Planetarno preživljavanje i evolucija svijesti:

         Psihološki korjeni ljudskog nasilja i pohlepe

Stanislav Grof, M.D. Ph.D.          


SAŽETAK: Dvije najmoćnije psihološke sile u ljudskoj povijesti su bez sumnje nasilje i pohlepa. No i trenutna globalna situacija je pojačala pridružene posljedice. U zadnjih stotinu godina je ubijeno više ljudi nego što ih je postojalo od zore čovječanstva do zadnjeg stoljeća. Imamo sumnjivu privilegiju da smo prva vrsta u povijesti prirode, koja je ostvarila kapacitete ne samo za vlastito uništenje, već i za  svekoliki proces življenja na ovom planetu. No postojeća globalna kriza je psihospiritualne prirode i ne može se razriješiti bez radikalne unutarnje transformacije čovječanstva velikih razmjera. To bi izgledalo beznadnim zadatkom, kada nedavni teorijski koncepti i praktički pristupi iz niza izvora nove paradigme, ne bi nudili obečavajuće strategije, koje pripadaju u slijedećih pet kategorija: razvoj nove slike svemira i sveobuhvatnije razumijevanje ljudske prirode i psihe; novo razumijevanje korjena maligne agresije i ljudskog nasilja; novi uvidi u prirodu nezasitne pohlepe; eksperimentalni pristupi iskustvu za olakšavanje pozitivne transformacije osobe i evolucije svijesti; te transpersonalna psihologija, istraživanje svijesti i globalna kriza.


Postaje sve jasnije da svijest nije proizvod fizioloških procesa u mozgu, već je primarni atribut egzistencije. Prema krajnjoj analizi, individualna psiha korespondira s totalitetom egzistencije; najdublja priroda ljudskosti nije životinjska, već božanska.

Maligna agresija ne reflektira pravu ljudsku prirodu; ona je povezana s područjem nesvijesne, perinatalne dinamike koja nas razdvaja od vlstitog dubljeg identiteta. Oni koji iniciraju ratne aktivnosti i nasilje općenito supstituiraju vanjske ciljeve umjesto elemenata u vlastitoj psihi, s kojima bi se morali suočiti u samo-istraživanju. Okolnosti rađanja igraju važnu ulogu u kreiranju  dispozicije kako za nasilje i samo-destruktivne tendencije tako i za brižno ponašanje i zdravo interpersonalno odnošenje; ili drugačije rečeno, promjenom prakse rađanja, kako bi porod postao pažljiviji i plemeniti događaj, dobio bi se ogroman utjecaj na stupanj nasilja koje se odigrava u svijetu.

Perinatalni izvori pohlepnog života leže u osjećanju nezadovoljstva i neugode s postojećom situacijom, ma kakva god bila. Kao dijete zaglavljeno u rodnom kanalu, individua osjeća potrebu dolaženja u bolju situaciju, koja je izgledno pred njom, što rezultira egzistencijalnom "strategijom - štakora" (penjanja na vrh), koja jojj ne može osigurati sreću. Transpersonalni izvori pohlepe leže u odvajanju individue, od svog identiteta sličnog Božjem, što onda rezultira žudnjom za supstitutima ili surogatima biti ljudskog života - Atman projekcije.

Međutim postoji nada u pristupima istraživanja iskustava, koji olakšavaju osobnu transformaciju kroz psihospiritualno umiranje/ponovno rađanje i povezivanje sa sjećanjima iz pozitivnih postnatalnih ili prenatlnih zapisa. Takvi pristupi su konzistentno rezultirali emergencijom duboke duhovnosti univerzalne i sveobuhvatne prirode i odgovrajući razvoj jake humanitarne i ekološke brige u pojedincima.

Postojeća globalna situacija je eksternalizirala mnoge bitne teme perinatalne dinamike. Ako nastavimo izvoditi problematične i samo-destruktivne tendencije koje potječu iz dubina nesvijesti, bez sumnje ćemo razoriti i sebe i život na ovom planetu. Međutim ako uspijemo internalizirati ovaj proces u velikim razmjerima, mogao bi se dogoditi evolucijski napredak, koji bi nas mogao dovesti daleko onkraj sadašnjeg stanja primata. Stoga je bitno širiti informacije o tim mogućnostima transformiranja i evolucije svijesti, kako bi zainteresirali dovoljno ljudi za osobnu unutarnju promjenu. Izgleda kao da smo uključeni u dramatičnu trku s vremenom, koja nema primjera u cijeloj povijesti čovječanstva.
  


Ljudska povijest: prošlost, sadašnjost i budućnost

Dvije najmoćnije psihološke sile u ljudskoj povijesti su bile bez sumnje nasilje i pohlepa. Količina i stupanj okrutnosti počinjene tijekom stoljeća u različitim zemljama svijeta - mnoge u ime Boga - su uistinu nazamislivi i neopisivi. Možemo misliti o bezbrojnim Kristijanima, žrtvovanim u rimskim arenama kako bi se osigurali jako traženi spektakli za mase; mnoge stotine tisuća žrtava srednjovjekovne inkvizicije, koje su bile mučene, ubijane i spaljivane, kako je to inkvizicija sama tvrdila; masovni pokolji na žrtvenim oltarima Azteka i milijun vojnika i civila ubijenih u ratovima i revolucijama svih vremena.

Džingis Kanove horde koje su prohujale Azijom, ubijajući, pljačkajući i paleći sela; armije Aleksandra Velikog koje su pokorile zemlje između Makedonije i Indije; začuđujuće širenje Islama mačem i vatrom; ekspanzija Rimskog carstva; Križari; avanture Corteza i Pizara; kolonijalizam Velike Britanije i drugih europskih zemalja; te Napoleonovi ratovi - sve su to primjeri neobuzdanog nasilja i nezasitne pohlepe.

