-a kada kaže: ‘Sada kada obvezuje općenito na djela ili ustezanja klase, zapovijed je zakon ili pravilo.’[16] Međutim, demarkacija i generalizacija nisu dovoljni sami po sebi, pa je potrebno uvesti daljnje faktore kako bi se sustav razvijao (kretao).


Svrha

Generaliziranje i demarkacija pretpostavljaju našu motivaciju za orijentiranje prema ‘vanjskom svijetu’. To je odgovor, koga se dobije na pitanje ‘zašto moramo generalizirati u tom kontekstu?’ Možemo iz toga vidjeti zašto Collingwood zastupa stajalište, kako je svaka izjava u stvari odgovor na neko pitanje [17] To je ta svrha, koja nam omogućava shvaćanje kako izjave u svezi znaćenja nisu izjave o podražaju, čistom i jednostavnom, već rezultat interakcije između podražaja i nas samih, pa je stoga i rezultat proizvod i podražaja i sebstva i ne može se pridijeliti niti jednom samostalno. To postaju izjave o podražaju unutar konteksta za naše potrebe i svrhe. U teološkom kontekstu, ta postojeća motivacije ili poticaj, se zove ljubav [18] ‘ znati i voljeti nisu identične stvari ili djelujući uzroci, već dvostruki izražaj jedne te iste stvari . . . jer je dio onog koji zna neizražen u znanju, a dio u znanju ostaje skriven . . .’[19]

Nije moguće govoriti o demarkaciji, generalizaciji i svrsi i reči koja dolazi prva. Svaka pretpostavlja druge dvije. Mogu se razdvojiti s ciljem analiziranja, no bilo koja apstrakcija je manifestacija svih triju; a misli nužno pretpostavljaju korištenje apstrakcija. Možda bi mogli usvojiti pažljivu formulaciju ove vrste odnošenja, koju je dao John Austin i reči kako svaki od ta tri termina označava isti pojam, pri čemu svaki denotira različiti dio pojma te konotira ostatak.

Veći prethodni dio ove knjige je bio zaokupljen diskutiranjem stajališta po kom Hart ne uspijeva shvatiti element svrhe, kada razmatra apstrakcije Austin-a, te se stoga, u mnogo čemu što govori, ne uspijeva s njim složiti. Simon Roberts nam pruža primjer koji ilustrira neuspijeh u zahvaćanju drugog aspekta ovog procesa:

“Shvaćeno je kao centralni problem društvenih znanosti, da u nekom istraživanju motritelj nastoji prilagoditi materijal koga istražuje, svijesno ili nesvijesno, vlastitom konceptualnom i institucionalnom radnom okviru, izobličavajući time materijal”. [20]

Sugeriranje izobličenja je izlgeda slično Hart-ovoj referenciji na ‘izobličenje kako cijeni uniformnosti’.[21] Trebao bi rasčistiti jednu preliminarnu temu, koju sugerira višeznačnost klauzule ‘same po sebi’. Stajalište koje promoviram je da svo znanje zahtijeva korištenje konceptualnih radnih okvira, koji oblikuju naše znanje svijeta, no oni nisu derivirani iz njega. (Na ma kakav okvir znaćenja neka paradigma ukazivala  . . . jedno uvijek ostaje isto: svaka paradigma organizira objektivizaciju. – Gerd Gerken – op. prev.) U toj mjeri svo znanje zahtijeva motriteljevo uklapanje materijala u ‘vlastiti’ konceptualni ovkir (u znaćenju konceptualnog radnog ovkira, koga ‘koristi’), a jer se korištenje svih konceptualnih radnih okvira mora sagledavati kao odgovore na pitanja, oni će izobličavati, jer su kalupi (ili konstrukcije) svijeta (s tim interesima na umu), a ne čista njegova refleksija.

U tom stajalištu, ‘izobličenje’ je neizbježna karakteristika znanja i stoga ne može imati degradirajući konotacije, što bi se inicijalno moglo sugerirati korištenjem te riječi. Motritelj nema samo ‘namjeru’ to učiniti, već neizbježno to i čini. Možemo također gledati na to, prema sugestiji Roberts-a, da motritelj počinje s materijalom (proučavanja – op. prev.) bez ikakavog izobličenja i onda ugrađuje ta izobličenja, kako materijal usklađuje sa svojim konceptualnim radnim okvirima, no i to također nije primjereno. Korištenje konceptualnih radnih okvira i posljedična ‘izobličenja’ se primijenjuju jednako tako na same izvorne materijale, kao i na bilo što se iz njih izvodi. (naglasio prev., jer je to relevantno u svim tužbama, koje su i nesvijesno, iako normalno izvedene svijesno, proizašle iz konceptualnog radnog okvira tužitelja, a koji su bili utisnuti odgojem, edukacijom i usvojenom ideologijom, te tekućom politikom!!)

Drugi aspekt tog Roberts-ovog stajališta i to jedan s kojim se slažem, je temeljen na alternativnom stajalištu o onom što se misli pod ‘vlastitim’. Po tom stajalištu, motritelj konstruira konceptualni radni okvir u kontekstu razumijevanja/shvaćanja određenog društva, čijim se smatra dijelom. (ista napomena – i tužitelj i sudac, kao dio tužilaštva u okviru društveno političkog uređenja, nesvijesno ili svijesno selektiraju one podatke, koji bi mogli poslužiti ostvarivanju početne namjere – osuđivanje okrivljenika – op.  prev.). Motritelj onda proširuje svoje radni okvir, kako bi mu pomogao u njegovom razumijevanju/shvaćanju drugog društva/grupe, a neuspijeva pravilno procijeniti tako dugo dok dijeli radni okvir s članovima svog vlastitog društva, ili zato što ga ne dijeli s članovima strane kulture, na koju mora fokusirati pažnju. Ono što motritelj radi u takvim situacijama je neuspijelo postavljanje pravilnog odnosa prema onom što zovemo faktorom demarkacije – ne uspijeva shvatiti kako su ti radni okviri konstruirani temeljem određenih pitanja i konteksta u umu, te kada se primijenjuju iza/izvan svog pravog konteksta, najvjerojatnije će voditi u krivom smjeru.

Bohm kaže, kako ‘govorimo da su sve teorije uvidi, niti istiniti ni krivi, iako je bolje reči, jasni u određenoj domeni i nejasni kada se protegnu izvan tih domena'.



Poglavlje 6
Konceptualni iskazi (izričaji)

Sve bi do sada izloženo moglo sugerirati dakako individualističko stajalište o znanju, no naravno naše se znanje ne razvija u izolaciji. Od trenutka rođenja stalno nas se podsjeća na razlikovanja, koja čine drugi, a mi ne uspijevamo. Možda bi naše rane godine mogle uključivati internalizaciju tih diskriminatornih radnih ovkira drugih.[35] Tako su onda kriteriji koje koristimo u razlikovanju i generaliziranju, postali automatski i podsvijesni proces (tuđi procesi - op.prev.). Taj cijeli sustav kriterija sam nazvao konceptualnim radnim okvirom. Stoga sve dok ljudi mogu komunicirati jedan s drugim bez problema, oni su podložni korištenju istog konceptualnog okvira. Izgleda mi, kako je to izvor neprimjerenosti stajališta kao što je ono Morison-ovo, koga smo pregledali u 1. poglalvju, jer on neuspijeva procjeniti, da svako razumijevanje fenomena uključuje korištenje jednog takvog radnog okvira. No postoji nekoliko tvrdnji, koje bi želio iznijeti u vezi s terminom ‘konceptualan’.

Iako je bitno za razumijevanje bilo kojeg fenomena, konceptualno se ne izvodi logičnim načinom iz promatranja il iskustva.

