GERD GERKEN


SAMO-POBOLJŠAVANJE VIŠIM ENERGIJAMA
SELBST-VERBESSERUNG DURCH HÖHERE ENERGIEN



Naš odnos tijela i zdravlja pati od utisnutih kriterija funkcija i razuma. Očekujemo na primjer od svog tijela, funkcioniranje poput stroja . . .  po mogućnosti bez problema i bez smetnji. To znači osporavanje tijelu vlastitog života i ponajviše vlastite duhovnosti.





Iza takvih očekivanja stoji kartezijanski svjetonazor, koji uveliko formira naše utisnute koncepte razuma, napretka, racionaliteta i stvarnosti.  Descartes je živio u vremenu od 1596 do 1650. To je bilo vrijeme lomova u kom je centralno pozicioniran niz ratova zbog religioznih uvjerenja, koji su se pretvorili kasnije u 30-godišnji rat. Descartes je i sam bio pod velikim utjecajem tih povijesnih događaja. Sam se borio u vojsci vojvode od Bavarske te sudjelovao u pokolju na Bijelom brdu (1620.). Također je, prema predaji doživio i inkvizicijsku presudu Galileju. Sigurno je, kako se u više pisama baš konkretno o tome izjasnio.  A znao je, kako i sam zbog svojih pogleda imati problema s katoličkom cenzurom. Stoga se povukao u protestantsku i liberalnu Nizozemsku. Njegova se molba odnosila na prevladavanje dominantnosti teoloških dogmi, te postavljanje "racionalne metode za dokazivanje stvarnosti". Njegova je ambicija bila potpuno obnavljanje filozofije prirode, jer je po njegovom mišljenju aristotelijansko shvaćanje prirode više nije moglo opisivati i integrirati promjenjenju stvarnost i sfere utjecaja nove nadolazeće tehnike.

Descartes je uveo "metodu rezolucije", uglavnom temeljenu na instrumentima intuicije i dedukcije. Obje tehnike vode u velikoj mjeri izvjesnosti. Time bi trebalo mišljenje postati centralnom funkcijom za stvaranje jasnoće i razgovjetnosti. Mišljenje ima zadatak rasvijetliti sve niezjvesnosti ili nejasno prepoznata područja stvarnosti. Tomu prema Descartes-u pripadaju osjeti, tijelo, forma,  prost(or)-iranje kao i drugi aspekti, koji su tada smatrani "neshvatljivim".

Koraci postupka, koga uvodi Descartes, vode uvijek prema sve više isključivanja. Na kraju ostaje beztjelesno 'ja'. Čisto 'ja'. Descartes je definirao izvjesnost postojanja svijesti ili mišljeja. To je princip, čiju izvjesnost ne bi smio uzdrmati ni varljivi Bog. Upravo je taj aspekt za Descartes-a bio velike važnostii odveo ga do njegove poznate izreke "postojim, jer mislim" (cogito ergo sum).

Iz metodičke nezavisnosti te 'ja'-izvjesnosti . . . . .nezavisnosti povezane za tijelo . . . razvio je Descartes razvnolikost dviju supstancija, naime res cogitans i res extensa. Tijelo i duh se po prvi put jasno razdvojeno promatraju.






Descartes je isključio tijelo iz mislećeg duha. Istovremeno se zbog toga moglo integrirati sva područja, koja za duhovnu spoznaju nisu relevantna (koje mišljenje dakle ne doživljava kao nešto suštinsko), u kategoriju stvari koje se prostiru, dakle u res extensa.

To je vodilo dvijema dalekosežnim posljedicama, kako bi sve ne-duhovno, koje nije izravno ili u konačnici mišljenje, trebalo također razgraničiti i time pridružiti području res-extensa. Tim konceptom, koga je intenzivno preuzela europska-zapadna tradicija mišljenja, uspijelo se ne-duhovno usidriti na razinu opisa, koja je čisto mehanicističko-tehničke vrste. Materija je tako postala sinonimom s onim što se može dokazati  mišljenjem. To znači: izuzev duha, koji provodi mišljenje, sve ostalo duhovno postaje suštinski isto s materijom. Kako ta "duhovna materija", no ne egzistirajuća (nije dokazljiva intuicijom i dedukcijom), u temelju nije postojeća ili kada ju mišljenje želi predstaviti postojećom, onda je to obmana i šarlatanstvo.


Naravno je cijelo djelo Descartes-a mnogo kompleksnije i također metodološki zahtijevnije od kratkog prikaza ovdje danog, no bitno je izrečeno:

Sve što mišljenje ne može prepoznati i deklarirati
kao dio vlastite duhovnosti,
ne pripada duhovnom svijetu.
Kada to što ne pripada duhovnom svijetu,
ipak pokazuje duhovni karakter,
onda je to samo po sebi sumnjivo . . to je iluzija.

Time je sve ono, što je bilo razvijeno u skolastičkoj i aristotelijanskoj tradiciji,  naime da je ljudsko tijelo  duhovno tijelo, diskreditirano kao fantazija. Poslijedica:

Sve što se ne može dokazati mišljenjem,
je iluzija.
Tko uprkos toga vjeruje u tu "iluziju",
je šarlatan.