Ovaj se trend nastavio nesmanjenim načinom u dvadesetom stoljeću. Povijesno gledano je ubijeno više ljudi u zadnjih sto godina nego što ih je postojalo od zore čovječanstva do zadnjeg stoljeća. Bilo je ubijeno ukupno dvadeset milijuna muškaraca i žena na bojišnicama Drugog svjetskog rata, a isto toliko i izvan njih.

Ekspanzija nacističke Njemačke i strahote holokausta, Staljinova dominacija Istočnom Europom i njegovo otočje gulaga, civilni teror komunista u Kini i diktatura Južne Amerike, krvoprolića i genocidi počinjeni od Kineza u Tibetu; brutalnost apartheida u Južnoj Africi, ratovi u Koreji i Vijetnamu, te nedavna krvoprolića u Jugoslaviji i Ruandi su samo neki tihi primjeri besmislenog klanja, kojima smo svjedočili u zadnjih pedesetak godina.

Ljudska pohlepa je također našla, nove, manje nasilne forme izražavanja u filozofiji i strategiji kapitalističke ekonomije, naglašavajući povećavanje bruto nacionalnog dohotka i "neogrančenog rasta", bezobzirnog pljačkanja neobnovljivih prirodnih resursa, ohrabrivanje očite potrošnje i prakticiranje "planirane zastarjelosti". Što više, veći dio te ekonomske politike rasipništva, koja ima katastrofalne ekološke posljedice, je bio orijentiran na proizvodnju oružja rastuće destruktivne moći.

U prošlosti su nasilje i pohlepa imali tragične posljedice za individue uključene u krvave povijesne događaje i za njihove bliske obitelji. Međutim, one nisu prijetile evoluciji ljudske vrste kao cjeline i sigurno nisu predstavljale opasnost za ekosustav i biosferu planeta. Čak i nakon najžešćih ratova, Priroda je mogla reciklirati sve posljedice i potpuno se oporaviti unutar nekoliko desetljeća. No ta se situacija vrlo radikalno promijenila tijekom dvadesetog stoljeća. Brzi tehnološki napredak, eksponencijalni rast industrijske proizvodnje, masovna eksplozija stanovništva i posebno otkriće atomske energije su zauvijek promijenili uključene jednadžbe.

U toku ovog stoljeća smo često svjedočili večim znanstvenim i tehnološkim probojima unutar jednog jedinog desetljeća ili čak samo jedne godine, nego su ih ljudi doživljavali u ranijim povijesnim periodima tijekom cijelog stoljeća. Međutim zadivljujući intelektualni uspjesi doveli su moderno čovječanstvo do ruba globalne katastrofe, zato što nisu bili praćeni s usporedivim rastom emocionalne i moralne zrelosti. Imamo sumnjivu privilegiju, da smo prva vrsta u povijesti prirode, koja se postigla kapacitet za samouništenje i uništenje procesa svekolikog života na ovom planetu.

Intelektualna povijest čovječanstva je povijest nevjerojatnih trijumfa.  Mogli smo naučiti tajne atomske energije, poslati svemirski brod na Mjesec i na sve planete sunčevog sustava, prenositi zvuk i sliku u boji preko cijelog globusa i kroz kozmički prostor, te razbiti DNA kod i početi genetički inžinjering. U isto vrijeme su te superiorne tehnologije korištene u službi primitivnih emocija i instinktnih poriva, koji nas ne razlikuju puno od motiviranih ljudi kamenog doba.

Nezamisliva količina novca je bačena u ludost trke u naoružanju iako bi korištenje i sićušnog dijela postojećeg arsenala atomskog naoružanja uništilo svekoliki život na Zemlji. Mnogo je milijuna ljudi bilo ubijeno u dva svjetska ratai i u bezbroju drugih nasilnih konfrontacija koje su se događale zbog ideoloških, rasnih, religioznih ili ekonomskih razloga; stotine tisuća ljudi je životinjski mučeno od tajnih policija različitih totalitarnih sustava. Nezasitna pohlepa je tjerala ljude u divlju potjeru za profitom i akvizicijom osobnog vlasništva onkraj bilo koje razumne granice. Uz duh nuklearnog rata, ova je strategija rezultirala situacijom čovječanstva, koja prijeti manje spektakularnim, no podmuklim ali predvidljivijim scenarijima sudnjeg dana.

Među njima su industrijsko zagađenje tla, vode i zraka; prijetnja nuklearnog otpada i nesreća; uništenje ozonskog sloja; učinak stakleničkih plinova; mogući gubitak planetarnog kisika bezglavim uništavanjem šuma i trovanjem oceanskih planktona, te opasni otrovni aditivi našoj hrani i pićima. Tomu možemo dodati niz razvoja koji su manje apokaliptičke prirode, no jednako uznemirujući, kao što je iskorjenjivanje bio-vrsta astronomskom brzinom, beskućnost i glad značajnog dijela svjetske populacije, propadanje obitelji i kriza roditeljstva, nestanak duhovnih vrijednosti, odsutnost nade i pozitivne perspektive, gubitak smislene povezanosti s Prirodom i općenito otuđenje. Kao rezultat svih tih faktora, čovječanstvo danas živi u kroničnoj agoniji na rubu nuklearne i ekološke katastrofe, iako je u posjedu basnoslovne tehnologije koja se približava svijetu znanstvene fantastike.