Vidjeli smo da stoga ne postoji nikakvo eksplicitno pravilo, kojim se znanstvena propozicija može dobiti iz podataka promatranja, pa moramo prihvatiti i nemogućnost postojanja bilo kojeg eksplicitnog pravila za odlučivanje o zadržavanju ili odbacivanju bilo koje znanstvene propozicije pri suočavanju s bilo kojim novim partikularnim promatranjem.” [36]

Ukoliko pokušavamo artikulirati izričaj unutar radnog ovkira kojeg koristimo, činimo to u pokušaju dobivanja, pomoću definiranja, uvida koji nisu ranije bili prepoznati ili shvaćeni. Nasuprot tvrdnje Hart-a, koju smo referencirali u 2. poglavlju, da se teorija ne bi trebala razvijati na leđima definicije, želim tvrditi da je definicija bitna za naš razvoj teorije. Teorija se razvija putem analize, za koju je definicija apsolutno nužan alat. Polany, nakon što tvrdi kako je defincija formalizacija znaćenja, nastavlja:

“Takve definicije (kao ‘kauzacijom nužno slijedi’, ‘život je kontinuirano prilagođavanje’) su, u slučaju da su istinite i nove, analitička otkrića. Takva su otkrića među najvažnijim zadaćama filozofije.”[37]

A.J. Ayer, filozof koji je mnogo bliži Hart-ovoj poziciji nego Polany, povezuje analizu i definiciji kada kaže:

“Kada razmatramo, kako su i Hobbes i Bentham [ovaj potonji je bio fokus mnogih Hart-ovih tekstova nedavnih godina] bili pretežno okupirani davanjem definicija, te kako se najbolji dio rada Stuart Mill-a sastojao u razvoju analiza, koje je proveo Hume, može zasigurno tvrditi, kako zadržavanjem stajališta da je aktivnost filozofiranja u biti analitična, usvajamo stajalište, koje je uvijek bilo implicitno u engleskom empricizmu.”[38]

Jer filozof, kao analitičar, se ne bavi izravno  s fizikalnim svojstvima stvari. Bavi se samo načinima kojima o njima govorimo.

“Drugim riječima, propozicije filozofije nisu činjenične, već lingvističke po svom karakteru – tj. one ne opisuju ponašanje fizikalnih ili čak mentalnih objekata; one izražavaju definicije ili formalne posljedice definicija.”[39]

Kasnije tvrdi kako ‘pitati o prirodi materijalnog objekta znači traženje definicije “materijalnog objekta”, . . .’ i vjerojatno bi isto bilo primijenjivo kada bi objekt interesa bilo ‘pravo’.[40]

Izgledalo bi također, kako slučajem može postati, nemogućnost potvrđivanja iskustvom dijela konceptualnog razvoja, a to je važna točka koju Hart, Morisom i mnoštvo njih nije uspijelo uvidjeti. Polany tvrdi kako ‘verificiranje, iako je uobičajeno više podvrgnuto pravilima od samih otkrića, ultimativno se oslanja na mentalne moći, koje idu onkraj primjene bilo kojeg definitivnog pravila'.[41] U svom kasnijem radu, objašnjava situaciju na slijedeći način:

“definicija je formalizacija znaćenja, koja reducira neformalne elemente i djelomično ih zamijenjuje s formalnom operacijom (referenciranjem na definiens). Takva će formalizacija biti nepotpuna i u smislu da definiens mogu shvaćati samo oni, koji razumiju denfiniendum”.[42]

Zatim objašnjava, što je mislio pod "razumjeti definiendum":

“Formalizacija znaćenja se stoga oslanja od početka na neformalizirano znaćenje u praksi. To nužno čini i na kraju, kada koristi nedefinirane riječi u definicijama. Konačno, praktična interpretacija definicije se mora oslanjati svo vrijeme na svoje nedefinirano razumijevanje, na koje se neka osoba oslanja. Definicije (pojma) samo pomiču prešutni koeficijent (razumljivosti) definicije, one ga reduciraju no ne mogu ga eliminirati.”[43]

Bilo koje shvaćanje pravila mora onda priznavati kako su ona samo pokušaj formaliziranja znaćenja, no taj se pokušaj događa unutar i vođen je neformaliziranim kontekstom. Važna točka za valoriziranje tog priznavanja je da akcija nije zavisna o ranijim formalizacijama znaćenja kako to Hart izgleda često sugerira. Kuhn to kaže na slijedeći način:

“Nedostatak standarda interpretacije ili dogovorene redukcije na pravila ne će spriječiti paradigmu u njenom vođenju istraživanja. . . . I stvarno, postojanje paradigme ne mora čak ni implicirati postojanje bilo kojeg punog skupa pravila”.[44]

Simpson nudi donekle slično stajalište vezano uz svoju diskusiju običajnih zakona, kada tvrdi da su formulacije običajnog zakona u terminima pravila samo pokušaj sistematiziranja i uređenja prakse sudstva.[45] Simpson jasno prihvaća, u vezi s običajnimim pravom, stajalište Polany-a i Kuhn-a u njihovim područjima znanosti – da određena praksa ne zavisi o ranijoj formalizaciji znaćenja – u terminima pravila – [46], no ako počnemo misliti u terminima pravila, moći ćemo unijeti više smisla u razvoj reda i sustava, nego što bi to mogli bez njih.

Tek kada počnemo ‘misliti’ u terminima pravila, onda MacCormick-ove ideje koherencije i konzistencije dobivaju neko znaćenje. No kada Simpson kaže kako su formulacije običajnihih zakona u terminima pravila tek pokušaj uvođenja sustavnosti i reda, to također izgleda implicira da se radi samo o jačem reflektiranju ranije postojeće prakse; time izgleda neodoljivom sugestija, kako se radi i o pokušaju promjene formulacije. Simpson u stvari kaže, kako pravila ‘opisuju’ praksu, kako su ona ‘pokušaj sistematiziranja i njihova uređenja’, te kako služe kao ‘vodići prema pravilnoj praksi’. To nas naravno vraća na temu, koju smo promatrali u kontekstu diskusije Austin-a – jesu li te formulacije samo čiste refleksije realiteta s kojima se one bave, kako to sugerira Morison ili su nešto više. Uskoro će se vidjeti kako će razvoj stajališta u ovoj knjizi tvrditi da su uvijek ‘nešto više’.

Kadish i Kadish slično tvrde u kontekstu pravnih i moralnih pravila, govoreći: ‘sve zavisi o onom što se može očekivati u moralnoj klimi – takva se očekivanje nikada ne mogu potpuno formalizirati.[47] Stone indicira svoje procjenjivanje tog stajališta, kada govori o enormnim područjima pravnog odnošenja, koja uopće nisu determinirana pravilima. Ona uključuju principe uključivanja standarda kao što je '‘dobra vjera” i “razumnost”. Ne treba ih gledati kao defektna pravila (ili proizvoljnim kako to sugerira Ewing), jer kako Stone kaže:

“Ona pokušavaju ‘odrediti’ pravno odnošenje samo u paradoksalnom smislu pružanja neodređenog usmjeravanja za zadatak njihovog fiksiranja. Pravila djeluju u pravnom procesu samo pomoću drugih dijelova pravnog poretka, naime, shvaćanog ideala odvjetnika i posebno sudaca, koji, zajedno sa svojim osobnim iskustvima svijeta, uveliko kontroliraju način na koji će oni primijenjivati takve standarde.” [48]

Zasigurno izgleda kako smo prošli dugački put od stajališta kako se pravni sustav sastoji uveliko od određenih pravila, koja se pimijenjuju bez daljnjeg prosuđivanja. Ovdje gledamo na pravila u njihovom najširem kontekstu. Uskoro, ću se fokusirati, kao što je to učinio i Hart, na aspekt pravnih pravila, te kada ću tvrditi, kako se čak i tamo, ne mogu primijenjivati bez daljnjih prosudbi (sudova). Međutim, prije nego napustimo Stone-a na toj temi, trebali bi uočiti njegovo ukazivanje da taj aspekt nije obuhvatilo stajalište Austin-a, no ta činjenica nije nužno kritika Austin-a:

“Sigurno je pravednije i plodonosnije shvatiti kako predstavlja neki aparat za što je moguće jasnije gledanje aspekta pravnog uređenja, s kojim se njegov analitički sustav bavio. To je ranjivost njegovih pravila do određenog stupnja (‘više . . . nego se zamišlja’) na logično koherentno aranžiranje temeljem definicija i klasifikacija, koje se mogu  pružiti (realizirati)”[.49]

Stone ovdje naglašava svrhu, koja je motivirala raniji dio Austin-ovih predavanja. Ono što ću pokazati u slijedećem poglavlju, je Stone-ovo stajalište da su ‘percipirani/shvaćani ideali odvjetnika i posebno sudaca, zajedno s njihovim svojim osobnim iskustvima svijeta, koji uveliko kontroliraju način na koji će primijenjivati standarde’ – tema iznesena, skoro s istim terminima, iz kasnijih Austin-ovih  predavanja.

Sada smo u poziciji valoriziranja značaja izrijeka da definicije zavise o ‘nedefiniranom (ne)razumijevanju’. Definicije traže priznavanje konteksta u kojima bi prema namjerama trebale djelovati. Vidjeli smo u 5. poglavlju pomak u kontekstu iz proceduralnog prema supstancijalnom, što je dovelo do bitnih implikacija na interpretiranje. Ranije smo vidjeli kako je Hart proglasio definicije Austin-a bez znaćenja, zbog svog neuspijeha valoriziranja njihovog pravog konteksta. Međutim, ono na što želim upozoriti je distinkcija između razlika koje se pojavljuju između dvije grupe sudaca iz 5. poglavlja, te razlike između Austin-a i Hart-a.