Mnogo kasnije je Rudolf Virchow pri obdukciji ljudskog organizma triumfirajući ukazao na to kako je svašta našao (na pr. i uzetu hranu), no definitivno ne nešto što bi se navodno moglo smatrati tom stvari, naime dušom. Utoliko je Virchow poseban, konsekventan, izvršitelj kartezijanskog razdvajanja tijela i duha.





Descartes nije mogao principjelno ništa započeti s konstruktom duše. Označio ju je kao griješku objašnjenja, te utoliko i kao neprimjerenu kauzalitetu. Za njegatjelesnost nije mogla nositi nikakvu duhovnu dinamiku, kako je to na primjer još u 16. stoljeću zastupao Jean Fennel . Prema teoriji Fennel-a, koja je tada bila vrlo utjecajna, imao je svaki postupak u organizmu definitivnu vezu na neku "speijalnu moć" (Helmut Bast) ili specijalnu silu. S tog stajališta je postojala i tako zvana "facultates" (moć duše),  koja je stajala iza tjelesnih procesa. Time se moglo i čisto fiziološke doađaje, kao na pr. hranjenje i probavljanje ili pak rast ili rađanje, kao i procesi osjeta (gledanje, okus, osjećaji, itd.), objasniti pomoću duševnih događaja. Djelovanja tijela su bila spregnuta s duhovnim, koje je egzistiralo u tijelu.

Descartes je na mjesto tih objašnjenja dušom postavio objašnjenja mehanikom. A dio ideologije kretanja, koju još i danas slavimo pod znakom sporta iwellness-a, se temelji na tom mehaničkom shvaćanju, koje je jako linearno i prožeto input-outpu konceptima.

Kartezijansko stajalište imalo je u kontekstu velike kulturalne evolucije mnoge prednosti i sigurno je jako potaklo istraživanja, no donijelo je i nedostatak, prisilu kojom je ljudski duh morao promatrati ljudsko tijelo isključivo kao fizikalni objekt. Iz toga se prisilno izvodilo stajalište po kom su svi fenomeni tijela (dakle na pr. bolesti ili zdravlje) duhu (= mišljenju) objektivno dostupni i opisivi. Tjelesna stanja bila su sa stajališta Descartesa . . .  čime je on utemeljitelj moderne medicine i farmakologije (pharma fokusa) . . .  dostupni objekti pretraga prema mehanicističkim zakonima.

U ekstremnoj je formi Descartes i ljudsk i životinjska tijela stavio u kontekst automata. Potpuno je svijesno akceptirao kako takakv aparat stavlja u pokret strojni bog, no poslije tog prvog čina, tijelo više nema svoje vlastite namjere, nema svoj vlastiti duh i utoliko nikakav vlastiti život. Ono je zavisno o izvanjskom zadanom planu i njegovo starošću uzrokovano raspadanje i njegove bolesti su dijelovi tog plana ili su to bili procesi unutar plana.

Bog je sastavio tijelo kao stroj, pa stoga u njemu nije mogao biti duh. Drugim riječima:

kartezijansko mišljenje nije razorilo samo predstavu duše,
već i predstavu vlastite duhovnosti tijela.
 
U ovkiru takvog shvaćanja (koga danas većina medicinara i prirodoslovnih znanstvenika više ne će potvrditi) objašnjavao je Descartes i afekte čisto fizikalno. Afekti i osjećaji su bili rezultat mehaničke fizike tijela. Na toj bazi je mogao Descartes postaviti i etiku na prirodo-znanstveno tlo. S drugim riječima:
afekti i etika su postali
poseban slučaj fizike.





Iako su se znanost i medicina tako dosljedno odvojili od isključivo racionalno-kognitivnog modela Descartesa . . . te prevladali specijalno njegovu koncepciju automatizma tijela . . .  jedno je ipak ostalo: mehanicističko stajalište a time i mišljenje u konceptima ulaza i izlaza (input-output mišljenje) kao i predožba o nemogućnosti posjedovanja vlastite duhovnosti tijela. Tek novim znanstvenim konceptima samo-organizacije i autopoiezije (samo-stvaranja) počelo je kritiziranje tih kartezijanskih tvrđava.

Danas je sve više znanstvenika, koj polaze od tijela kao rezultata kontinuiranog procesa u kom življenje i umiranje  međusobno surađuju, te kako uprkos programu tijela (nazvanom starenje) postoji u velikoj mjeri samo-upravljanje i samo-organiziranje. S autopoietičkog stajališta tijelo nije bezdušni stroj u kome odvija neki program, već stvaralački proces, povezan s konačnim vremenom. Nešto točnije rečeno:


                            Tijelo je reprezentant
                   vječitog postojanja, isprepleteno u
                          osobnom ciklusu života.


Zadnjih godina su se određene grupe filozofa opet potrudile reaktivirati koncept tjelesnosti, kao na primjer Maurice Merleau-Ponty i Helmuth Plessner. oba gledaju na tijelo potpuno drugačije, no što ih ujedinjuje je spoznaja kako bi između tijela i njegovog vanjskog svijeta moglo postajati nešto kao tjelesnost, koja im čovjeka kao svoju unutrašnjost ali i vanjski svijet, gdje također nešto kao tjelesnost preuzima posredničku ulogu.