Moderna je znanost razvila učinkovita sredstva, koja bi mogla riješiti većinu urgentnih problema današnjeg svijeta - pobijediti većinu bolesti, eliminirati glad i siromaštvo, reducirati stupanj industrijske zagađenosti i zamijeniti destruktivna fosilna goriva obnovljivim izvorima čiste energije. Problemi koji nam stoje na putu nisu ekonomske ili tehnološke prirode; njihov najdublji izvor leži unutar ljudske osobnosti. Zbog ljudskih neuspjeha, nezamislivi su resursi propali u apsurdnostima utrke u naoružavanju, bitkama moći za oremoć i teženju "neograničenom rastu". Ti neuspjesi su također spriječavali  primjereniju distribuciju bogatstva između pojedinaca i nacija, kao i preorijentiranje s čisto ekonomskih i političkih na ekološke prioritete, kritične za preživljavanje na ovom planetu.

Diplomatska pregovaranja, administrativne i zakonske mjere, ekonomske i društvene sankcije, vojne intervencije i drugi slični napori su imali vrlo malo uspjeha, čak su u stvari često producirali više problema, nego što su ih rješavali. Postaje sve jasnijim da su i morali propasti. Nije moguće umanjiti tu krizu primjenom strategija ukorjenjenihu istu ideologiju koja ih je kreirala. U konačnoj analizi, postojeće krize su psihospiritualne prirode; one reflektiraju razinu evolucije svijesti ljudske vrste. Stoga je teško zamisliti njeno rješenje bez radikalne unutarnje transformacije čovječanstva na velikoj skali i podizanja na višu razinu emocionalne zrelosti i duhovne svjesnosti.

Zadatak inspiriranja čovječanstva s potpuno drugačijim vrijednostima i ciljevima može izgledati previše nerealno i utopijski, da bi ponudilo stvarnu nadu. Razmatrajući ogromnu ulogu nasilja i pohlepe u ljudskoj povijesti, mogućnost transformiranja modernog čovječanstva u vrstu individua sposobnih za miroljubivu koegzistenciju sa svojim sunarodnjacima, muškarcima i ženama, bez obzira na rasu, boju i religiozno ili političko uvjerenja - ili barem samo s drugim vrstama - sigurno ne izgleda vrlo plauzibilnim. Suočavamo se s nužnošću usađivanja u čovječanstvo dubokih etičkih vrijednosti, osjetljivosti za potrebe drugih, svojevoljno prihvaćanje jednostavnosti i oštre svjesnosti ekoloških imperativa. Na prvi pogled, takav zadatak izgleda previše fantastičan, čak i za znanstveno fantastični film.

Međutim, iako ozbiljna i kritična, situacija možda i nije tako beznadna kako izgleda. Nakon više od tridesetpet godina intenzivnog proučavanja neuobičajenih stanja svijesti, zaključio sam da su teorijski koncepti i praktički pristupi, razvijeni u transpersonalnoj psihologiji - disciplini koja pokušava integrirati duhovnost s novom paradigmom, koja emergira u Zapadnoj znanosti - nudi vrlo obečavajuće nove strategije, koje bi mogle pomoći u ublažavanju krize s kojom se suočavamo. One su potpuno suglasne s vječnom istinom velikih duhovnih filozofa Istoka i mističnih tradicija svijeta.

Promatranja i uvidi iz područja modernog istraživanja svijesti, transpersonalne psihologije i emergirajuće paradigme, koji su relevantni sa stajališta postojeće situacije u svijetu, mogu se razvrstati u slijedećih pet kategorija:

  • razvoj nove slike svemira i sveobuhvatnijeg razumijevanja ljudske prirode i psihe, zamijenjujući biheviorističke i Freudijanske modele
  • novo razumijevanje korjena maligne agresije i ljudskog nasilja
  • novi uvidi u prirodu nezasitne poglepe
  • eksperimentalni pristupi olakšavanja pozitivne transformacije i evolucije svijesti
  • transpersonalna psihologija, istraživanje svijesti i globalna kriza


Nova slika svemira, psihe i ljudske prirode

Zadnjih godina su mnogi autori ukazivali da je značajan faktor u razvoju globalne krize bila Newtonijansko-Cartezijanska paradigma, koja je dominirala Zapadnom znanošću zadnjih tristo godina. Ona je prikazivala svemir kao ogromni, potpuno deterministički super stroj, kojim su vladali mehanicistički zakoni, uključujuči i oštru dihotomiju između uma i Prirode. Slika svemira kao mehaničkog sustava vodila je vjerovanju u mogućnost njegovog primjerenog razuijevanja rastavljanjem na dijelove i pročavanjem tih dijelova.

Dodatno tomu, glorificiranje materije kao najvažnijeg principa u svemiru, Zapadna je znanost reducirala život, svijest i inteligenciju na slučajne nusproizvode materije. U tom kontekstu ljudi su izlgeda samo razvijenije životinje. To je pak vodilo prihvaćanju antagonizma, konkurencije i Darwinijanskog "preživljavanja najprilagođenjih" kao vodećih zakona ljudskog društva. Isto je tako opisivanje organske i anorganske prirode kao nesvjesne omogućilo opravdavanje ljudske eksploatacije prirode, slijedeći program kojeg je tako elokventno formulirao Francis Bacon.

