Gerd Gerken o postmodernizmu


U svojoj analizi postmoderne Gerken se služi, tekstom Ihab Hassan-a, koji je postavio najvažnije kriterije tog novog kulturalnog identiteta. Evo rezultat:

1. U postmodernoj dominira neodređenost

U stvari bi trebalo prema Ihab Hassan-u reći da se događaju permanentne neodređenosti, koje onda uvijek iznova stvaraju nove neodređenosti kroz višeznačnosti, pomake i lomove (lomove simetrija): stoga svugdje vlada slaba oštrina a kreiranje teorija je permanentno nepotpuno. Dakle nema “gotove konačnosti”. U konačnici “sve se kreće”. A to vrijedi čak i za paradigme, koje počinju sve jače stajati jedna uz drugu potpuno osporavane. Ne postoji dakle snaga jedne “pročišćavajuće istine”, već se uživa i koristi rastuća napetost između različitih paradigmi.
paralelno tomu postaje kultura permanentno nemirnija, jer vlada dinamika “razdefiniranja” (rastvaranja definicija – op. MK), što znači kako smisao nastaje sve češće tek kroz značenje a time sve više subjektivistički i singularno.
  
2. Postmoderna preferira fragmentiranje 

Čovjek postmoderne, prema Ihaab Hassan-u, se ne koncentrira na slobodu i objektivitet, već na preferiraju razdvajanja. Sve manje vjeruje rezultatima velikih promišljanja (diskursa), već vjeruju fragmentima a time i prijelazima (probojima). Sve što se totalizira i time tvrdi “Samo tako!”, slovi kao neprimjereno ili glupo. Pa i to što se ranije preferiralo, naime sinteza, se sve češće odbacuje, jer stvara stranje mirovanja procesa (iz)diferenciranja.

Sve što naprotiv ide u smjeru kolaža ili uzimanja uzoraka se preferira a s kombinacijama neodređenosti i fragmentiranja dolazi se do danas nikada pristunog davanja prednosti “para-logičkom” i paradoksima: Sve što ima snagu uvođenja neočekivanih razlika (a time i trendovi i mode), se preferira nasuprot onog što ponavlja (njeguje) tradicija.

3. Postmoderna potiče rastvaranje kanona

Kanon je u konačnici uvijek neki konvencionalni autoritet. I stoga ne čudi, da he postmoderna počela diskvalificirati društvene norme i duhovne autoriteta tamo gdje se pojavljuju. Dolazi do sveobuhvatnog “de-legitimiranja” centralnih normi a time i do nove vrste zabave “govornim-igrama”.

Govor preuzima zadaću demistificiranja znanja a nove govorne mode se uvijek iznova trude dekonstruirati govor moći. Sve subverzivno postaje jedinstvenom naklonošću.

4. Postmoderna dozvoljava gubitak “ja” i “dubine”

Postmoderna prepoznaje u klasičnom “ja” (Rene Decartes: “Milsim dakle postojim”) “samo-prijevaru” (prijevaru samog sebe). Umjesto samo-zrcaljenja preferira se samo-multipliciranje. Stoga se javlja novi razvoj prema metafreniji i “multifreniji” (Rober Ornstein).

U konačnici sve ide prema kraju romantičnog “ja”, kome je bila dodijeljenja određena “dubina”. “Ja” se gubi u duhu vremena, tj. u trenucima javne svijesti i u multimodalitetu, dakle u mnoštvu paradoksa (paradoksalnom mnoštvu), koji se sve više izdiferenciraju u govoru i u žargonu scena (insceniranja).

Drugačije rečeno: totalitarno “ja” difundira u igru govora. Na mjesto dubine, koja je tražila zstrašivanje, nastupaju silističke geste, koje permanentno stvaraju nove površine. Pa vrijedi kredo: što više površina, to je čovjek bolje zaštićen od iznenađenja.

5. Postmoderna preferira nepokazljivo i ne-predstavljivo

Sve irealističko se pretpostavlja ikonističkom. To znači, da se određeni sadržaji nisu prevladavajući u komuniciranim sadržajima. Ima dakle značenja, za koje nema komunikacije. kodovi stvaraju uvijek iznova nove, subjektivne stvarnosti, za koje nema “objektivnog” realiteta.

Time se dolazi do nove važnosti nepostojanja forme (bez forme). Ne-rečeno (eksformacija) počinje dobivati magičnu vrijednost, koja je veća od izgovorenog: Nejasno preoblikuje jasno (ponovno začaravanje).

6. Postmoderna ima ljubavnu aferu s ironijom

Postmoderna koristi ironiju za razvijanje “pespektivizma” (Kenneth Burke): To znači kako bi ironija tebala pomoći ljudima da vide kako kvalitet kao takav tako i spontanu suprotnost. Ironija se dakle koristi za bijeg od monolog stvarnosti prema “polilogu”, kojim bi se trebalo poboljšati samo-zrcaljenje.

Time se ostvruje svjesno multipliciranje istog kvaliteta u različite kvalitete i forme. A to istovremenost nejednakosti se vidi kao viša forma istine, koja u biti nije istina.