Naravno, koncepti Plessner i Merleau-Ponty-a su ambicionzni i višeslojni, no kada ih se pažljivo analizira, utvrdit ćemo, kako na neki način počivaju na kartezijanskom izričaju: u stvari postoji opet nešto kao tijelo i to tijelo preuzima također i važne zadaće, no ne interpretira se to kao utjelovljena duhovnost, a posebno nas to tijelo ne vodi, onom što sam već na ovom mjestu opisao, naime logičnom i racionalno-funkcionalnom konceptu kozmičke veze.

Oba velika obnovitelja tjelesne filozofije, naime Merleau-Ponty i Plessner, nisu otišli tako daleko, pa nisu tu jednoznačnu duhovnu ulogu, koje igra tijelo, povezali s onim što se označava kao veliki duh (spirit) ili svijetlo života. Za oba autora je ta prevladana duhovnost strana, tj. interpretiraju ju tako difuzno-apstraktno, pa stoga ne postoji izravni komunikacijski kanal (pipeline) između duha tijela i duha života.

Sa stajališta Noeterike je upravo to baš centralna funkcija tijela, naime postojanje organizma spojiti na energiju i program (informacije) za poboljšavanje to postojanja. posebno ako se čitaju članci i knjige Plessner-a, postavlja si čovjek uvijek iznova pitanja kako je onda moguće promijeniti boljitak tijela čovjeka te kako je moguće organizirati tjelesnu evoluciju jednako tako kao što je evolucija mozga (sve je to tako jednoznačno dano).

Promatramo li točnije kako to izvodi Plessner, doći ćemo uvijek na neobične petlje povratne veze, što znači kako tijelo i mozak mogu svoje poboljšanje realizirati samo preko refleksije stanja, odnosno preko onog što opisujemo kao svijesnost. Plessner vidi svijesnost ne samo kao temeljni princip ljudskog ponašanja, već opisuje tu refleksivnu svijesnost kao jedini instrument, koji bi mogao unijeti u tijelo i mozak impulse boljeg postojanja.





Drugim riječima: ne organizira sam život bolje postojanje tijela i mozga, već korisnik tijela i mozga, koji koristi svoju svijesnost za iniciranje boljeg postojanja. Ne svijetlo života, već sam čovjek. To je vrlo posredan koncept samo-optimiranjai u stvari i ideja, koja nažalost djelomično štima, jer  mi ljudi kao djeca stvaranja tobože više nemamo nikakav pristup brizi za stvaranje.

Čak i noviji pogledi Humberto R. Maturana na temu autopoiezije, koji su zadnjih godina pronašli začuđujuću rezonanciju, su još podvrgnuti tom razgraničavanju "velikog duha" i djelovanja univerzalnog života na osobni život. Autopoietički sustavi, kakve opisuje Maturana, su definitivno udaljeni od strojeva i automatizama. Autopoiezija i znači samo-stvaranje, tj. život čovjeka a time i život njegovog tijela se opisuju kao kontinuirani tijek, koji ne nastaje samo iz međudjelovanja mnogih dijelova, već i iz principa umri i budi. Utoliko je teorija autopoiezije ogroman korak od stroja Descartes-a. S druga strane piše Maturana također o mogućnosti definiranje tijeka čovjeka kao "promjenu strukture bez gubitke identiteta". To znači promjenu strukture (u konačnici života i prilagođavanja na aktualne situacije života) "su određene strukturom sustava  a ne od sustava nezavisnog agensa".

To zvuči vrlo apstraktno, no jednostavno izrečeno, kaže Maturana, kako je proces života - ako se baš tako hoće  - stvaralačka strane osobnog života zavisna o reagiranju na perturbacije živog bića a time i cijelog organizma (um, tijelo i svi pod-sustavi). Promjene se u stvari izvana pobuđuju (a to što potiče su smetnje, koje se nazivaju perturbacijama), no te perturbacije mogu samo nadražiti, no ne mogu ko-kreirati promjene ni na kakav način.

U koncepciji noeterike, koja je čak telepoietski postavljena, to izgleda drugačije. I tamo naravno postoje promjene, koje organizam provodi interno u strukturi temeljem pobuda i stimulacija koje dolaze izvana, no postoje i promjene, koje su potpuno jednoznačno određene nezavisnim agensom, pri čemu se vidi kako taj "nezavisni agens" (Maturana) postoji s dvostrukom funkcijom, tako reči u nekoj isprepletenosti.




Univerzalni život ili svijetlo života je sigurno nezavisno. A u tom svijetlu života je s visokom vjerojatnošću sadržana energija i informacija za poboljšavanje postojanja. Utoliko je kod kojim će postajenje biti bolje nezavisni agens. No mora se i vidjeti kako nema organizma, koji ne nosi istovremeno u sebi to postajanje boljim. Stoga ljudski organizam ne reagira samo na vanjske pobude i smetnje (perturbacije), već i na unutarnje perturbacije kao i na sebe sama, što znači na nešto, što je dio samog sebe . . . naime kod postojanja boljim. Noeterički model pozna i smetnje i kod, koji se može označiti i kao kozmička pomoć. S tim u svezi, pri uporedbi ova dva modela postavlja se slijedeće pitanje:

smetnja ili briga?