Fruedijanska psihoanaliza je doprinjela globalnoj krizi opisivanjem pesimističke slike ljudskih bića kao stvorenja čija su primarne motivacijske sile životnjski instinkti. S tog stajališta, ako se ne bojim društvenih reperkusija i kontrole superega (internalizirane roditeljske zabrane i kondicioniranja), trebali bi nekritički ubijati i krasti, živjeti u incestu i u nekontroliranom promiskuitetnom seksu. Takva slika ljudske prirode je protjerala koncepte kao što su komplementarnost, sinergija, međusobno poštovanje i mirna suradnja u domenu privremenih oportunističkih strategija ili naivnih utopijskih fantazija. Nije teško uvidjeti kako su takvi koncepti o ljudskoj prirodi i njima pridruženi sustav vrijednosti zajedno pomogli u kreiranju krize s kojom se suočavamo.

Međutim, tijekom zadnjih dvadesetpet godina, revolucionarni razvoj Zapadne znanosti je donio uvjerljive dokaze za radikalno drugačije razumijevanje svemira, ljudskih bića i psihe. Postalo je sve jasnije da svijest nije nusproizvod fizioloških procesa u mozgu već da se radi o primarnom atributu egzistencije. Svemir je prožet kreativnom inteligencijom, a svijest je nerazdvojno isprepletena u tkivu svemira. Moderno istraživanje svijesti je pokazalo da je konceptualni radni okvir tradicionalne psihijatrije i psihologije - koji reducira ljudsku psihu na biologiju, postnatalnu biografiju i Freudijansku individualnu nesvijest - površan, neprimjeren i netočan.

U neuobičajenim stanjima svijesti - kao što su sustavna meditacija, šamanski rituali, iskustva bliske smrti, psihodelička iskustva, moćne forme psihoterapije iskustava kao ponovno rađanje, holotropičke vježbe disanja i primalna terapija, te spontane psihospiritualne krize - psiha može doseći daleko onkraj takvih uskih granica. Moguće je transcendirati dinamiku nesvijesti kojom dominiraju životinjski instinkti i povezati se s transosobnim domenama. U konačnoj analizii, individualna psiha odgovara totalitetu postojanja; najdublja priroda čovječanstva nije životinjska, već uzvišena, božanska. Takvo razumijevanje egizistencije pruža prirodnu osnovicu za poštovanje života, kooperacije i sinergije, brige za čovječanstvo i planet kao cjelinu uz duboku ekološku svjesnost.

 

Novo razumijevanje korjena maligne agresije i ljudskog nasilja

Moderno istraživanje ljudskog agresivnog ponašanja je počelo s Charles Darwinovim (1859/1952) epohalnim otkrićima u području evolucije sredinom prošlog stoljeća. Pokušaji objašnjavanja ljudske agresije temeljem našeg životinjskog podrijetla generirali su takve teorijske koncepte kao što je Desmond Morrisova (1967) slika "golog majmuna", Ardreyeve (1961) ideje "teritorijalnog imperativa", Paul MacLeanove (1973) "trojednosti mozga", i Richard Dawkinovog (1976) sociobiološkog objašnjenja pri interpretiranju agresije u terminima genetičkih strategija "sebičnog gena". Profinjenije modele ponašanja su razvili pioniri etologije - kao što su Konrad Lorenz (1963), Nikolaas Tinbergen (1965) i drugi - komplementirajući mehaničko naglašavanje instinkata istraživanjem ritualističkih i motivacijskih elemenata.

Međutim, bilo koje teorije koje su sugerirale ljudsku tendenciju prema nasilju kao jednostavnu refleksiju našeg životinjskog podrijetla su neprimjerene i neuvjerljive. Životinje pokazuju agresiju kada su gladne, kada brane svoj teritorij ili konkuriraju za seks. Međutim, priroda i spektar ljudskog nasilja -
Erich Fromm’s (1973) "maligna agresija" - nema nikakve paralele u životinjskom carstvu. Nema nikakve prirodne paralele krvoprolićima počinjenim tijekom ljudske povijesti. Svjesnost o neprimjerenosti vjerovanja u urođenost agresije kao činjenice evolucijske prirode je vodila formuliranju psihodinamičkih i psihosocijalnih teorija, koje su smatrale da je značajni dio ljudske agresije naučeni fenomen. Taj je trend počeo u kasnim 1930-tim s monografijom Frustracija i agresijaFrustration and Aggression , Dollarda i Millera (1939).

Psihodinamičke teorije pokušavaju objasniti specifičnu ljudsku agresiju kao reakciju na frustraciju, zlostavljanje i nedostatak ljubavi u ranom i kasnom djetinjstvu. Međutim, čak i objašnjenje ova vrste je bolno preslabo glede postojanja ektremnih formi individualnog nasilja (kao što je Bostonski davitelj, serijski ubojica tipa Geoffrey Dahmera ili revolveraš White u Teksasu), zločini bandi i kriminalnih grupa (kao ubojice Sharon Tate ili zatvorskih pobuna), te posebno masovnih društvenih fenomena kao šti su nacizam, komunizam, krvavi ratovi, revolucije, genicidi i koncentracijski logori.

U zadnjih nekoliko desetljeća, psihodelička istraživanja i duboke iskustvene terapije su uspjele baciti dosta svijetla na probleme ljudske agresije. Otkriveni su izvori tog problematičnog i opasnog aspekta ljudske prirode, koji su mnogo dublji i užasniji od onog što je ikada zamišljala tradicionalna psihologija. Međutim, u isto vrijeme, ti iskustveni modaliteti su otrkivali ekstremno učinkovite pristupe koji mogu pomoći u neutraliziranju i transformiranju tih dubokih i tamnih korjena. Dodatno tomu su promatranja iz tih terapija indicirala da maligna agresija ne reflektira istinsku ljudsku prirodu. Zapravo maligna agresija je povezana s domenom dinamike nesvijesti, koja nas razdvaja od vlastitog dubljeg identiteta. Kada dosegnemo trasnpersonalne prostore koji leže onkraj ovog zaslona zločudnosti, shvaćamo svoju istinsku prirodu kao uzvišenu, a ne kao životinjsku. Taj je nalaz potpuno kongruentan s razumijevanjem opisanim u pradavnim Upanishadama frazom "Tat tvam asi" (Thou art That) u značenju da je u konačnoj analizi svatko od nas identičan s kreativnim temeljem svemira.