Možemo vidjeti kako se dvije grupe sudaca razlikuju u načinu stvaranja različitog ‘kontekstualnog’ radnog okvira unutar kojeg bi se trebao interpretirati Zakon o nasilju. Obje grupe pružaju razumna objašnjenja unutar perspektive koju su usvojili, pa možemo vidjeti kako dana svrha Zakona o nasilju u koju vjeruju, te danih kriterija koje su usvojili za određivanje koji će ogromni niz pravnih materijala (slučajeva, zakona, itd.) biti relevantni za njihova razmatranja, pri čemu obje grupe nalaze smisao u zakonskim stipulacijama. Može se vidjeti i kako tvrdnja da je jedno stajalište ispravno a drugo netočno, upravo prihvaćanje jednog stajališta i neuspijevanje odobravanja drugog. Kako to korektno ukazuje Summers, primjerena metafora nije ‘slijeđenje’ već ‘podržavanje’.[50] Isto se tako može vidjeti dihotomija između ‘doslovne’ i ‘svrhovite’ primjene stipulacija, koja također vodi u krivom smjeru. U oba slučaja suci imaju respekt od stipulacija s kojima su suočeni. U mnogim slučajevima, gdje se općenite stipulacije moraju povezati sa specifičnijim faktorima, potreban je sud, a taj će nužno uključivati pridruživanje neke ‘svrhe’ općoj stipulaciji.

Međutim, pozicija je drugačija glede Hart-a i Austin-a. Ne radi se samo o tomu da Austin namjerava smjestiti svoje definicije u jedan, a Hart u drugi kontekst. Razlika je što Hart vjeruje kako Austin sugerira iskaze o činjenicama, a u stvari sugerira definicije, pa tako to vodi k netočnom stajalištu da se Austin-ovi iskazi mogu odbaciti činjenicama, što kod Hart-a poprima oblik tvrdnje o onom što ljudi govore i čine. To predstavlja neuspijeh valoriziranja distinkcije konceptualno – iskustveno, te se pokušava uspotaviti nekonzistentnost između logički različitih modova diskursa.

Ayer cijeni to razlikovanje, kada se referencira na odnošenje između definicija i konvencija (konvecijama, pretpostavljam smatra praksu, koja postoji unutar određene društvene grupe). I dok referencira na činjenicu kako je korisnost definicija u izravnom odnošenju s mjerom do koje definicije odgovaraju takvim konvencijama, ‘greška je pretpostaviti kako je postojanje takve korespondencije čak i samo dio onog što definicja stvarno iskazuje.’[51] Nastavlja u napomeni na istoj stranici tvrdnjom da ako se želi odbaciti filozofski oponent (koji se po Ayer-u bavi nužno s definicijama), onda način djelovanja nije argumentiranje o navikama/običajima, već demonstriranje kako definicije uključuju kontradikcije. Možemo vidjeti Ayer-ovu brigu za tri povezane teme:

  • korisnost definicija zavisi o njihovoj korespondenciji s konvencijama,
  • što ako definicija ne iskazuje takvu korespondenciju,
  • test definicije na kontradiktornost.

Kvalitetan smisao tih propozicija je bio dobro prihvaćen u vrijeme kada je Austin pisao, kako se može vidjeti iz komentara u ranim recenzijama predavanja.

“Gosp. Austin prepoznaje potrebu dubokog razmatranja običaja jezika – asocijacija koje je čovječanstvo već uspostavilo s tim terminima: utoliko, kada naziv već stoji za partikularni pojam (jasno ako pojam razmatran u drugačijoj svijesti nije samo-kontradiktoran), definicija bi trebala radije težiti fiksiranju tog pojma i ograničavanju onog što određuje, umjesto pokušavanja njene supstitucije nekim drugim pojmom.”[52]

Ovdje je očita jasna indikacija, da je Austin mogao vidjeti koristi koje bi se dobile održavanjem definicija, što je moguće više u harmoniji s prevladavajućom uporabom, no on to nije uvidio, kao što je to uvidio Hart, vjerujući kako bi korištenje moglo biti test definicije. Jasno je iz komentara recenzenata, kako su i on i Austin smatrali ‘ne-kontradiktornost’ jedinim primjerenim testom. To me ohrabruje u takvom stajalištu, pogotovo kada sam pronašao iskaz mišljenja o toj temi Kardinala Newman-a (suvremenika Austin-a), koji indicira pristup, koga bi Austin s veseljem prihvatio:

“Definirao sam ravnu crtu vlastitog puta na svoje zadovoljstvo; pitanje uopće nije vezano za jednu od činjenica, već o konzistentnosti sa svim ostalim definicijama i njihovim logičkim posljedicama". [53]

Ako se konceptualni radni okvir, postavljen definicijom, ne može ni izvesti logički iz iskustva, niti je moguće testirati njegovu kompatibilnost s činjenicama, kako ga se može uopće evaluirati? Sigurno ne u terminima svoje istinitosti ili netočnosti, jer to onda sugerira empirijsku legitimnost, pa ono što smo tvrdili uključuje logičku grešku. Radni se okvir evaluira kombinacijom uvjerljivosti i relevantnosti, te vodi zaključku time što daje bolje razumijevanje svijeta, od razumijevanja prije postavljanja radnog okvira. Očito ne postoji ništa ‘objektivno’ u prirodi takve procjene. Relevantnost poziva pitanje ‘relevantno čemu’? Odgovor mora biti  ‘stvarima s kojima se bavimo u bilo koje određeno vrijeme’. Uvjerljivost priziva kompariranje sa stanjem kada smo koristili prethodne radne okvire, a očito su relevantni za razinu razvoja naše misli u odnosu na promatrane teme/predmete.

Ukazali smo u Uvodu, kako su, po Klein-ovom stajalištu, mnogi matematičari postali tako specijalizirani, da se stoga često događalo da bi se samo mala grupa mogla međusobno razumijevati ili pronaći vrijednost u korištenju istog radnog okvira kao načina kojim bi si pomogli u razumijevanju svijeta. Međutim, mora se kazati kako za druge, neinicirane, oni nisu mogli reči jesu li takve perspektive krive, ukoliko ne sadrže interne kontradikcije ili nekonzistentnosti. Iz toga slijedi kako nitko ne može razlikovati ono što nema nikakvog smisla od onog što ima smisao, no nije još bilo shvaćeno (semantički smisleno, no pragmetički još nerazumljivo – op. prev.). Stari problem razlikovanja učenosti od umišljenosti. Opasnost davanja pozitivnih iskaza na osnovi takve distinkcije je očita ako se bi se Horrobin-ova definicija schizophrenije smatrala dovoljnom za obeshrabrivanje svih, osim najvećih intelektualaca, od bilo kakvig objavljivanje svojih misli, posebno ako njihov rad ima elemente originalnosti, [54] a takvo je razmatranje formiralo neku prepreku Popper-u u njegovoj diskusiji Hegel-a.[55]

Možemo sada vidjeti zašto bi bilo potrebno primijenjivati dva tipa iskaza:

(a) za reflektiranje organizacijskih aspekata svog iskustva;
(b) za reflektiranje motriteljskih aspekata svog iskustva.

Sagledivo je dok možemo separirati ta dva aspekta za svrhu analize, da se niti jedan od njih ne može izraziti odovjeno ili može samostalno postojati.[56] Bilo koje shvaćanje organizacije pretpostavlja postojanje nekog materijala koga treba organizirati, a isto tako materijal ne može postojati ukoliko već nije bio organiziran. Kant-ove intuicije o prostoru i vremenu pretpostavljaju svijesnost događaja (demarkacija i promjena) bez koje bi ‘vrijeme’ bio besmisleni šum.


Poglavlje 6
Emipirijski iskazi

Upravo unutar ove kategorije iskaza, normalno pronalazimo one koje referenciramo ‘deskriptivnim’. Međutim, već smo vidjeli kako uprkos tomu što termini referiraju na nešto unutar kognitivnog polja, oni moraju referirati i na nešto drugo osim jedinstvenog akta percepcije. Kao rezultat toga mora se vidjeti, da se u slučaju kada je empirijski aspekt u prvom planu, mora pretpostaviti tematsko isključivanje aspekta demarkacije i odgovarajuće razine generaliziranja. [57] Drugim riječima, ti iskazi zavise, kao što smo vidjeli, o konceptualnom radnom okviru, a neko razumijevanje svrhe ili motivacije omogućava korištenje tih partikularnih iskaza. Pomak, promjena ili razlika između ljudi u tim pozadinskim pretpostavkama će se naravno reflektirati u njihovim evaluacijama značaja korištenih empirijskih iskaza.