Slijedeća slika to pokušava opisati:





Moglo bi se mnogo, trenutno vrlo izdiferenciranih razlika između Merleau-Ponty-a, Plessner-a i Maturane lagane ruke pomesti s argumentom, kako je to sve samo intelektualne filozofije: To bi možda moglo djelomično i biti točno, no postoji jedan vrlo vitalan aspekt, koji je skriven u toj diskusiji. Želio bi ga pokušati izgrebati.

Samo po sebi je svejedno, ćime organizam ljudi "raste prema gore". Kada nema krize, koja ga poboljšava, tada tek postoji kriza, koja ga poboljšava. Potpuno je očito kako se čovjek može poboljšati i u određeno vrijeme onće to i učiniti. Sposobnost, samo-poboljšavanja je izgleda principjelno baš uprogramirana u život svakog organizma. Samo-poboljšavanje bi mogla biti čisto originalna biološka funkcija.




Tako daleko, a tako dobro. Kada se sada misli, kako samo-poboljšavanje samo funkcionira kroz smetnje (perturbacije), onda je kvalitet perturbacija, odlučujuća riječ o kojoj treba razgovarati. Kada se dožive male, "blage" perturbacije, onda se iz njih ne će moći napraviti velike promjene, prema motu: male smetnje će prouzročiti samo mali napredak.

Polazeći od toga, moralo bi se reči: za stvarno velike iskorake prema gore (dakle autopoietično kretanje na slijedeću bolju razinu) potrebne su velike ili snažne smetnje. To je međutim u suprotnosti s promatranjem svakodnevnice, jer je uobičajeno, kada dođu "teški trenuci" da si ljudi uopće ne mogu organizirati bilo kakvo poboljšanje. Na primjer: samo vrlo malo ljudi iskorištavaju teške, kronične bolesti, kao šro radk na primjer, kako iz temelja preokrenuli svoj život, ne bi li pronašli ulicu prema posrećenom životu i njome krenuli dalje. Znatno je češće unutarnje opterećivanje tom bolešću i time "guranje prema dolje" sebe i svog organizma:

velike krize postaju
uzrokom samo-razaranja.


Isto tako se nikako u trenucima velikih konflikata ljudi ne vode u duševnom području ili u kognitivno - duhovnom području prema intenzivnim i pozitivnim promjenama. I ovdje se često uočava slijedeće: što su jače i temeljnije smetnje, to više one idu u smjeru onoga što ljudi subjektivno kao "udarac sudbine" definiraju ili označavaju, pa je stoga veća opasnost zadržavanja dosadašnje sheme (a to znači i borbu protiv autopoietičke dinamike), odnosno upletanje u negativnost, koja može biti u rsponu od mekog fatalizma (osjetljivosti) do vrlo aktivne borbe protiv samoga sebe.

Svaki čovjek pozna zasigurno u svojoj okolini osobe, koje su bile konfrontirane s velikim smetnjama, koje su međutim nisu iz toga razvile veličanstvene transformacije na bolje. Naravno postoje i ljudi, kod kojih su određene krize kreirale ozdravljujuće spiralno kretanje prema boljem. Sigurno postoje. I kada se nešto takvo promatra, onda to čini na neki način dobro i motritelju, jer osjeća kako bi to mogao u stvari biti "smisao" smtenji.

Stvari se pojednostavnjuju, ako se kaže: čovjek može svoj život i svoj organizam samo poboljšati kroz smetnje. I kada smetnje ne bi škodile, onda se čovjek ne bi mogao kretati na gore (bolje). Stoga su čovjeku potrebne velike i intenzivne smetnje. No često se stvari pojednostavnjuju, kada se kaže: nitko ne će "debele probleme", već svi teže dobivanju mnogo malih i u stvari neštetnih smetnji. To je ideja malih hitaca upozoravanja.

Ni zbroj tih malih smetnji nije za većinu ljudi poticaj za kretanje na put prema poboljšavanju (gore). Većina tako zvanog građanskog konvencionalnog modela življenja se nalazi na toj platformi. Živi se život tako da se što manje dešava.  A zato što se tako malo toga događa, može se život tako urediti da prođe pokraj sreće. Ništa se ne događa iznenadno pa stoga nema konfrontacije s egzistencijalnim odlukama, koje znače: "Ili tako dalje ili se sada počinje tražiti odvojak prema sretnom životu?"

Trebalo bi uvijek misliti kako samo-organizacija života ne vodi automatski pre posrećenom životu. Samo proživljavati život i ne htjeti ništa drugo. U tom životu je također sadržano . . .  a time i u svakom organizmu . . .  ideja samo-poboljšavanja. Ako se samo proživljava život, pa se ne dolazi u dodir s potrebom samo-poboljšavanja, onda se radi o "življenju pokraj života". No ako si čovjek postavi potrebu za samo-poboljšavanjem  (a za to nije potrebna ni kriza niti bolest, itd.), onda će kod poboljšanja postati onom perturbacijom koja će čovjeka voditi ulicom posrećenog života  i zadržavati taj put. To znači:

sa stajališta noeterike,
je kod poboljšanja postojanja
apsolutno najbolja perturbacija.



Ako se slijedi noeterički model, onda se krize zamijenjuju kodom poboljšavanja postojanja. Onda nisu potrebne ni mnoge krize niti "teški udarci" sudbine. To znači kako se je moguće uveliko oprostiti od koncepta, čvrsto ukorjenjenog u našoj tradiciji mišljenja, a koji glasi:

"Štetama (krizama, problemima) se postaje pametnim."