 

Perinatalni izvori nasilja

Nema sumnje u povezanost zločudne agresije s traumama i frustracijama u djetinjstvu i tijekom dojenja. Međutim, moderno istraživanje svijesti je otkrilo dodatne značajne korjene nasilja u dubokoj recesiji psihe, koji leže onkraj postnatalne biografije i vezani su za traume biološkog poroda (ili perinatalnost). Kritična opasnost po život, bol i gušenje proživljavano tijekom mnogih sati biološkog rađanja generira enormne količine straha i nepodnošljive agresije koja ostaje zapamćena u organizmu. Ponovno proživljavanje poroda u različitim formama iskustvene psihoterapije ne uključuje samo konkretno ponavljanje izvornih emocija i osjeta, već se tipično pridružuju i različita iskustva u kojima se portretiraju nasilne scene. Među njima su često moćne sekvencije opisivanja ratova, revolucije, rasnih pobuna, koncentracijskih logora, totalitarizama, genocida i drugi takvih užasavajućih nasilnih scena.

Te spontane pojave sociopolitičkih tema i uvidi tijekom perinatalnog procesa omogućavaju vrlo specifične zaključke o pridruženoj psihološkoj dinamici. Prirodno, ratovi i revolucije su ekstremno kompleksni fenomeni, koji imaju povijesne, ekonomske, političke, religiozne i druge dimenzije. Intencija nije nuđenje redukcionističkog objašnjenja, već dodavanje nekih novih uvida vezanih za psihološke i duhovne dimenzije tih događaja, koji su bili zanemarivani ili skrivani na neprimjereni i površan način.

Slike sociopolitičkih događaja, koje prate ponovno proživljavanje biološkog poroda, očito su u vrlo specifičnoj vezi s nizom faza procesa rađanja. Te različite faze procesa rađanja sam nazvao osnovne perinatalne matrice - basic perinatal matrices, ili skraćeno BPM . Tijekom ponovnog proživljavanja epizoda neometanog intrauterinog postojanja (na pr. iskustva Osnovne perinatalne matrice I ili BPM I) subjekti tipično proživljavaju slike iz ranih ljudskih društava s idealnom društvenom strukturom, kulturama življenja u potpunoj harmoniji s Prirodom (na pr. pradavne kulture Polinezijskih otoka) ili buduća utopijska društva gdje su svi glavni problemi bili razriješeni. Uznemiravajuća intrauterinska sjećanja (toksičnost maternice, predstojeći pobačaj, pokušavani abortusi) su popraćeni slikama ljudskih grupa koje žive u industrijskim područjima gdje je Priroda zagađena i opustošena ili pripadnosti društvima sa sveprisutnom opasnošću i paranojama. 

Regresijska iskustva povezana s prvom kliničkom fazom poroda (u mojoj terminologiji, BPM II), tijekom koje se uterus periodički kontrahira no grlić maternice još nije otvoren, predstavlja dijametralno drugačiju sliku. Opisuju ugnjetavajuća i zlostavljajuća totalitarna društva zatvorenih granica, u kojima je stanovništvo postalo žrtvom, a "osobne slobode gušene" (carska ili komunistička Rusija, Hitlerov treći Reich, Južno američka diktatorstva, Apartheid) ili nacistički koncentracijski logori ili Staljinovi otoci gulaga. Subjekti proživljavaju te scene života u paklu identificirajući se isključivo sa žrtvama i osjećajući duboku simpatiju za diskriminirane i gubitnike.

Iskustva koja prate proživljavanje druge kliničke faza rađanja (BPM III), kada je grlić maternice otvoren, a kontinuirana kontakcija istiskuje fetus kroz uski prolaz rodnog kanala, karakterizirana su bogatom paletom scena nasilja - krvavi ratovi i revolucije, klanje ljudi ili životinja, sekvencije sakačenja, seksualnog zlostavljanja i ubojstava. Te scene često sadrže demonske elemente i odbojne skatološke motive. Dodatne popratne pojave čine vizije gorećih gradova, lansiranje raketa i eksplozije nuklearnih bombi. Subjekti nisu samo ograničeni na uloge žrtve, već mogu participirati i u dodatne dvije uloge - agresora i emocionalno uključenog promatrača.

Doađaji koji karakteriziraju treću kliničku fazu rađanja (BPM IV) - stvarni trenutak poroda i odvajanje od majke - ima pridružene slike pobjeda u ratovima i revolucijama, oslobađanja zatvorenika, uspjeh kolektivnih napora kao što su patriotski i nacionalistički pokreti, trijumfalne proslave i parade ili posljeratne rekonstrukcije.

1975 sam opisao ta promatranja povezana sa sociopolitičkim pobunnma po fazama biološkog rađanja u svojoj prvoj knjizi - Prostori ljudske nesvijesti (Grof, 1975.). Ubrzo nakon njene objave, primio sam pismo od Lloyd deMausea, psihoanalitičara i povijesničara iz New Yorka. DeMause je jedan od utemeljitelja psihopovijesti - discipline koja primijenjuje nalaze duboke psihologije na povijest i političku znanost. Psihopovijesničari proučavaju teme kao što su odnošenje djetinjstva povijesnih političkih vođa i njihovih sustava vrijednosti i procesa odlučivanja ili utjecaj dječjih snova na prirodu revolucija određeog povijesnog perioda. Lloyd DeMausea su interesirali moji nalazi vezani uz traume poroda i njihovih mogućih sociopolitičkih utjecaja, jer su ti nalazi podržavali njegovo vlastito istraživanje.

