Gerd Gerken o paradigmama

Gerd Gerken


Dijelovi iz ponuđenih pdf tekstova na Gerd Gerken.com      

Uvijek se nađemo iznova u nekoj novoj paradigmi. A bilo koji okvir znaćenja neka paradigma uvijek iznova ukazivala . . . jedno ostaje uvijek isto. Svaka paradigma organizira objektiviranje.

No ako se želi učiniti doživljivim, vidljivim i korisnim utjecaj višeg realiteta na našu stvarnost, onda je, kako smo ranije vidjeli, potreban prostor novi provođenja - osobni Nagual. Osobni Nagual ne može nikada biti objektiviranje. I sada postaje napeto, jer se takav osobni Nagual ne može izgraditi ako smo usvojili neku paradigmu. Jedna od pretpostavki za izgradnju osobnog Naguala je sposobnost uma za stvaranje svijeta bez objektivirajuće paradigme.

Ako egzistira neka paradigma ne će biti osobnog Naguala. A ako nema osobnog Naguala, ne može se um odvesti tamo gdje postoji promatranje i optimiranje permanentnog utjecaja višeg realiteta na svoje vlastite pronalaske stvarnosti.

No kako transverzalitet nije ništa drugo do pretvaranje tog permanenentog utjecaja (višeg realiteta) u nikada dovršeni tijek stvaranja, onda je je očito svaka paradigma u konačnici “ubojica tijeka”. . . uništavač kompleksiteta između duha i uma. Problem većine ljudi s paradigmama, je po mom mišljenju što se ljudi jako usmjeravaju na sadržaje paradigmi, a ne na temeljne mentalne funkcije. Kada se
ipak jednom shvati, koliko je važan prostor-realizacije, dakle osobni Nagual, onda će se pojaviti potpuno prirodni strah od upuštanja s paradigmama. Čak i “paradigma svih paradigmi”, koja je zamisliva tako reči kao najviša forma postmodernih rafiniranosti, se lomi na
toj jedinoj stvari:



Čak i najkompleksnija paradigma ne stvara u umu osobni Nagual.
Bez osobnog Naguala  ne može um kreirati niti jednu djelotvornu
stvarnost za Sebstvo.


Kada se ne može za Sebstvo stvoriti nova stvarnost . . . dakle kada transcendencija, Nagual i Sebstvo ostaju samo apstraktne riječi . . . onda je duhovno nemoguće kreirati transverzalitet . . pa um ne može postaviti ni svoj vlastiti evolucijski skok iz sadašnje racionalne
logike prema ko-evoluciji.


Sebstvo mora postati potpuno osobnim realitetom. Toliko konkretnim kao dohvatljiva materija.

Kahuni su nazivali Sebstvo “sjenovitim tjelesnim materijalom (kino mea)”. Tibetanci to poznaju pod pojmom “Tsal” a fizičar William Tiller to naziva “produhovljeno prijelazno tijelo”. Fizičar Fred A. Wolf to naziva “tijelom snova”. Sa stajališta eksperimentalne fizike, koje između ostalih zastupa Wolf, je to tijelo snova kreator vjerojatnosti, koje nama pripadaju u nasuprot krećućem vremenu . Time se objašnjava ideja shvaćanja naguala kao podrijetla svoje sreće.

Kada čovjek kaže kako ne može utjecati na svoju buduću sudbinu, to je netočno. Taj iskaz izgleda potpuno korektan logički, no energetski ne stoji. Kada se poveže vlastiti Nagual sa svojim snovima, odnosno sa željenošću, s nekim idealitetom ili sa svojim služenjem (“želim služiti duhu ljudske evolucije”), onda će se roditi vjerojatnost kroz vrijeme Naguala, dakle kroz ono što David Bohm naziva “holokretanjem”.
S tim u svezi je važna optimalna energiziranost tijela snova. Prema iskustvu Sufi-mistika i prema vlastitim promatranjima za to je najpogodnija energija-srca. Sufii optimiraju njenu formu iz tijela-sna kroz energiju koja se kod njih naziva srčana-čakra . . . HIMNA.