Noeterik kaže u vezi s tima:

"Pomoću svijetla se postaje pametnijim."



Može se naučiti poboljšavanje postojanja sve češćim povezivanjem koda poboljšavanja postojanja sa sviješću. I to se odvija, kako sam to ranije izveo, razvijanjem tjelesnosti i ANF-hormonom, što znači na primjer primjenom alkemetike i mistike. Učenje se time odvaja od situacije štene i povezuje se sa situacijom mistike. Kako to prikazuje slijedeća slika, postoje tako dva puta učenja, jedan kraj drugog:






Kartezijanski model se temelji na doživljajima šteta te na konfrontiranju cijelog organizma s tim štetama. Noeterički model će uveliko izbjegavati štete i organizirati učenje pomoću mistike. Stoga bi se moglo sada reči, kao je u biti svejedno, kako čovjek uči, važno je da čovjek uči. . . . .Glavno je tako učiti, da se kreće prema gore (na bolje).

To stajalište ne može biti zabluda, jer je već dovoljno teško realizirati ideju pretvaranja šteta u pozitivni proces učenja, iako je po mom mišljenju još teže, iz učenja podržanog štetama postići najvišu fazu samo-poboljšavanja. Zašto bi to tako moglo biti?





Učenje se provodi u kontekstu cijelog organizma a ne u samom duhu, kakvom je još Descartes težio . . . usidreno u nekom Ja, koje razmišlja. Svako učenjeuzrokuje višestruke lance reakcija i implikacija. One se pružaju od sustava hormona sve do tijela, od svijesti sve do živčanog sustava.

Kada se dogodi učenje, onda to nije nešto neznatno, što je bilo inicirano. Ako je to učenje, koje se realizira na temelju kriza i šteta, onda bi se automatski pokušavalo tako promijeniti, da se izmakne šteti. Katkada je dovoljno napraviti korak u stranu, što mjereno u usporedbi s cijelim životom ne mora biti nužno poboljšanje. Katkada se mora prevladati štete, tj. tada to odgovara jarčevom skoku. A to preskakanje može voditi stvarnom prelaženju na višu razinu, no isto tako može značiti kratko podizanje i vraćanje u normalu.

Tako dugo dok se učenje fokusira na štetu i reagira na štete, postoji velika opasnost ne korištenja energije i programa poboljšanja postojanja, već samopremoduliranja života, kako bi se subjektivno doživjelo manje patnje zbog šteta.

S učenjem podržanim štetama nije također moguće izgraditi uživanje u dobru. A pronalaženje one ulice, koja vodi posrećenom životu, je uvijek označeno procvatom intenzivnim uživanjem u dobroti. A u toj radosti dobrog je sadržano obećanje ekstatičnosti, kao i potpuno osjetilno iskusiva sloboda.





U učenju fiksiranom na štete je često sadržan i koncept  "pokoravanja nuždi a ne vlastitim nagonima". Učenje je tako reči popraćeno škrgutanjem zubima. Kod učenja mistikom događa se sve potpuno drugačije. Čovjek se uči kako postoji pomoć. Uči se kak opostoji briga za druge. Uči se o postojanju energije, koja je očito sve jača, što ju se češće poziva. A upravo je to eksponencijalna dinamika:

poboljšava se osobno postojanje
pomoću koda boljeg postojanja.

K tomu se dodaje slijedeće: uvijek se može učiti mistikom. Svakog dana. Učenje preko šteta . . . ne bi htio nitko. Doduše moramo izdržati svakog dana određenu količinu blagih perturbacija, što odrađujemo u biti već skoro automatski. I dok smo i s tim već skoro cijlog dana zaposleni, najčešće nemamo volje prouzročiti dodatnu štetu. U radionici mi je reakao jedan participant: "Nisam tako glup da sam sebi podmećem noge". Dakle uviđamo, kako koncept "povećanja pameti štetama" moće samo ograničeno funkcionirati. Noeterički model, koji se naziva

"mistika je učenje kroz užitle",

ima šansu,  moguće povezivanje evolucijskog programa s vlastitim životom . . . svojevoljno i svakodnevno. I samo onda . . . stvarno samo onda . . zakoračit će život čovjeka ulicom, koja vodi do poresćenog života. Skicirajmo to još jednom:





Time se osvijetljava daljni aspekt: učenje kroz štete uvijek ima nešto represivno. U njemu postoji nasilje. Učenje kroz mistiku je potpuno dragovoljno. Ono je samoinicirajuće. Izgleda kao kako je kod poboljšanja postojanja u životu čovjeka  (dakle na pr. u njegovoj svijesti i organizmu) podigao glas i rekao: "Dođi, pobrinut ćemo se za sreću ovog života." To je potpuno dobrovoljno. A dobrovoljnost je uvijek uparena sa slobodom.

Kod učenja kroz štete je to drugačije. Ako se bolje u to pogleda te analizira sudbina mnogih ljudi, vidi se kako je učenje kroz štete često inicirano od onih, koji idu pogriješnim putom . . . . putom samo-uništenja. Ono što se onda događa (bolesti ili krize), izgleda kao da je došlo "od nekuda izvana". No ne dolazi izvana. Prouzročeno je destruktivnim programom, koji se u noeterici naziva "tamnim ugovorom". Tamni je ugovor ono samo-razaranje, koje se održava aktivnim u podsvijesti.