Lloyd je već neko vrijeme proučavao psihološke aspekte perioda koji su prethodili ratovima i revolucijama. Interesiralo ga je kako vojni vođe uspijevaju mobilizirati mase miroljubivih civila i trasformirati ih u strojeva za ubijanje. Njegov pristup je bio vrlo originalan i kreativan, spajajući analize tradicionalnih povijesnih izvora s izvorima podataka velike psihološke važnosti kao što su politički stripovi, karikature, vicevi, osobne fotografije, pogreške u govorima, popratni komentari spikera pa čak i črčkarije i piskaranja na rubovima skica političkih dokumenata. U vrijeme kada me kontaktirao, analizirao je tim načinom sedamnaest sistuacije koje su prethodile izbijanju ratova i revolucionarnih pobuna, pokrivajući više stoljeća od antike do nedavnih vremena.

Bio je obasut neuobičajenim obiljem govornih figura, metafora i slika povezanih s biološkim porodom u tim materijalima (deMause, 1975.). Vojni su lideri i političari svih doba opisivali kritičnu situaciju ili objavu rata tipičnim korištenjem termina, koji se isto tako koriste u izvanrednim perinatalnim opasnostima. Optužuju neprijatelja za blokiranje i gušenje, istiskivanje posljednjeg daha, uhićivanje ili ograničavanje životnog prostora (Hitlerov "Životni prostor"). Jednako su česte iluzije s mračnim pećinama, tunelima i zbunjujućim labirintima, opasnim provalijama u koje bi mogli biti gurnuti, te prijetnji propadanja ili utapanja. Slično je s obećanjima razrješenja u formi perinatalnih slika. Lideri obećavaju svijetlo na drugom kraju tunela, izlazu iz labirinta i garantiraju da će nakon diktatora opet slobodno disati.

Povijesni primjeri Lloyd deMausea u to su vrijeme uključivali poznate osobe kao što su Aleksandar Veliki, Napoleon, Samuel Adam, Car Willherlm II, Hitler, Hrušćov i Kennedy. Samuel Adam je govoreći o Američkoj revoluciji referencirao na "dijete nezavisnosti, koje se sada bori za rođenje". 1914. je car Wilherlm počeo govor: "Monarhija je bila uhvaćena za grlo i prisiljena je birati između davljenja ili zadnjeg očajničkog napora obrane od napada". Tijekom kubanske raketne krize Hrušćov je pisao Kennedyju, pledirajući "izbjegavanje sukoba dviju nacija, poput slijepih krtica u borbi na smrt u tunelu". Još eksplicitnija je bila šifrirana poruka japanskog ambasadora, Kurusua, kada je telefonirao Tokiju, signalizirajući prekid pregovora s Rooseveltom, te kako je ispravno nastaviti s bombardiranjem Pearl Harbora. Najavio je "imanentnost poroda djeteta" i pitao kako idu stvari u Japanu: "Ima li izgleda da bi se dijete moglo roditi?" odgovor je bio "Da, rođenje djeteta izgleda imanentnim". Interesantno, američka špijunaža nije prepoznala značenje rata u šifri rađanja.

Posebno je obeshrabrujuća bilo korištenje 'perinatalnog jezika' u vezi s eskplozijom atomske bombe u Hirošimi. Avion je nazvan po majci pilota, Enola Gay. Atomska bomba je nazvana slikovitim nadimkom, Mali dječak, a dogovorena poruka koja će se poslati u Washington kao signal uspješne detonacije je bila: "Dijete je rođeno". Ne bi bilo ni previše dalekovidno sagledati sliku novorođenčeta i iza nadimka Nagasaki bombe, Debeli čovjek.

Od vremena naše korespondencije, Lloyd deMause je prikupio mnogo dodatnih povijesnih primjera i profinio svoju tezu da sjećanje na traumu poroda igra važnu ulogu izvora motivacije za nasilno društvo današnjice (vidjeti, na pr. deMause 1962, 1996.).

Teme povezane s nuklearnim oružjem su toliko relevantne, da bi ih volio elaborirati korištenjem materijala iz fascinantnog teksta Carol Cohn (1987.) pod nazivom "Seks i smrt u racionalnom svijetu 'intelektualaca sigurnosti'. To su civili koji ulaze i izlaze iz vlade, rade katkada kao administrativnu činovnici ili konzultanti, katkada i na sveučilištima i u područnim ekspertnim grupama. Kreiraju teoriju koja informira i legitimira SAD nukleanu stratešku praksu: kako upravljati trkom u naoržanju, kako spriječavati uporabu nuklearnog oružja, kako voditi nuklearni rat ukoliko spriječavanje ne uspije i kako objasniti zašto nije sigurno živjeti bez nuklearnog oružja.