Normalni način razrješavanja razlike u ocjeni empirijskih iskaza je testiranje ili ponavljanje promatranja. No ako ljudi različito procjenjuju značaj vezan uz empirijski iskaz, a razlika nastaje zbog pozadinskih ili konceptualnih razloga, onda bi pokušaj razrješenja provjerom motriteljskih aspekata očito bio krivi put, jer bilo kakve razlike, će biti jedino refleksija ne-promotrivih stvari (različiti konceptualni radni okviri pojedinaca – op. prev.).

Treba ovdje naglasiti, kako iako emprijski termini imaju motriteljske aspekte u prvom planu, oni su, ako što smo spomenuli, rezultat generalizacija. Uvijek je moguće stoga zamijeniti deskriptivne termine sa specifičnim terminima niže razine generalizacije. Očito ne postoji neko pitanje korektnosti u terminima primjerene razine, na kojoj se rade apstrakcije – uzima se samo ono što je dovoljno za priručnu svrhu. Sada je jasno zašto su Toulmin i Baier u pravu kada kažu, da deskripcije nisu nikada potpune. Uvijek je moguće podešavanjem konceptualnog radnog okvira, koga koristimo, omogućiti korištenje deskripcija niže razine generaliziranosti.

Ako je ranije izneseno korektno, onda se može vidjeti kako bilo koja sugestija u radu Hart-a ili nekog autora, kojeg smo promatrali u 4. poglavlju, s rezultatom kako su suci kontrolirani ili ograničavani pravilima/zakonima ili se opravdavaju prethodnim slučajevima, precedentima, mora biti netočna, jer u protivnom nikada ne bi mogli dati primjerenu važnost promjeni i razvoju z pravu. Kao što Simpson korektno naglašava u svezi s običajnimim zakonom, nema načina za utemeljivanje odluke kao ‘autoritativne’ (obvezujuće – op. prev.). ‘Niti sustav običajnihih zakona ne dopušta mogućnost da sud, ma kako visokog ranga, dođe do konačne, obvezujuće izjave o tomu što je pravo u općem apstraktnom smislu’.[58] Drugim riječima, nema niti jednog obvezujućeg zakona u običajnomem pravu :

“Niti mi izgleda istinitim, kao što bi nam pozitivisti morali vjerovati, kada jednom zakon zadovolji test, može se jedino mijenjati legislativom. Realitet stvari izgleda ovako – dobro razriješene propozicije zakona – propozicije s kojima se tek malo ljudi ne bi slagalo – ipak doživljavaju odbijanja. Bit običajnog prava nije proces stalne promjene, već to da nikada ne znate sigurno što će se slijedeće dogoditi.” [59]

Vidjeli smo u 4. poglavlju kako tvrdnja da se ‘običajno pravo’ može determinirati i kao ustavne zakone, pa bi se stoga mogli samo mijenjati legislativom’, predstavlja zajedničko stajalište Hart-a i naših komentatora prava. Iako prihvaćamo da je njihova usklađenost supstancijalna, dakle nije potpuna, bavimo se s onim što im je zajedničko, umjesto s onim čime se razlikuju. U 5.poglavlju smo i vidjeli kako smo analiziranjem nekih zakona, za koje se očekivalo da su među najsigurnijima, našli da su izvrgnuti promjenama i od sudstva i sudaca. Premda bi se moglo tvrditi, kako s obzirom na način promjene zakona, legislatori i sudstvo imaju svoje respektivne sfere utjecaja, suci ostavljaju utisak kako je to samo-nametnuto ograničenje, koje se može odbaciti u odgovarajućim okolnostima. Simpson je u pravu kada odbacuje ‘obvezujuće’ u korist ‘prilično ustaljenih’.

Naše ispitivanje slučajeva i dosadašnja teorijska diskusija, izgleda podržavaju zaključke Simpson-a po tom pitanju pozitivističke pozicije glede običajnog prava/zakona koga utvrđuju suci. Međutim, Simpson također izgleda potcijenjuje svoje naglašavanje razlike klauzula statutarnih i običajnih zakona, sugerirajući kako su prvi na neki način određeniji od drugih.[60] Time ne uzima u obzir profinjeno odnošenje između to dvoje. I dok možemo imati ustavne odredbe kao ‘obvezujući tekst’, što nije važan faktor. Ono što je važno je ‘znaćenje’ teksta. Nadam se kako sam demonstrirao, diskutirajući Davis-a u poglavlju 5, da dok sudovi imaju na raspolaganju tekst, oni kontroliraju kontekst, a kontekst je najvažniji u određivanju znaćenja prvog. Taj će kontekst naravno uključivati ‘običajne zakone’ kao i sve one faktore, koje Simpson indicira kao utjecajne na običajne zakone.

Da je to tako jasno nam je iz L.C.B. Gower-ove diskusije područja zakona, koji bi se mogao smatrati ‘tehničkim’. U svojoj diskusiji Zakona o poduzećima, on zvrdi:

“iza tih zakona stoji općenita supstancija zakona i pravednost primjene na sva poduzeća, nezavisno o njihovoj prirodi, pa će se tamo dodatno morati naći najtemeljitiji principi.” [61]

Dakle čak i u području kao što je zakon o poduzećima, utvrđujemo kako se najvažniji principi ne nalaze u samom zakonu, već u općoj supstanciji zakona i pravde ‘iza zakona’.

Sada možemo evaluirati tvrdnje autora, koje smo razmatrali u 4. poglavlju – da bi suci mogli i morali biti amoralni, apolitični, itd. Kada govorimo o moralnim, legalnim i političkim akcijama, ne govorimo o različitim akcijama već o alternativnim načinima gledanja na akcije. Griješka je ovdje uobičajena i prožimajuća. Često čujemo ljude diskutirati pitanje bi li se suci ili religijski lideri trebali brinuti za politiku, kao da bi mogli činom volje, izbjeći sučeljavanje s temama procijenjenim kao ‘političkim’. A bit je dakle, ako govorimo o akcijama koje su legalne, političke i moralne, da ne govorimo o različitim akcijama, već o promatranju akcija iz tri različite perspektive. Mogli bi posuditi izraz Gilby-ja iz njegove diskusije Darova – Gifts, te reči kako kada proširujemo naše znanje od legalnog do političkog i moralnog, ‘ne znamo tada više stvari, već samo bolje znamo stvari’.[62] Stoga kada kažemo da je odluka politička, tada činimo jednu ili obje od slijedećih dviju stvari:

  1. rekli smo kako se odluka može promatrati i evaluirati iz političke perspektive – u kom slučaju utvrđujemo što je očito i nužno
  2. kažemo da je sudac bio svjestan političke dimenzije i da je to utjecalo na njegovo određenje prema slučaju. Moramo uočiti da je i samo akumuliranje niza slučajeva u kojima je određeni sudac bio involviran, ne bi li mogli isčitati radi li se o političkom zaključivanju temeljem presuda, kao što su to činili Robson, Griffith i dr., već činjenje onog što smo referencirali pod (1).

Jasno je kako je diskutabilno kada niz slučajeva promatran iz političke perspektive, predstavlja jasan profil, onda ti slučajevi potiču skoro neodoljive zaključke kako je jedino zadovoljavajuće objašnjenje da je sudac bio svjestan ili je morao biti ekstremno nepromišljen, a da ne bi bio svijestan svojih političkih predispozicija. To je očito bliže pravcu kojeg bi autori željezi zauzeti, iako bez uočljivog uspijeha.

Možemo reči kako se svi slučajevi mogu promatrati iz političke i moralne perspektive. Kako to Akvinski ukazuje, ‘sve aktivnosti ljudskih bića proizlaze iz obveznih potreba promišljanog razuma za dobrim ili lošim u pojedinom slučaju, [63], razloga koji se također primijenjuju na političku perspektivu – čime će nas bilo koja akcija približiti ili udaljiti od, naših političkih ili moralnih ciljeva. Samo činjenica da se akcije mogu valorizirati tim različitim načinima, nam naravno ne govori je li određeni izvođač radnje imao to na umu kada je tako djelovao (pod-svijesno djelovanje vlastitih utisnutih stajališta, pa tako i političkih i moralnih, te temeljem njih ne-svijesno djelovanje kako bi se ona u društvu ostvarila – op. prev.). Pitanje je li trebao uzeti u obzir te perspektive u odlučivanju, je pitanje koje će za trenutak ostati otvorenim. Sve čime se bavimo u trenutnoj fazi je pariranje tvrdnje, da postoje politički i ne-politički (ili tehnički) slučajevi. (pariranje je u smislu tvrdnje da su svi slučajevi politički svijeno ili nesvijesno – op. prev.)  