7. Postmoderna preferira hibridiziranje

Toj karakteristici pripadaju svi fenomeni mutacije dakle  na pr. parodija i travestičnost, pa tako i sve forme potpuno svjesnog i kreativnog raz-definiranja, tako da se sve vidljive forme unuse u vibrirajući ambivalentnost (“fiktivni diskurs”).

I svi plagijati i plagijatiziranje plagijata postaju stoga važni, kao i sve forme pop-kiča, jer se time mehanizmi djelovanja kulturalnih mustri kao i prijenosni mediji tih mustri kroz sebe same kontra-ukrašavaju. Sve postaje kaotičnom igrom izmišljanja (pronalaženja), koje  svoje vlastite pronalaske ne uzima ozbiljno.

8. Postmoderna voli karnevaliziranje

Michail M. Bachtin je u svojoj knjizi “Rabekais and His World” (Cambridge, 1968.) taj pojam kao prvi rezervirao za postmodernu: Pod tim pojmom se podrazumijeva u međuvremenu uvođenje fragmentiziranja u apsurdne dimenzije.

To vodi “veselom relativitetu” svih stvarii proizvodi “divlje ispremetanje” života, što vodi opet zabavnoj veselosti: postmodernizam se kod sveg entuzijazma ne uzima entuzijastički ozbiljno.  tako dolazi do snage “beskrajnih igara” (James P. Carse) u našoj kulturi i to u formi “kozmičkog okrunjivanja i skidanja kruna” (Bachtin).

9. Postmoderna forsira sudjelovanje i voli performans

Mustra postmoderne se ne sastoji samo od neodređenosti fragmentiziranjem, već slijedi kredo, da se samo sudjelovanjem može spoznati i preuzimati (spoznato). Sudjelovanje je time uzrok doživljajima. Stoga je svugdje potreban aktivizam sudjelovanja ili stapanje sudjelovanjem odnosno simbioza ili interfuzija.

I sve to što postmoderna kultura iznova stvara, nudi se kao performans, tj. sve iznova promijeniti ili iznova napisati ili iznova odgovarati ili pak uzeti kao poticaj za nastavljanje pisanja. To znači, interaktivitet se povezuje sa spontanitetom.

Time se rastvara razgraničenje između (onih) gore i dolje, između stvaratelja kulture i konzumenata kulture te posljedično i mnoge tvrde granice žanrova. Hijerarhiziranje duha je počelo.

10. Postmoderna ima karakter konstrukta

Opolazeći od teze Friedrich Nitzsche-a “Ono što se može promišljati, mora u konačnici biti  fikcija”, kombinirano i kolažirano postmoderna permanentne fikcije. Čak i radikalni konstruktivizam, na koga sam već više puta ukazivao (na pr. Mind Management 1996/br. 7, str. 11) pripada postmodernoj.

To znači: ljudi su svjesni da ništa od onog što spoznaju, ne egzistira nezavisno od spoznavanog. Neće se više otkrivati fiksno i gotovo, već će se sami pretvarati u stvaratelje svojih vlastitih stvarnosti. Nešto, što Ihab Hassan naziva “novi gnosticizam”: stvaranje svijeta – samo odradite!.

11. Postmoderna voli imanentnost praznog

Imanentnost se u teoriji postmodernizma definira kao sposobnost poopćavanja ljudskog duha u simbolima: Stoga se javljaju magične forme eksformacije, dakle začaravanjem bez konkretiziranja.

Kroz to nastaje “multiverzum” (Georg Spencer-Brown). A razvija se i jedna tajna, koja je uvijek prisutna, a da se ne može prepoznati kao “tu postojeće”. Događa se dakle pretvaranje fokusa kolektivne spoznaje u smislu “bijega prema naprijed (budućnosti – op. MK)” u čistu i praznu formu.” (Jean Baudrillard). Čežnja pokazuje na što moderni fizičari nazivaju potencijalitetom”: ništa, što je sve.

Kada se sada sažme tih 11 kvaliteta, koji označavaju postmodernu i koji su za mnoge ljude subjektivno tako teški i jogunasti, dobivamo slijedeću listu:

11 kvaliteta postmoderne 

  1. neodređenost
  2. fragmentiranost
  3. rastvaranje kanona
  4. gubitak čvrstog “ja” i “dubine”
  5. irealnost
  6. ironičnost
  7. hibridizacija
  8. karnevalizacija
  9. performans
10. konstruktivizam
11. imanentnost (kao tajna)..

Ovih se 11 karakteristika postmoderne može svugdje vidjeti: u čisto profanim stvarima, kao na pr. u sve bržim promjenama naših TV programa, koji već dugo kreiraju mode svijesti, umjesto da informiraju o događajima, no isto tako i na višim razinama, kao na primjer u nastajanju konstruktivističke umjetnosti, u kojoj je teorija stvarnog umjetničkog djela a ne više u samom artefaktu.

Gdje god pogledali, uvijek ćemo se sudariti s mnogim od tih kriterija a to dokazuje koliko je ta promjena postala identitetom našeg društva. Čovjek danas ne može ići s vremenom, a da ne bude reprezentant postmodernih kvaliteta i postmodernih vrijednosti.  Iako se možete u glavi nagovoriti, da ćete “zanemariti cijelu novu modnu glupost” . . . a ipak će vrijediti slijedeće:

tko živi u našem vremenu,
živi svjesno ili nesvjesno postmoderno.