Put prema posrećenom životu se temelji na brizi koda poboljšavanja postojanja. A ulaz na taj put je, kako to neobično zvuči, već garancija uspješnosti putovanja. To znači za one koji su prepoznali put i zakoračili po njemu, mogu biti sigurni u dolazak posrećenog života. Koliko je točna takva izjava, to najbolje vidim u svojim radionicama na temu Dizajna uma - MIND DESIGN. Ništa, stvarno ništa drugo nije participantima tako teško, kao zakoračiti tim putom. Izgleda kako bi tamni program mogao dobro znati što se nakon toga dogoditi. Taj će ugovor umrijeti tim prvim korakom. Stoga se lijepi tamni ugovor na sve mnoge ostatke destrukcija, koje su se nakupile i učvrstile u umu ili u organizmu. To se u noeterici opisuje kao "zadnja fiksacija".





Ljudi su jako dosjetljivi i vrlo snažni, kada se radi o obrani te zadnje fiksacije. Izgleda kao da ne žele posrećeni život kada govore glasno kako ništa čeznutljivo ne žele.

Mnoge sam godine takve fenomene mogao vrlo konkretno pratiti i pri tomu promatrati začuđujuće bitke i napade. Dugo sam vremena vjerovao u nužnost pokretanja čisto posebnog impulsa uma, kao što se prakticira kod psihoterapije. Stoga sam djelomično sa svojim timom i proveo odgovarajuće eksperimente, delomično repertoarom koji dolazi iz neurolingvističkog programiranja (dakle ciljanom promjenom znaćenja mustre vjerovanja), djelomično onim što dolazi iz razgovorne terapije (kao interaktivno kvalificiranje sustava vrijednosti) te dijelom i  iz stajališta klasične psihoanalitičke tradicije (dovođenje u svijest nesvijesnih strategija destrukcije) . . . no sve u svemu ništa praktično nije pomoglo.

Opet sam se vratio na temelj noeterike, što znači više tjelesnosti, više ANF-a, više mistike. I to je funkcioniralo. Sve je više participanata postalo sposobno provesti zakoračenje na put posrećenja. A taj se početak puta naziva u Zen-budizmu "Satori" (prosvijetljenje - op. MK). U japanskoj tradiciji Satori još nije pravo prosvijetljenje. To je tako reči tek slutnja prosvijetljenja, koja zauvijek kaže mozgu, kuda treba putovanje usmjeriti. Nakon Satori-ja se čovjek više ne može zavesti (prevariti). Moguće je cijelu stvar odraditi vrlo napetim i polaganim, no više se nikada ne može doći u situaciju gdje se više ne zna, "kakav je osjećaj prosvijetljenja".

Svi oni koji su doživjeli to stanje, opisuju ga kao neku slobodu, kja je istovremeno i ljubav. Ali to nije ljubav, koju znamo, dakle ne "Ljubim X", već sveobuhvatna ljubav. Stoga u noeterici i označava kao sva-ljubav (svekolika ljubav).

Što se može činiti kako bi taj ulaz na pravi put još više moguć? To je pitanje na koje smo vrlo dugo, čal i eksperimentalno, uvijek iznova nailazili. A rezultat je slijedeći kredo:






Svijest i razina energije su identični. Ako je čovjek zatočen u svom mišljenju, kada dakle živi kartezijanskim životom, što je tipično za naše zapadno uređenje života, kada je Ja identično s mišljenjem, a mišljenje uvijek iznova stvara to Ja. Ono što se tada doživljava kao "vlastitu svijest", je zavisno o definiciji što je Ja i o tijeku mišljenja.

Takva je svijest, kao da je potpuno bez energije, programirana na preslikavanje svijeta. Većina ljudi ne može niti jedamput prepoznati, da je ipak u svakom procesu mišljenja integrirano prilično mnogo energije. Mišljenje je formiranje energija. A veći dio tih energija, prema Luc Ciompi-ju, su emocije i afekti.

Za nas ti procesi izgledaju potpuno drugačije. Mišljenje vodi jasnoći i orijentiranju. Tako nastaje objektivni svijet. Naravno postoje uvijek osjećaji, koji između šume, no s energijama nemaju skoro ništa. S tim se bavi model: kada svijest uspostavi jaku svijesnost (a to može velika većina ljudi), onda nestaje energija u kontinuiranom stvaranju (konstrukciji) te svijesnosti.

Kada bi se u takvoj konstelaciji nekomu željelo pomoći, onda je važno, učiniti razinu energije višom od razine energije koja je skrivena u misaono-svijesnom. Ako to nekomu uspije, onda počinje noeterički model učenja, što znači rastanak od koncepta "učenje kroz štete", što će omogućiti korak po korak poboljšavanje osjetljivosti za učenje pomoću mistike . . . dobivanje sve više izvjesnosti kako je kod poboljšanja postojanja briga ili ljubav.