Tvrdnja kako bi suci trebali biti apolitični ili amoralni (u funkciji suca naravno), želi reči kako bi morali usvojiti Nelson-ov pristup i zanemariti/ignorirati političke i moralne perspektive u koje bi slučaj mogao biti smješten. Možemo vidjeti određene poteškoće za osobu, koja pokušava detaljno izvijestiti o načinu kojim bi sudac mogao izvršiti svoj zadatak bez mogućnosti referenciranja na te isključene kriterije. ‘Konsekvencionalizam’ o kom govori MacCormick, ne bi, pretpostavlja se, bio raspoloživ takvom sucu, jer kako bi inače evaluirao različite varijante?

Ne postoji, možda, nikakva interna kontradikcija u takvoj poziciji i možda bi čak mogli vidjeti analogiju u stajalištu sudova prema travaux preparatoires. Međutim, moglo bi se reči, kako je moralno i politički slijep sudac daleko opasnija zvijer od onog koji je samo ostavljen u mraku namjere zakona. Alternativa zagovorniku takvog stajališta je detaljno razrađivanje zadatka suca temeljeno na ‘profesionalno/tehničkoj procjeni načina po kom zakoni djeluju. Možemo vidjeti kako Hart-ovo oslanjanje na zakone s jezgrom izvjesnosti, koji ne zahtijevaju daljnju prosudbu o svojoj primjeni, pruža nužnu teorijsku podršku takvom stajalištu. To nesretno sklapanje braka iz praktičnih razloga, kao i većina brzopoteznih vjenčanja, koja predstavljaju neobičan savez temeljen na praktičnosti, a ne na bilo kojem prirodnom afinitetu, ima stoga malo šansi za uspijeh.

Ovdje zauzeto stajalište glasi – ne samo da je korisno, već je i bitno, razlikovati između moralnih, pravnih i političkih perspektiva (u stvari, kako smo vidjeli u ranijoj Hart-ovoj diskusiji o Austin-u i unutarnjem stajalištu, mnoštvo konfuzije stvara neuspijeh u kreiranju takvih distinkcija), greška je smatrati te perspektive objektivno odvojenim ili međusobno isključivim događajima u svijetu. Kako smo vidjeli u 1. poglavlju, postoji opasnost, na koju se referencirao Bohm, kada ‘čovjek prestane promatrati rezultirajuću podjelu samo kao korisnu ili pogodnu, počinje sagledavati i doživljavati sebe i svoj svijet kao stvarno konstituiran od razdvojenih postojećih fragmenata’.

Bolje ih je smatrati (moralnu, pravnu i političku perspektivu) kao konceptualne alate, koji će nam, ako se pravilno koriste, omogućiti razvijanje boljeg svhaćanja vlastitih akcija. Svaka perspektiva ima svoj vlastiti temeljni princip ili svrhu, pa odgovarajuće razmatranje sa stajališta jedne perspektive ne mora biti relevantno za drugu. Time želimo reči, kako kriteriji koje koristimo za postizanje zaključka u jednoj perspektivi, ne mogu, bez dodataka, biti importirani u drugu perpsektivu, jer korišteni kriteriji imaju smisla samo u terminima principa i svrhe perspektive u kojima su primijenjivani. Gilby ukazuje jasno na to kada kaže:

“Odnošenje između teologije i pozitivnih znanosti prava i politike je kao ono između opće filozofije i posebnih znanosti ili između prvog principa mišljenja i znanstvenih zaključaka u bilo kojem području. Teologija pruža pravu i politici ‘vanjski’test za ono što bi se moglo podržati i činiti ili još preciznije, za ono što se ne bi molgo podržavati ili činiti u skladu s ljudskom vječitom sudbinom. Ono (odnošenje) ne pruža informacije unutar njihovih vlastitih područja niti im diktira svoje vlastite prave metode.” [64]

Tako je to sa sadašnjom diskusijom. Ukoliko je to diskusija zakona, ona pokušava pokazati kako ljudi koji rade u različitim disciplinama imaju zajedničko stajalište o prirodi zakona i načinu na koji djeluju, te kako je perspektiva, kao što je ova, daleko plodniji način napredovanja od samog površnog stajališta o zakonima, koje nam daje Hart.

Ova je alternativa i plodnija zato što nas vodi postavljanju novih i zanimljivijih pitanja. Umjesto učvršćivanja svog stajališta i deklariranja suprostavljenosti prema svim promjenama tj. da suci ne bi trebali mijenjati zakone, moramo gledati na situaciju u novom svijetlu i radije pitati, zašto bi se trebala napraviti takva promjena u bilo koje vrijeme ili zašto je jedno usmjerenje bolje od drugog.

Što su bili faktori na djelu u Vestey-a, koji su doveli do promjene smjera? Porezni obveznici sigurno su imali znatne resurse na raspolaganju, no to samo po sebi ne bi bilo dovoljno. Zašto promišljati stavljanje slučaja u kontekst ustavnosti tvrdnje Revenue-a? Zašto se to dogodilo nakon bezbroja ekstremno umješnog izbjegavanja plaćanja poreza, gdje se odbijalo pogledati na princip aranžmana kao cjeline, da su sudovi odjednom promijenili svoje kriterije demarkacije i u slučaju Ramsay i Furniss smatrali sebe sposobnim za usvajanje takvog ekstremnog faktora?

Pouzdano i s jednakom važnošću, ovo stajalište o zakonima zahtijeva od nas uzimanje u obzir kako stabilnosti tako i promjena. Ne možemo više reči da su zakoni zahtijevali određene ishode bez ubacivanja bilo kojih daljnjih sudova, ili da se zakoni trebaju primijenjivati u doslovnom ili tehničkom smislu.

Kako bi sada trebalo biti jasno iz ranijeg poglavlja i sadašnje diskusije, uvijek postoji raskorak između formulacije običajnih zakona i odluka u određenom slučaju. A taj raskorak se mora premostiti sudovima živog uma, a ne mrtvom rukom prošlosti. Ako se takav sud ne može izbjeći, sigurno se bolje suočiti s njim i pokušati naglasiti faktore koji bi moglu biti uključeni, umjesto ne priznavati njihovo postojanje. U priznavanju nužde donošenja takvog suda, je mogućnost sagledavanja da s jedne strane nije kontradiktorno apelirati na razdvajanju prava i morala i s druge strane vidjeti nužno odnošenje između prava i morala.

Nekoliko se stvari mora pojasniti prije nego se pomaknemo u konačnu fazu našeg argumenta. Prva je vrlo općenita, da se ne ću ispričavati za korištenje argumenata i stajališta iz područja fizikalnih i društvenih znanosti ili iz teologije. Slažem se sa stajalištem, koje je vidljivo iz Torrence-ovog kazivanja:

“Moj općeniti argument polazi od potrebe pronalaženja stabilne i trajne osnovice sudačkih zakona, za što nema ništa boljeg od praćenja informacija iz iznenađujućeg napretka znanosti fizike naših vremena, koja je morala odbaciti pozitivističke i konvencionalističke pojmove fizikalnog zakona i prihvatiti duboko realističku i ujedno dinamičku koncepciju zakona . .” [65]

Nadam se, kako sam predstavljenim argumentom, napao jedno pozitivisitčko stajalište o zakonu, iz jasnog razloga jer nam to stajalište ne dozvoljava priznavanje dinamike koja je uključena u pravni proces, nadajući se da sam pokazao svoju vrlo veliku udaljenost od pozitivizma John Austin-a. Mjera do koje se razlikuje od Austin-ovog pristupa, će biti detaljnije razrađena u slijedećem poglavlju, kada ću prodiskutirati stajalište o dinamici pravnih procesa. No zašto bi diskusije o fizikalnoj znanosti i teologiji bili uopće interesantni za pravnu znanost? Prikladno je razmotriti nekoliko stvari.

Prva je sugerirana u predgovoru, koja je postala ponavljajućom temom tijekom iznošenja mog argumenta. Svako područje specijalizacije predstavlja naš pokušaj odgovaranja na drugi tip pitanja – odnosno apstrakcije formulirane u svakom od tih područja su ograničene u samoj svojoj prirodi korištenih kriterija demarkacije (ili relevantnosti), koji su bili oblikovani u svijetlu postavljenog pitanja. No naravno, odgovori koje smo razvili u svakoj specijalizaciji, su odgovori na vlastiti određeni tip piatanja i nisu suprotni ili ekskluzivni prema odgovorima formuliranim u odgovaranju na druga pitanja. U stvari, upravo obrnuto.