To znači kako čovjek može samo s energijom srca ovladati onim vjerojatnostima, koje se traže od kozmičke namjere, čime se pretvara u kretanje (realitet – op. prev.). To ujedno znači i slijedeće: ukoliko se točno razumije suština (biće) Naguala, te posebno holarhijski odnos između Naguala (duha) i Tonala (uma), mogu se stvariti upravo one budućnosti, za koje čovjek zna i za koje je pripremljen. To je ono što toltečki šamani opisuju kao “čarobiranje”. Radi se o pretvaranju nemogućnosti u mogućnost. To je samo-iznenađivanje kao ciljana metoda.

Osobni Nagula i na njemu izgrađeno tijelo sna odlučuju o tomu što će se doživjeti kao budućnost odnosnošto će se dobiti od sudbine. Svaki čovjek je time producent svojih vjerojatnosti i stoga je odgovoran za kvalitet vlastite budućnosti (napa narodna poslovica “svatko je kovač svoje sreče” – op. prev..). To znači:

Tko ne isformira svoje tijelo snova
prepušta svoju vlastitu budućnost indirektno
budućnostima drugih ljudi.

Tko ne formira tijelo snova ne živi u polju vjerojatnosti, već u polju realiteta. Ako se organizira život u polju vjerojatnosti, nema kriza (jer se čovjek prepušta vođenju od kozmičkog usmjerenja (kozmičke namjere ). No ako se fokusiramo na polje realiteta, potrebne su nam permanentne krize ili ono što narod kaže “udari sudbine”, kako bi učili biti boljim.

Osobni Nagual i tijelo sna su od goleme praktičke izravnosti. Ne radi se o špekulativnim, ezoteričkim mislima ili apstraktnim filozofijama. To je najava stvarnog djelovanja, za koje su potrebne i konkretne upute.

To je i razlog za najznačajniji udžbenik Tantre (s mog stajališta možda i najvažnija knjiga u cijeloj literaturi u vezi s transformacijom), pod nazivom “Vigyan Bhairav Tantra”, koji ne govori o teoriji već o 112 metoda - potpuno konkretnih metoda.

Vigyan Bhairav Tantra je stara oko 5000 godina. U njoj su mnoga pitanja, no knjiga ne daje odgovor niti na jedno pitanje. Ne odgovara ni konceptima ni teroijama. Ne trudi se i s objašnjenjima. Knjiga odgovara samo s potpuno konkretnim uputama za vježbu.

Dakle radi o pretvaranju velikog Naguala u osobni Nagual izvan teorije i logike – radi o “čistom djelovanju”.

U toj točci pada, prema mom stajalištu, njemački idealizam, dakle Schelling, Fuchte, Hegel i drugi, koji su došli vrlo blizu problemu apsolutnog (to je Nagual i Sebstvo). Fichte je na primjer ustrajao na tomu kako bi se apsolutno u mislima i samim misliocem apsolutiziralo. Upućivao je na nemogućnost privlačenja apsolutnog, dok su i drugi pioniri idealizma mislili kako je apsolutno “istina mišljenja” (Christian Danz). No na takvoj osnovici morao je pasti njemački idealizam. Ostao je primipljenju – ostao je teorija, ne našavši put do uputa za djelovanje.

Jedino djelovanje pretvara Nagual u osobni Nagual. Kada to čovjeku uspije, bit će Tonal, kojeg živi automatski virtualniji, dakle sve lakši, sve više titrajući i zaigraniji:




Živjeti bez paradigme, kako to ide? To je samo po sebi jednostavno. Pogleda se što je to zapravo paradigma, pa će se vidjeti kako se radi jedino o modelu objašnjenja svijeta. Sadržajno je to značenje svijeta (= tonalno) koje je potrebno kako se ne bi živjelo u čudu života (= Nagual).
Potrebna je paradigma, jer se nesvijesno zna kako ne razumijemo svijet. Svijet ne postoji kako bi razumijevali, već postoji kako bi u njemu živjeli u čudu . . .  čudu života. Ako nekom čovjeku uspije, živjeti svoj život u tom čudu života . . dakle u Nagualu, tada trenutno više ne treba nikakav model objašnjavanja svijeta. Oslobađa se paradigme, kako to pokazuje slijedeća skica.