U noeteričkim radionicama koje sam provodio, je to moguće vrlo precizno promatrati. Razotkriva se višak energije i u njoj kod poboljšanja postojanja. Čovjek doživljava kod poboljšanja postojanja kao rast ljubavi, zbog čega se taj kod još više okreće tom čovjeku i sve mu više vjeruje. Što se više zahvaća taj kod poboljašanja postojanja, to je brižnija u njemu skrivena energija. To ide tako sve dok se ne doživi svekolika ljubav. Tada se pojavljuje osnovica za sophori-ju: doživljava se poboljšavanje postojanja kao čistu ljubav. S tim vrijedi i rečenica:

Sophoria je ljubavna drama.

Sophoria nije ništa durgo nego nagualiziranje tonala. To znači, živi se u tonalu i promatra se permanentno tonalni svijet i samo se u njemu djeluje.

No nagual, što znači prostor u kojem djelujemo u energija poboljšanja postojanja se permanenetno su-predstavljaju. Radi se o dva-u-jednom postojanju. To je sophoria. I kada se sophoria počne razotkrivati, onda počinje i posrećeni život. A upravo pri tom početku nastupa sukob ljubavi:  što ljubim više . . . sve to što sam izgradio, sve to na što sam vjerovao očo ta nova vrsta ljubavi, koja u meni postaje sve većom, što joj više vjerujem i što joj se više predajem?

Proboj prema Satori-ju nije dakle previše jednostavan. Moramo si postavljati slijedeća pitanja:

Koju razinu energije mogu uvesti u
svoj organizam, pod svijesnim zaobilaženjem
svoje sadašnje svijesti?


Trenutna, aktualna svijest ne bi trebala participirati, jer bi ona odmah počela svime manipulirati. Kako naša svijest uvijek predstavlja razinu energije mišljenja, ne će stoga moći u sebe primiti razinu energije koja je viša od razine energije mišljenja. Dakle radi se o problemu dovođenja energije više razine u organizam bez uplitanja svijesti kao upravitelja.

Odmak prepoznajemo razliku u stajalištu prema psihoterapiji ili prema stajalitšima psihoanalize. Ne radi se o podizanju razine energije pri čemu bi svijest trebala prepoznati svoje vlastite griješke ili negativna kondicioniranja. Svijest se pročišćava samostalno. Svijest se također ni ne liječi samostalno. Svijest se ne reprogramira. Ona mora i može učiniti samo jedno: maknuti se u stranu kako bi višak energije mogao ulaziti.

Miče se u stranu, nakon što se odluči reči, kako se predaje tjelesnosti, ANF hormonu i mistici. Svijest odlučuje poptuno jednoznačno o potrebi unošenja više razine nergije u organizam. No ona ne provodi to unošenje. Zna da mora nestati. Čal i ako promatra pritjecanje više razine energije, ne će dotok biti velik.


To nema ništa zajedničko s budističkim idealom praznine kao ni s pomodnim konceptom maditacije. Kod oba koncepta se radi o obmanjivanju Tonala, kako bi Nagual po mogućnosti 1:1 . . .  tako reči čist . . . mogao ući u život. To su koncepti koji su bili vrlo povoljni u pred-osobnoj fazi ljudskog razvoja. No u sadašnjoj fazi trebamo transosobne koncepte. Stoga nije moguće raditi s tom strategijom praznine.

To zmači, kako ono što doživljavamo kao Ja-svijest, mora potpuno dedicirano odlučiti, da će dozvoliti više života tjelesnosti, ANF-u i mistci . .  znajući kako će pri tomu upravo ona, Ja-svijest postati sve nevažnijom, (što je i razlog tako snažnog i kravalnog javljanja Ja-svijesti, na pr. participant odjednom dobiva migrenu ili rijetke napade zastoja disanja ili odjednom moraju kući, jer "ovdje nije viša za izdržati). To nema ništa sa zatamnjenjem (isključivanjem) svijeta. To nije ni koncept Budizma, kojie jednoznačno usmjeren na

de-tonaliziranje tonala.

Koncept sophoria-e je sve realnije ubacivanje Naguala u Tonal. Dakle isto tako nema ništa ni s težnjom prema otpuštanju Ja. Baš suprotno. Prema mojim promatranjima mora se Ja-svijest pozvati u taj proces, u kojem se konsekventno, koliko je moguće, poziva transcedentalno ili više Ja.




Noeterika naziva to više Ja "svetim Ja" Time se ne misli religiozno, već riječ "sveto" treba sam olakšati proces. Njeno znaćenje kaže kako smo se već sada spremni identificirati s transcedentalnim Ja, iako to transcendentalno Ja još nije ili skoro uopće nije bilo doživljeno. Što se prije najavi to transcedentalno Ja, to će bolje uspijeti otkrivanje onog puta, koji vodi posrećenom životu. Dakle:

nikakva borba protiv Ja (svoje osobnosti - op. MK),
kako je to uobičajeno u ezoterici.
Nikakvo brisanje Ja, već baš
suprotno . . .  prosvijetljenje/posvećivanje Ja
pomoću aktualno postojećeg Ja.

Prosvijetljeno Ja je nužna pretpostavka za nesmetano utjecanje Nagual-energije u organizam. Prosvijetljeno Ja koje djeluje u moojoj svijesti sadađnjosti. Stoga će to Ja biti, na pr. kako je to opisao George Spencer_Brown, "neidentificirani identitet". TO znači:

Postoji tu kao "Ja",
a nije kao "Ja" u svijesti.