Svaka specijalizacija je često rana pretpostavka rada, koji se odvija u nekom drugom području. Teolozi moraju živjeti u istom svijetu kao i svi mi, te stoga trebaju znati barem isto toliko o prirodnim znanostima kao i svi drugi. Kao što i znanstvenik može svakako imati duhovni ili religiozni aspekt svog bića:

“Postoji opća okolina za sve znanosti, u kojoj se specijalni interes svakog drži različitim, pa ipak iz kojeg se ne može izvući bez izmještanja korpusa ljudskog znanja. Zbog te opće okoline sve su znanosti srodne. . . . .[i trebalo bi ih] držati zajedno ‘civilnim’, a ne ‘despotskim kontrolama’, te paziti na opasnost kako ne bi same postale specijalističke discipline bez relevantnosti prema drugim znanostima i ostatku života.” [66]

Međutim, želio bi ustvrditi kako su različite specijalizacije više od same komplementarnosti jedna drugoj. Ako bi bile samo to, onda bi bilo teško vidjeti mogućnost njihove međusobne interakcije na način kako to one u stvari čine.

Po mom stajalištu, one imaju nešto zajedničko – dijeljeno stajališta epistemologije, koja je, u današnjem stanju njihov novac (razmjena, cirkulacija) i njihov zajednički nazivnik (temelj). Za svrhu sadašnje diskusije, jednostavno želim argumentirati, kako pravo, znanost i teologija ili bolje – neki odvjetnici, znanstvenici i teolozi imaju zajedničku perspektivu o statusu i funkciji zakona, koja je temeljena na zajedničkom stajalištu o epistemologiji. Nadalje, to se stajalište, koje smatram uvjerljivim, proteže u potpuno suprotnom smjeru od same moderne pravne znanosti, posebno one Hart-a, Dworkin-a i MacCormick-a.

Mnogi moji argumenti su bili pokušaj demonstriranja da Hart nije uspio shvatiti kako apstrakcija i sinteza moraju ići ruku pod ruku. Kontinuirani dio mog argumenta nije bilo samo to što ga nije cijenio Austin, iako je bio bitan za njegovu poziciju. On će biti dio diskusije koja slijedi o tomu kako su Austin i Akvinski odgovarali na različita pitanja, pa stoga njihovi različiti odgovori na ta pitanja ne mogu biti kontradiktorni. Isto se razmatranje primijenjuje, naravno, na bilo koju evaluaciju odnošenja između djela Akvinskog i Lon Fuller-a.

Ovdje samo želim ilustrirati jedan aspekt njihove zejdničke osnovice – njihovog zajedničkog stajališta o epistemologiji. Mnogo sam puta argumentirao kako Austin tvrdi da se pravo i standardi djelovanja, razlikujući dobro i zlo, moraju razdvojiti, iako su nerazdvojivo povezani, zavisno o shvaćanju prirode apstrakcije i sinteze, te potrebe za kompletiranjem obje faze, da bi se uopće nešto shvatilo.

Stoga je Austin bio krivo shvaćan, jer je prva faza njegova rada uzimana izolirano od druge. Kako priroda odnošenja između apstrakcije i sinteze nije ništa novo, no novina je neuspjeh u procjeni tog odnošenja. Ako se vratimo Akvinskom i njegovoj diskusiji o prirodi ljudske nteligencije, vidjet ćemo jasnu tvrdnju o upravo takvom odnošenju. Paul Durbin, u svom komentrau djela Akvinskog, ukazuje na 'način djelovanja i red’ prema kojem se razotkriva ljudsko znanje”. Nastavlja  s pružanjem korisnog pregleda procesa, kako ga vidi Akvinski:

“Intelekt mora kombinirati i razdvajati, jer je njegova prva anticipacija nesavršena ili nepotpuna. Nekompletnost apstraktnog znanja je ilustrirana u članku 1 i objašnjena u članku 2. . . . Zatim, u članku 3, se izvodi implikacija, da apstrakcije moraju početi s najopćenitijim, a svaka slijedeća mora dodati detalj onima koji su postojali ranije. Onda, se vraća kompoziciji, koja opet sastavlja ono što je apstrakcija razdvojila, . . . “ [67]

Kao što smo vidjeli, ono što se referencira kao ‘nekompletnost apstraktnog znanja’ je specifično referencirao Austin, također indicirajući veliko slaganje s ovdje iznesenim stajalištem u svezi komplementarne prirode različitih znanosti:

“Na svakom koraku, koga poduzima na svom dugom i kompliciranom putu, teškoća slična onoj koju sam sada pokušao sugerirati slučajnim interpretorima znanosti. Kao što je i svaki odjel znanosti impliciran svakim drugim, svaka odvojena ekspozicija jedne jedine i odvojene sekcije je nizbježno segment vipe ili manje nesavršen.” [68]

Drugi aspekt, koga po meni izgleda cijene i Austin i Akvinski, je ono što bi se moglo nazvati ‘status i funkcija zakona’. Mislio sam argumentirati kako pozicija, koju postavljaju Hart, Robson, Watchman i dr.,  ne bi mogla biti od pomoći, jer podržava stajalište da sudstvo ili primijenjuje (ili bi trebalo primijenjivati) zakone ‘bez ikakvog daljnjeg prosuđivanja – suda’. No čini mi se, kako bi bilo koje primjereno stajalište o epistemologiji trebalo obvezno voditi stajalištu da tako nešto nije moguće. Naravno, temeljeno na poštovanju prirode zakona pri apstrahiranju.

Akvinski cijeni konstantno potrebu zakona za tvorbu i oblikovanje naših shvaćanja, upravo naglašavajući da legalna pravila uvijek moraju biti konstruirana i raspletena iz partikularnosti pojedinačnih slučajeva, pa dakle i Akvinski smatra da primjena bilo kojih moralni (ili legalnih) zakona zahtijeva shvaćanje da se ti zakoni povratno uklapaju u partikularitet pojedinačnih slučajeva:

“Moralni zakoni i pravo dodiruju samo jedan dio situacije. Oni svakako pružaju određenu nužnu ozbiljnost skice, što je dobro, tako dugo dok se priznaje da se radi samo i jedino o skici.” [69]

Gilby ukazuje kako taj pokušaj konstruiranja ‘zakona’ predstavlja važan i nužan korak, jer bi bez njega, bili prepušteni samo povijesti prikupljenih slučajeva, koja nam se može učiniti, kao ništa više od mustri incidenata. To je jako slično stajalištu o zakonu kojeg je imao Austin (kako smo to ranije vidjeli) i što stvara potrebu za njegovu skicu. Gilby zatim nastavlja  razjašnjavati kako u aplikaciji tih zakona, partikularnosti svih slučajeva ponovno postaju važne:

“dobro svijesni da opći zakoni ne mogu potpuno zadovoljiti pojedinačne slučajeve, te kako nema sigurnog mehanizma za djelovanje zakona bilo ljudskih ili božanskih, možemo imati povjerenja u savijest o ispravnom odnosno neispravnom, ukoliko je iskrena i vjerodostojna i pri tomu dobro informirana.” [70]

Gilby ukazuje na postojanje Božjeg zakona, ‘koji nam se posreduje kroz prirodni zakon, uz dani umjetni oblik pozitivnih zakona Crkve i Države, primijenjenih na partikularne teme kroz glas savijesti’. [71]  Nastavlja ukazivati da Akvinski priznaje, kako je nemoguće izbjeći kontrolu savijesti, no prihvaća logičke poslijedice takve pozicije, ‘i unatoč tomu, u slučajevima koji nisu rijetki, gdje je savijest pogriješila, nije nikada dobro braniti aludirajući na nju.’ [72]

Drugim riječima, zakoni se nikada ne mogu primijeniti ‘bez dodatnih sudova (prosuđivanja)’. Zakone uvijek treba primijenjivati na partikularne slučajeve, što znači neizbježno uključivanje dodatnih sudova, pa je to razlog zašto se Akvinski referencira na ‘savijest’, ‘opreznost’, ‘ljubav’ kao neizbježne vodiče ponašanje. [73] Isto to govori i Torrance:

“Tako nešto je ukzao i Kant s drugom poveznicom, kada pokazuje kako niti jedan sustav zakona ne može  postaviti procedure za primjenu samih tih zakona, pa se onda moramo osloniti na ono što on naziva ‘zdravim razumom’”.[74]

Ili kako to kaže na slijedećoj stranici: ‘No niti jedan pravni sustav formalnih zakona  . . .  ne bi mogao biti konzistentan i potpun u samom sebi u isto vrijeme, tj. ako se tvrdi da sadrži svoju vlastitu opravdanost unutar sebe kao pravnog sustava. . . .‘ Samo jedna jedina stvar oko koje bi se složio s Torrance-om je njegovo referenciranje na Austin-a i Dicey-a, i ‘rigorozno formaliziranje prava, koga su zagovarali referenciranjem na zakonske odredbe proširene ne s malo formalnog pojašnjenja i vještina za svoje funkcioniranje u sudovima. To je međutim na uštrb ozbiljne dihotomije zakona kakvi jesu i zakona, kakvi bi trebali biti . . . ‘[75]

Kao što ću dalje objašnjavati u slijedećem poglavlju, to uključuje i neuspijelo priznavanje istančanosti Austin-ove pozicije. I dok komentatori zakona mogu s puno razumijevanja to razlikovati, sudac, kao aktivni participant u pravnom redu (uređenju), ne bi trebao prihvaiti svoju odluku, koja bi imala samo pravne, a ne i moralne implikacije.