Carol Cohn je prisustvovala dvo-tjednoj ljetnoj radionici o nuklearnom oružju, nuklearnoj strateškoj doktrini i kontroli naoružanja. Bila je toliko fascinirana s onim što se tamo događalo, da je provela slijedeću godinu uronjena u skoro potpuno muški svijet (izuzev sekretarica) intelektualaca sigurnosti. Prikupila je mnoštvo interesantnih činjenica, koje su potvrđivale perinatalnu dimenziju u nuklearnom nadmetanju. Prema njenim su riječima te činjenice potvrdile važnost motiva "rađanja dječaka" i "muška kreacija" kao važne psihološke sile u temeljima prihologije nuklearnog nadmetanja. Koristila je slijedeće povijesne primjere za ilustriranje svog stajališta:

1942. je Ernest Lawrence poslao telegram grupi fizičara, koji su razvijali nuklearnu bombu "Čestitke novim roditeljima. Jedva čekam vidjeti pridošlicu". U Los Alomosu, atomska je bomba referencirana kao "Oppenheimerova beba". Richard Feyman je napisao u svom članku: "Ispod Los Alamosa", kako je za vrijeme privremene odsutnosti nakon smrti svoje supruge, primio tekegram koji je glasio "Beba se očekuje tog i tog dana".

U Lawrence Livermore Laboratorijima, hidrogenska bomba se referencirala kao "Tellerova beba", iako su oni koji su željeli umanjiti doprinos Edward Tellera, tvrdili kako nije otac djeteta več njegova majka. Tvrdili su da je Stanislav Ulam stvarni otac, koji je "začeo" i iznio sve važne ideje, dok je Teller kasnije samo 'nosio dijete'. Pojmovi vezani za majčinstvo su također korišteni za osiguravanje "odgoja" - održavanja raketa.

General Grove je poslao svoj trijumfalni šifrirani telegram sekretaru rata Henry Stimsonu na konferenciju u Potsdamu, izvješćujući ga o uspjehu atomskog testa, slijedećim riječima: "Doktor se upravo vratio pun entuzijazma i uvjernosti da je mali dječak jednako snažan kao i njegov veliki brat. Svijetlo u njegovim očima vidljivo je odavdje do Highholda, a moglo bi se čuti deranje sve do moje farme". Stimson je informirao Churchilla slijedećom napomenom: "Dijete je na našu radost rođeno".

William L. Laurence je svjedočio testu prve atomske bombe i napisao: "Veliki se prasak čuo oko stotinu sekundi nakon velikog bljeska - prvi krik novorođenog svijeta". Edward Teller je poslao radostan telegram u Los Alamos, objavljujući uspješan test hidrogenske bombe "Mike" u Eniwetoku na Atolima u Marshallovim otocima slijedećeg sadržaja: "Dječak je". Muški znanstvenici su porodili nasljednika s krajnjom snagom dominacije nad majkom Prirodom.

Simboli Enola gay, mali dječak i "Dijete je rođeno" za hirošimsku bombu i Debeli čovjek za Nagasaki bombu su već spomenuti.

Carol Cohn napominje u svom tekstu i obilje otvorenog seksualnog simbolizma u jeziku intelektualaca sigurnosti. Priroda tog  materijala, koji povezuje seks s agresijom, dominacijom i skatologijom pokazuje duboku sličnost sa slikama u kontekstu iskustava pri rađanju (BPM III). Primjeri: zavisnost Amerike o nuklearnom oružju je bilo objašnjavano neodoljivošću, jer se "dobije veći prasak za dolar". Profesorovo objašnjenje zašto bi trebalo smjestiti MX rakete u silose najnovijih Minuteman raketa, umjesto  u starije, manje precizne, je bilo "Nećete valjda uzeti profinjene rakete i staviti ih u odvratnu rupu". U jednom trenutku se pojavila ozbiljna zabrinutost da se "moraju ukrutiti naše rakete", jer su Rusi nešto tvrđi od nas". Jedan je vojni savjetnik nacionalnog vijeća za sigurnost govorio o "otpuštanje sedamdeset do osamdeset posto vlastite megatonaže u jednom orgazmičkom kriku".

Predavanja su bila ispunjenas terminima kao "vertikalna erekcija lansera", "omjeri potisak-težina", "mekano umetanje", "duboka penetracija" i komparativne prednosti "produženog" pred "spazmičkim napadima". Drugi je primjer popularan i rašireni običaj "milovanja raketa", kao izraz falusne nadmoćnosti ali i homoseksualnih tendecija. Očito je stoga primjereno u feminističkoj kritici nuklearnih politika referenciranje na "raketnu ljubomoru" i "obožavanje falusa".

Daljnja podrška stožernoj ulozi perinatalne domene nesvjesnog u ratnoj psihologiji se može naći u Sam Keenovoj izvrsnoj knjizi "Lica neprijatleja - The Faces of the Enemy (1988.). Keen je spojio izvanrednu kolekciju pervertiranih i pristranih ratnih postera, propagandnih crtića i karikatura iz mnogih povijesnih perioda i različitih zemalja. Demonstrirao je način opisivanja i oslikavanja neprijatelja tijekom rata ili revolucije, kao steretip koji pokazuje vrlo malo varijacija i koji ima vrlo malo veze sa stvarnim karakteristikama uključene kulture.

Podijelio je te slike u nekoliko kategorija prema prevladavajućim karakteristikama (na pr. stranac, agresor, primjereni suparnik, bezličan, neprijatelj Boga, pohlepan, kriminalan, mučitelj, silovatelj, smrt). Prema Keenu navodne slike neprijatelja su u biti projekcije potisnutih i nepriznatih aspekata Sjene vlastite nesvijesti. Iako bi zasigurno našli u ljudskoj povijesti postojanje "pravednog rata", oni koji iniciraju ratne aktivnosti tipično zamijenjuju vanjske ciljeve za elemente svoje vlastite psihe, s kojima bi se trebali suočiti u osobnom samo-istraživanju.