Tim se kvalitetom može prosvijećeno/sveto Ja prepustiti paradoksnoj funkciji, kako slijedi: prosvijećeno Ja poziva i skreće Nagual energiju u organizam, pri čemu istovremeno ne participira u središtu svijesne-svijesti. Stoga ne može blokirati ("zatamniti") dotok više energije.

Rekli smo kako razina energija u organizmu mora biti najmanje jedanu kat viša razine energije od razine energije, koja predstavlja svijest u tom trenutku. To je put koji vodi u Satori. To je koncepcija, kojom se ljudi osposobljavaju za otkrivanje puta posrećenog života. Naravno radi se o čudnoj metafori, kada se kaže "otkriti put". Jer zapravo tu nema ništa što bi se moglo otkriti. Posrećeni život je tako konkretan i nabit, da se čovjek stalno preko njega spotiče. No naša aktualna Ja-svijest . . . ono što se u psihologiji naziva "svijesnost" . . . agira kao sjena i skriva time pristup tom posrećenom životu. Ništa stoga nije ljudima "jednostavnije" od tako čestog i temeljitog previđanja put prema posrećenom životu, pa stoga i zaklinjanja kako taj put za te ljude i ne postoji.

Kada se želi povećati razina energije u organizmu, a uzima se u obzir kako to um ne čini a aktualna Ja-svijest bi ga prije umanjila nego podigla . . . . onda ne preostaje mnogo toga. U takvoj konstelacija se isto tako ne može raditi s tijelom, jer je tijelo identično s Ja. Ja i tijelo su manifestirajuće međusobno povezani. To se primijećuje već u sekundi u kojoj je tijelu loše. Tada je Ja prisutno u skoro histeričnoj formi. Ono što nazivamo svojim Ja, je socijalno Sebstvo, permanentno konstruirano pomoću samo-referenciranja, isprepletenog s našim društvenim djelovanjem. To je Ja stoga izvanredno zavisno o tijelu. Kada tijelo umire, umire i to Ja. Iz toga slijedi:

svaka forma otjelovljenja tijela
predstavlja učvršćivanje društvenog Ja.
Svako učvršćivanje društvenog Ja
udaljava svijest od transcendentalnog Ja,
koga svaki čovjek posjeduje.


Posljedično, tko želi naći put do posrećenog života, mora shvatiti da ne utjelovljuje svoje tijelo. Dobro je tog čovjeka također savjetovati da napusti ideologije i dogme fitness-orijentiranog zdravlja.





Tjelesnost ne može procvijetati, ako je tijelo toalno otjelovljeno. No preko tjelesnosti je moguće povisiti razinu energije organizma. Kao rezultat prepoznajemo slijedeće:

Potrebna je tjelesnost . . . razotkrivena/raspletena i oplemenjena tjelesnost. Jer jedino preko nje se može realizirati pritjecanje viška energije u organizam. Slijedom toga: nikakvi opterećujući pokreti, već samo pokreti koji bude tijelo i koji mogu oplemeniti tijelo . . . . podržano alkemetikom.

Drugi aspekt izgleda potpuno drugačije. Rekli smo kako društveno ja (što je izvorno samo koncept sebstva) jako zavisi o tijelu. Pa i stoga nikakvo otjelovljenje. Također smo već rekli, kako se radi o višem (prosvijetljenom/svetom) Ja, koje lebdi iz (koncepta) Sebstva, koje čeka da ga se otkrije i koristi . . . pa stoga treba to transcendentalno Ja što je moguće prije uvesti u sustav identifikacije pojedinca.


Dakle radi se o što je moguće ranijem i po mogućnosti s rastućim intenzitetom identificiranju sa svojim prosvijetljenim Ja. A to je ona mistika a s tim u svezi i ANF hormon, što tu identifikaciju čovjeka sa svojim do tada skrivenim prosvijetljenim Ja omogućava i poboljšava.

Kada se dogodi ta vrsta identifikacije, onda se organizira u organizmu povezivanje koda poboljšanja postojanja s autopoiezijom (permanenetnim samo-stvaranjem organizma), što znači, poboljšavanje postojanja postaje dijelom stvarno življenog života . . . integralnim elementom normalne svakodnevnice: postaje pravilom. Slijedeća slika opisuje oba aspekta:





Sažeto, prepoznajemo također kako je svakako moguće drastično povisiti razinu energije u organizmu, bez da aktualna razina energije (fiksirana od svijesti), nastupa kao blokada ili fiksacija razine.

Time ideja o putu prema posrećenom životu ciljanim podizanjem razine energije, nije ni na koji način neka teroija, koja je uveliko udaljena od svake prakse.

U stvari se radi o vrlo jednostavnoj praksi. Jednostavno se treba odreći fitness-dresura i zamijeniti na primjer, sport s ritualima pokreta/kretanja. Također se treba odreći vječnog rekonstruiranja svog društvenog Ja i zamijeniti ga s višeim prosvijetljenim(svetim Ja.





Izvadak iz časopisa:
MIND-MANGEMENT 11/2005





Godišnja pretplata
11 brojeva po  24 – 28 stranica
€ 29,50 mjesečno plus PDV i poštarina.

Narudžbe preko:
MUDITAX GmbH
Postfach 1230
D-27723 Worpswede
Njemačka

Tel.: 04792 – 26 56
Fax: 04792 – 26 86
muditax@yong-institute.com