Zato što svaka od disciplina egizistira kao apstrakcije sa svojim vlastitim partikularnim principima i svrhom, svaka je na kraju i međuzavisna sa svim drugima. Gilby to dobro izražava kada tvrdi, kako ‘moralni odgovori mogu katkada zavisiti o medicinskim odgovorima, dok sama znanost o moralu mora biti dobro utemeljena na ne-moralnim znanostima, fizikalnim, filozofskim i teološkim’.[76]

“Kako pravna znanost, koju obvezuje društvena i politička etika, prepoznaje da njeni percepti ne shvaćaju svoju svrhu; . .  tako i znanost o moralu prepoznaje svoju potrebu traženja opravdanja izvan sebe. ’Subordinacija’ može sugerirati veću servilnost u modernom engleskom, nego što to čini u latinskom, što sve znaći da znanost o moralu nije nezavisna i samo-podržavajuća, već odražava svoje mjesto u zajednici s drugima znanostima. Ona je dio općeg štiva o svijetu prirode. . . "[77]

Već smo vidjeli u ovom poglavlju kako Polanyi tvrdi da je sama znanost temeljena na stvarima koje su neznanstvene, kao što je ‘intelektualna strast’. Možemo vidjeti da izvedeni zaključci iz jedne perspektive mogu biti relevantni i za drugu, pa se opet okrećemo Gilby-ju za pomoć u sagledavanju prirode tog odnošenja:

“Ne mora moralist određivati što je krajnje dobro samo po sebi ili za čovjeka. To je pitanje za metafizičara i dogmatskog teologa. Zaključci do kojih su doošli, služe kao premise u znanosti o moralu, koja pak zavisi o njima u koordinaciji s drugim disciplinama.”[78]

Dakle, možemo vidjeti kako određivanje je li neka akcija u skladu ili u suprotnosti s moralnim stajalištem, može onda biti relevantno za razmatranje njenog pravnog statusa. Jednako tako, nakon što smo odredili je li neka akcija legalna ili ilegalna, taj zaključak može biti relevantan za razmatranje svog moralnog statusa. Zaključak iz jedne perspektive može onda biti relevantan kriterij u drugoj perspektivi.

A upravo je to mjesto kada Hart-ova tvrdnja o shvaćanju i prihvaćanja ‘separiranja prava i morala’ postaje nejasnom. Već smo vidjeli, kako u svom osvjetljavanju prava, na široko govori o tomu što bi Austin smatrao faktorima pozitivne moralnosti i etike, te kako je Hart, u svojim kasnijim radovima, prinuđen ponovno uvesti te distinkcije. Razdvajanje je razdvajanje s čisto intelektualnom svrhom, namijenjeno olakšavanju sofisticiranije valorizacije naše okoline (uzete u svom najširem smislu).

Drugim riječima, konceptualni radni okvir koji nam omogućava postavljanje tri različita pitanja je bolji od onog koji nam omogućava postavljanje samo jednog pitanja. Pretpostavimo kako možemo razlikovati između ‘velikog’ i ‘malog’. Koristio bi iste riječi bez sposobnosti razlikovanja dimenzije, koja je illi povećana ili reducirana. Međutim, ako mi moj radni okvir dozvoljava razlikovanje između različitih dimenzija, mogao bi prenijeti informaciju odvojeno u svezi s visinom i širinom.

To je bilo sve što je Austin pokušavao učiniti u “Provinciji – The province” – dati radni okvir koji bi pojasnio, koju je određenu dimenziju razmatrao u neko vrijeme, te koji je na taj način kriterij demarkacije primijenio. Time bi izbjegao korištenje kriterija, koji su relevantni za jedan faktor, u razmatranju drugog. To omogućava, drugim riječima, uređivanje misli. Izbjegao je bilo koje optužbe za fragmentiranje svojih ideja, jasno iskazujući kako je svaka dio organske cjeline.

Međutim, postoji jedna situacija u kojoj korišteni jezik sugerira jednodimenzionalni radni okvir, iako u stvarnosti, postoji samo više-dimenzionalni radni kvir. Ovdje i leže razlozi Hart-ovog krivog razumijevanja i Austin-a i Akvinskog, pa time i očitosti opravdanosti svog ograničenog stajališta o prirodnom zakonu.

Moramo razmotriti detaljnije taj aspekt u slijedećem poglavlju, pa u svoje razmatranje uvesti i ulogu suca.



Definition and Rule in Legal Theory                                      Defincija i pravilo u legalnoj teoriji
          Chapter Six Referencije                                                      Refrencije šestog poglavlja

Footnotes

1. T.F. Torrance Juridical Law and Physical Law (1982) p. x.

2. JDC. p. 147.

3. Summa Theologiae (1966) vol. 1 appendix 10 pp. 130-1, (hereinafter referred to as S.T. - all references will be to this edition).

4. Ibid. appendix 7 p. 89.

5. D. Bohm Wholeness and The Implicate Order (1980) p. 9. See also his comments on the Indian philosopher Krishnamurti:

“he referred to the observer and the observed, which is of course the thing in quantum theory. He said there is no distinction between the observer and the observed, which quantum theory is always saying, which really I felt was one of the essential new features of quantum theory.” New Scientist November 1982 p. 363.

For an interesting discussion of the common ground in modern physics and Eastern Mysticism see Fritjof Capra The Tao Of Physics (1976). See also Frederick Copleston Religion and The One - Philosophies East and West (1982).

6. A.J. Ayer Language, Truth and Logic (1971) p. 76 and The Central Questions of Philosophy (1976) p. 12. He also refers in this latest book to the discussions of Zeno in the fifth century B.C. and Bradley who he describes as a neo-Hegelian, in terms of their view of reality as one and undifferentiated - see pp. 10, 17.

7. K.R. Popper Conjectures and Refutations (4th ed. 1972) p. 46, and from Katz he cites with approval the view that, ‘generally speaking, object change...according to the needs of the animal,’ in the sense that a hungry animal divides the environment into edible and inedible things, one in flight sees roads to escape and hiding places.

8. George A. Miller Psychology (1966) especially chapter 4. At p. 54 he states:

“Consciousness is selective. We are constantly swimming through oceans of information, far more that we could ever notice and understand; without some effective way to select what is important, we would surely drown.”

At p. 55 he uses the example which I have adapted, ‘the mind in short, works on the data it receives very much as a sculptor works on his block of stone.’ The quotation from Nisbett is from The Sociological Tradition (1970) p. 5, and the reference to Polanyi is from Personal Knowledge (1958) chapter 4, section 5.

9. D.N. MacCormick Legal Reasoning and Legal Theory (1978) chapters VII and VIII.

10. [1982] 1 All E.R. 532.

11. P. Goodrich ‘Rhetoric as Jurisprudence: An Introduction to the Politics of Legal Language.’ Oxford Journal of Legal Studies 4 No. 1 pp. 92-3.

12. S.T. vol. 18 appendix 11 p. 168.

13. S.T. vol. 1 appendix 10 p. 127. But note that ‘the morality of a human action in the concrete...cannot be comprehensively defined by the common and general rules of law,...’ Gilby vol. 36 appendix 1 p. 176.

14. D.N. MacCormick Legal Reasoning p. 117, and his comment at p. 83. At p. 226 he states:

“To attempt, as Dr. Goodhart appears to have attempted, a doctrine of ratio which includes both the least a case must be followed for and the greatest point to which it can be extended is to essay the impossible.”

One of the points of my argument is to explain why it is impossible. See also J. Stone The Province and Function of Law (1947) pp. 187-8, Legal Systems and Lawyers Reasonings (1964) pp. 269-70 and A.L. Goodhart, Essays in Jurisprudence and The Common Law (1931), chapter 1.