Živjeti bez paradigme:

Nije potreban nikakv
model objašanjvanja svijeta (= paradigma),
kada se živi u čudu života.

Ćudo je sam svijet.
Zašto je uoće potrebna za
objašnjavanje svijeta?

Čudo života
se pokazuje, kada se Sebstvo
pomoću svekolike ljubavi (JA – TI)
integrira u um.





K tomu dolazi slijedeće: u paradigmi je u temelju sadržan problematični krug, koji opisuje slijedeća skica:




Uporaba paradigmi vodi um u slijepu točku . . slijepilu u prividnoj jasnoči. To se slaže s onim što je opisao i Peter Fuchs, odnosno kako logičli-strukturirano iskustvo postaje pokretačem duhovnog slijepila. Dakle radi se o življenju oslobođenom od paradigmi. A za  to nam je potreban život, koji se sam smatra čudom i u kojem se uživa.

U tom konceptu je napeta činjenica, što vodeći znanstvenici koji istražuju autopoieziju i otvoreno postojanje, također naglašavaju važnu potrebu probližavanja transcendenciji, čudu ili božjem - stvaralaštvu. Isto se tako pokazalo kako se oni koji su spoznali naš svemir kao vječito stvaranja, nemaju problema s usmjeravanjem prema svemu što egzistira izvan racionalne-logike i znanosti.

Oni znanstvenici koji su već prekoračili granicu logike-razuma i postigli osjeljivost uma na otvoreno postojanje, traže nove i prohodne putove kojima bi svoj život i time i svoj um priveli "kozmičkoj solidarnosti” (Ilya prigogine). Prigogine je mnogo doprinjeo, svojim istraživanjem disiaptivnih sustava, početku razvijanja novog trans-koncepta stvaranja, kako je to jednom ukazao i Andre Malraux:

"zadatak novog stoljeća će biti
ponovno integrirati bogove
u čovječanstvo.”

Prigogine to opisuje kao “kozmičku solidarnost”. Iza toga stoje probuđeni osjećaj da čovjek na neki drugi način, od ranije vjerovanog, pripada svemiru i životu. Zapadna se religija previše fiksirala na jednog stvoritelja, čime je evolucija koja se i danas još odvija, predstavlja više ili manje samo iskliznuća ili naknadne potrese. Shvaćanje religije se temelji na monizmu, koji kaže “sve je utvrđeno od samog početka” (Prigogine).

Einstein je još potpuno bio upleten u taj monizam, no u međuvremenu se avangarda znanosti odvojila od takvog shvaćanja, otkrivajući između ostalog ireverzibilitet vremena a time i mističnu činjenici da smo mi ne samo motritelji već i djelujuća bića procesa stvaranja, potpuno upleteni u veće, ako se tako želi reči, božje stvaranje. Tako dakle djelujemo na dvije evolucije: velike kozmičke namjere i u
njoj djelovanja osobne namjere ljudi ili čovječanstva. Oba su aspekta u međusobnom odnošenju i nije ih moguće razdvojiti:

Priroda života se satoji
od ko-evolucije.

Kako opisuje Ilya Prigogine, iza toga stoji novi model, koji polazi od potencijaliteta, stvaranja (kreativitet) koje čeka svoje aktualiziranju stvaranja. Pitanje kako dolazi do evolucije i autopoiezije, nas tako vodi slijedećem modelu. Potencijalitet se preformira pomoći varijabilnog idealiteta u aktualitet, koga doživljavamo kao “svoj realitet”. Slijedeća slika opisuje temeljni princip evolucije:


Naša je evolucija uvijek ko-evolucija




Ljudska duhovna ili kulturalna evolucija je s tog stajališta uvijek ko-evolucija. Ono što sada konstatiramo je činjenica kako traženi viši um očito ne ćemo dobiti novim, kompliciranijim modelima, već u uređenom razumijevanju slijedeće činjenice: čovjek nikada ne može onlikovati svoju evoluciju samo svojojm namjerom, već mora integrirati i svemir sa svojom namjerom. Jer te namjere tako i tako u takvoj (integriranoj) formi zajedno djeluju, jednostavno je, činom mudrosti, njihovo međusobno djelovanje pretvoriti u novu vrstu kulturalne i mentalne kompetencije. A upravo je to ono što su forsirali Jean Piaget i Jean Gebser, naime slijedeću fazu evolucije vlastitog duha: transverzalitet.
.
Sve u svemu prepoznajemo kako je došlo vrijeme za kreiranje tražene evolucije svog vlastitog duha. Dodatno tomu shvaćamo i kako se može ta evolucija (tj. skok od logike razuma prema transverzalnosti) jedino izvesti kao što su se principjelno realizirale i sve duhovno-kulturalne evolucije do sada, naime kao ko-evolucije svemira i čovjeka . .  između duha i uma. Drugačije rečeno:

prisiljeni smo razviti one
ideje i instrumente, koji će
osposobiti naš um,
za samo-probijanje
(samo-rastvaranje).

Jedino, što bi taj potrebni daljnji razvoj kompetentnosti našeg uma moglo blokirati ili čak uništiti, bila bi neka paradigma. Naime paradigma, koja dolazi iz faze koju upravo sada treba prerasti, je: racionalna paradigma (paradigma racionalne logike – op. prev.). Čudna je u ovoj igri činjenica da su oni koji su već izveli potrebni skok, odjednom zaprepašteno konstatirali kako im za to nije uopće trebala neka paradigma.
Transverzalna kultura, koju ćemo vjerojatno izgraditi još u prvoj polovici ovog stoljeća, ne će poznavati nikakvu paradigmu.
. . . .
Važno je spoznati kako teleopoiezija funkcionira samo ako se kooperira s duhom na vrlo visokoj razini apstrakcije. To stoji u napadnoj suprotnosti prema svemu što Novo doba i Ezoterika prakticira i opisuje. Tamo dominiraju herojski osjećaji i velike religio geste (ponovnog povezivanja).

Ezoterika pretvara apsolutno duha
u konkretan svijet.

Za teleopoieziju je potreban svijestan pristup aktivnoj apstraktnosti, jer u njoj agira kozmička namjera. Što se više približavamo toj namjer, to se manje smije koristiti logika-afketa odnosno uvoditi u igru. A što manje logika-afekta upravlja percepcijom. Dakle kada je uključeno manje “duhovnih osjećaja” . . bit će apstraktnija kozmička namjera. A na razini svoje najviše apstraktnosti dodiruje se svojim umom čista namjera, koja je sadržana u kretanju kozmičke namjere.

Taj kvalitet apstraktnosti je važan, jer prema mom vlastitom iskustvu, ljudi kada čitaju riječi koje obrađuju “svemirsku ljubav”, “idealitet” ili “služenje” odmah otvaraju brane svoje spiritualnosti. A upravo su ti lijepi i uzvišeni osjećaji ono što um odvaja od kozmičke namjere, katapultirajući ga iz zone osciliranja (titranja), ispunjene konkretnim kompleksitetom. Radi se stvarno o nečem rijetkom u kretanju. Ono se ne može osvojiti ovako namještenim instrumentima-ovladavanja, veliki, duhovnim osjećajima i herojsko-bombastičnim relligio-filozofijama. Baš potpuno suprotno. Potrebni su ratnici koji se približavaju apstraktnom i time umu koji posjeduje potpuno određeni arhetip kojim se može služiti vibracijama. A taj se arhetip mora usmjeriti na kooperirajući susret s apstraktnim. To je arhetip djelujućeg apstraktnog. Njega nalazimo na primjer u Kristijanstvu. Pogledajmo potrebne instrumenta za teleopoieziju:

Što treba teleopoiezija  . . mentalne instrumente