15. S.T. 1a 2ae Q 96 vol. 28 p. 121.

16. Lectures (II) p. 92.

17. R.G. Collingwood An Essay on Metaphysics (1940) p. 23. To recollect the points which I have made from Collingwood relating to this issue look at the text corresponding to notes 2, 13, 14 of the Introduction, and to note 67 of chapter 2.

18. S.T. vol. 1 appendix 10 p. 127.

19. Ibid. appendix 7 p. 90.

20. Simon Roberts Order and Dispute (1979) p. 17.

21. H.L.A. Hart The Concept of Law (1961) p. 38ff.

22. D. Bohm Wholeness and the Implicate Order (1980) p. 4.

23. Ibid. p. 124.

24. Michael Polanyi Personal Knowledge pp. 193-202, and p. 135. He speaks of the role of passion in the development of knowledge in a way similar to that of Aquinas - Polanyi says that ‘into every act of knowing there enters a passionate contribution of the person knowing what is being known, and that this coefficient is no mere imperfection but a vital component of his knowledge’ (preface p. viii.) Aquinas says that ‘knowing and loving are not twin things or acting causes, but a doubled expression of one and the same thing...’ S.T. vol. 1 appendix 10 p. 127. See also Ludwik Fleck Genesis and Development of a Scientific Fact (1979) and the constant reference throughout that work to the ‘active’ and ‘passive’ aspects of knowledge, which Fleck regards as inseparable.

25. D.N. MacCormick H.L.A. Hart (1981) p. 7.

26. Ibid. p. 12.

27. M. Polanyi Personal Knowledge p. vii. He continues to say:

“Hence the wide scope of this book and hence also the coining of the new term I have used for my title: Personal Knowledge. The two words may seem to contradict each other: for true knowledge is deemed impersonal, universally established, objective. But the seeming contradiction is resolved by modifying the conception of knowing.”

Unknown to Polanyi, this phrase had already been used by J.H. Newman, An Essay in Aid of a Grammar of Assent (1979) p. 95, ‘Can I enter with a personal knowledge into the circle of truths which make up that great thought.’ See also L. Fleck Genesis and Development of a Scientific Fact (1979) pp. 118-9.

28. D.N. MacCormick H.L.A. Hart p. 4.

29. P. Devlin The Judge (1979) preface p. vii.

30. Lord Denning drew this analogy in his address at the 1983 Press Awards. This way of putting it mirrors exactly the expression of Aquinas:

“commands can be traced to natural law in two ways; one, drawn deductively like conclusions from premises; two, grounded on it like constructional implementations of general directives. The first process is like that of the sciences where inferences are demonstratively drawn from principles. The second process is like that of the arts where a special shape is given to a general idea, as when an architect determines that a house should be in this or that style.” Question 95 art 2 S.T. vol. 28 p. 105.

31. D. Bohm Wholeness and the Implicate Order (1980) chapter 1.

32. S.T. vol. 1 appendix 7 p. 89.

33. I. Kant Critique of Pure Reason (1924) First Division Book 11 Chapter 111.

34. S.T. vol. 18 appendix 2 p. 131.

35. See George A. Miller Psychology (1966) chapter 19, ‘The Mind of a Child’ p. 321ff.

Certain philosophers have assumed that, because these concepts are so important, they must be given immediately to all minds by a kind of a priori intuition. The fact is, however, that the concepts are acquired rather slowly during childhood...

36. M. Polanyi Science Faith and Society (1964) p. 29. T.S. Kuhn makes a similar point when he says that philosophers of science have repeatedly demonstrated that more than one theoretical construction can always be placed on a given collection of data, or that one can handle the same bundle of data as before but see them in a new system of relations by utilizing a different framework, The Structure of Scientific Revolutions (1970) pp. 76 and 85. He also points out of course that a scientist may well ignore or not see at all those factors which do not fit his theory, op. cit p. 24.

37. M. Polanyi Personal Knowledge (1958) p. 115.

38. A.J. Ayer Language Truth and Logic (1971) p. 74.

39. Ibid. p. 76.

40. Ibid. p. 78. A similar comment is made by Raymond Aron in the first paragraph of his Main Currents in Sociological Thought 1 (1968) p. 7, ‘Indeed, one cannot undertake the history of any historical entity - whether a nation or a scientific discipline - without establishing its definition, without fixing its limits.’

41. M. Polanyi Science Faith and Society (1964) p. 25. At p. 14 he states, ‘The application of rules must always rely ultimately on acts not determined by rule.’

42. M. Polanyi Personal Knowledge (1958) p. 115.

43. Ibid. p. 250.

44. T.S. Kuhn The Structure of Scientific Revolutions (1970) p. 44, where he also refers to Polanyi’s development of this point as ‘brilliant’.

45. A.W.B. Simpson ‘The Common Law and Legal Theory’ in Oxford Essays in Jurisprudence (second series 1973) p. 94.

46. Ibid. pp. 88-91. Simpson appears to accept this point and perhaps the relevance of the discussion of rules in a religious context when he stated at the end of the re-print of this article in Legal Theory and Common Law (ed. Twining 1986) that:

“Since this piece was originally written it has been pointed out to me that the view put forward bears some relationship to ideas developed in a quite different context by T.S. Kuhn, The Structure of Scientific Revolutions (1962), Kuhn being concerned to explain radical changes in orthodoxy in the scientific community. There are also analogies, not explored here, with the nature of religious orthodoxy.”

It will also be seen in chapter 8 that Ludwik Fleck, (acknowledged by Kuhn to have been an early influence upon him - see the Preface to Fleck’s Genesis and Development of a scientific fact) gives an account of epistemology and development of ideas within the scientific community which has important analogies with Simpson’s account of similar matters within the legal community.

47. M.R. Kadish and S.H. Kadish Discretion to Disobey: A Study of Lawful Departures From Legal Rules (1973) p. 213.

48. J. Stone Legal System and Lawyers’ Reasonings (1964) p. 68.

49. Ibid.

50. Robert S. Summers ‘Two types of Substantive Reasons’ Cornell Law Review (1978) p. 716.

51. A.J. Ayer Language, Truth and Logic (1971) p. 94.

52. The Edinburgh Review vol. 118 (1863) p. 453.

53. J.H. Newman An Essay in Aid of a Grammar of Assent (1979) p. 59.

54. D. Horrobin states that quite a common indication of schizophrenia:

“is ‘knights move’ thinking - linking concepts whose connection is not immediately obvious. In its more florid varieties, this type of thinking leads to bizarre and useless speculations, often of a religious or incomprehensible philosophical nature.” New Scientist vol 85 p. 642.

55. Popper The Open Society And Its Enemies (5th ed 1966) vol. 2 chapters 11 and 12. See also Polanyi’s acknowledgment of this problem in Science Faith and Society, ‘How can we tell what things not yet understood are capable of being understood?’ p. 14.

56. ‘But if both observation and conceptualization, fact and assimilation to theory, are inseparably linked in discovery...’ Kuhn The Structure of Scientific Revolutions (1970) p. 55.

57. Popper states that:

"Witttgenstein’s original view in the Tractatus can only be explained by the assumption that he overlooked the difficulties connected with the status of a scientific hypothesis which always goes far beyond a simple enunciation of fact; he overlooked the problem of universality or generality." K.R. Popper The Open Society and Its Enemies vol 2 p. 298.

58. A.W.B. Simpson Oxford Essays in Jurisprudence (1973) p. 90.

59. Ibid. p. 91.

60. Ibid. pp. 76, 85.

61. L.C.B. Gower Modern Company Law (4th ed. 1979) p. 8.

62. S.T. vol. 1 appendix 10 p. 131.

63. S.T. vol. 18 p. 37 (1a 2ae 18, 9). See also vol. 28, appendix 1 p. 159.

64. S.T. vol 28 appendix 1 p. 159.

65. T.F. Torrance Juridical Law and Physical Law (1982) p. x.

66. S.T. vol. 18 appendix 11 p. 169.

67. S.T. vol. 12 appendix 2 p. 171.

68. Lectures (V) p. 197.

69. S.T. vol. 18 appendix 1 p. 126.

70. Ibid. p. 125.

71. Ibid. p. 128.

72. Ibid. (emphasis added).

73. See also Torrance Juridical law and Physical Law (1982) p. 45.

74. Ibid. p. 16.

75. Ibid. p. 17.

76. S.T. vol. 18 appendix 5 p. 144.

77. Ibid. p. 146.

78. S.T. vol. 18 appendix 3 p. 137.

 

Top of Page - početak stranice