Teorijski radni okvir Sam Keena ne uključuje posebno perinatalnu domenu nesvijesti. Međutim, analiza njegovog slikovnog materijala otkriva pretežnost simboličkih slika koje su karakteristične za BPM II i BPM III. Neprijatelj se tipično opisuje kao opasna hobotnica, zao zmaj, višeglava aždaja, ogromna otrovna tarantula ili progutani Levijatan. Drugi često korišteni simboli uključuju zle predatorske mačke ili ptice, monstruozne morske pse i prijeteće zmije - posebno otrovnice i udave. Scene koje opisuju gušenje i gnječenje, prijeteće vrtloge i rizični živi pijesak također su česte u slikama iz vremena ratova, revolucija i političkih kriza. Uspoređivanjem slika iz neuobičajenih stanja svijesti koje opisuju perinatalna iskustva s povijesnom slikovnom dokumentacijom, što su je prikupili Lloyd deMause i Sam Keen predstavlja jaki dokaz za perinatalne korjene ljudskog nasilja.

Prema novim uvidima - dobivenih iz promatranja neuobičajenih stanja svijesti i nalaza psihopovijesti - svi nosimo duboko u svojoj nesvijesti moćne energije i emocije pridružene traumi rađanja, kojima nismo primjereno ovladali niti smo ih asimilirali. Za neke od nas, taj aspekt psihe može biti potpuno nesvjestan, sve dok se ne nađemo u nekom dubinskom samo-istraživanju korištenjem psihodelika ili neke moćne psihoterapijske tehnike proživljavanja, kao što je holotropičko disanje, terapija izvornim doagađajima ili ponovno rađanje. Drugi pak mogu imati različite stupnjeve svjesnosti emocija i fizikalnih osjeta spremljenih na perinatalnoj razini nesvijesti.

Aktiviranje tog materijala može dovesti do ozbiljne individualne psihopatologije, uključujući nemotivirano nasilje. Izgleda kako iz nepoznatih razloga, svjesnost perinatalnih elemenata može porasti istovremeno kod velikog broja ljudi. To kreira atmosferu napetosti, tjeskoba i anticipiranja. Lider je individua koja je pod jačim utjecajem perinatalnih energija od prosječnih osoba. Ima i sposobnost nepriznavanja sebi neprihvatljivih osjećaja (Sjena u Jungovoj terminologiji) i njihovog projiciranja na vanjske situacije. Za kolektivnu nelagodu se okrivljuje neprijatelj i vojna intervencija se nudi kao rješenje.

Rat pruža priliku odbacivanja psiholoških obrana, koje uobičajeno sadržavaju opasne perinatalne tendencije u verificiranju. Freudov superego - psihološka sila koja zahtijeva ograničeno i civilizirano ponašanje - se zamijenjuje s ratnim "super-egom ". Primamo pohvale i medalje za isto ono ponašanje koje je neprihvatljivo i kažnjivo i vrijeme mira - ubojstvo, nekritčko razaranje i pljačkanje. Kada jednom izbije rat, destruktivni i samodestruktivni impulsi se mogu slobodno izražavati u novoj ulozi. Perinatalni elementi, s kojima se normalno susrećemo u određenoj fazi procesa istraživanja i transformacije svog unutrašnjeg svijeta (BPM II i III), postaju onda slike koje su dio našeg života, bilo izravno ili u formi TV vijesti i tiskanih medija. Različite bezizlazne situacije, sadomazohističke orgije, seksualno nasilje, životinjsko i demonsko ponašanje, oslobađanje enormnih eksplozivnih energija i skatologije - što pripada standardnim perinatalnim slikama - se sve ozakonjuju u ratovima i revolucijama s izvanrednom vitalnošću i moći.

Međutim, izražavanje nesvjesnih impulsa - bilo individualno ili kolektivno  u ratovima i revolucijama - ne rezultiraju transformacijom kao kada bi bili potpuno svjesno iskustvo, jer nedostaje uvid i terapeutova intencija. Stoga se cilj podložnih fantazija rađanja, koje predstavljaju pogonsku silu takvih nasilnih događaja, ne ostvaruje čak i ako su rat ili revolucija bili dobiveni. Najtrijumfalnija vanjska pobjeda ne daje ono što se očekivalo ili čemu se nadalo: unutarnji osjećaj emocionalnog oslobađanja i duhovnog ponovnog rađanja. Nakon inicijalnih intoksicirajućih osjećaja trijumfa, dolazi najprije otrijžnjenje i buđenje, a kasnije, gorko razočarenje. I obično uskoro počinje emergiranje egzaktne kopije starog deprimirajućeg sustava iz ruševina mrtvog sna, jer iste nesvjesne sile nastavljju djelovati duboko u nesvijesti. To se izgleda događa uvijek iznova u ljudskoj povijesti, bilo da se radi francuskoj revoluciji, boljševičkoj revoluciji ili Drugom svjetskom ratu.

Kako sam mnogo godina provodio duboka istraživanja iskustava u Pragu u vrijeme kada Čehoslovačka ima komunistički režim, mogao sam prikupiti fascinantan materijal vezan za psihološku dinamiku komunizma. Teme povezane s komunističkom tipično emergiraju u vrijeme kada su se moji klijenti borili s perinatalnim energijama i emocijama. Postalo je očitim da je strast koju su revolucionari osjećali prema tiranima i njihovim režimima, moćno ponovno ojačala iz revolta protiv unutarnjeg zatvora, koga su kreirali njihovi perinatalni osjećaji. Zato se javlja potreba za prinuđivanjem i dominiranje drugima kao vanjsko izmještanje potrebe za pevladavenjm straha da će osobom ovladati vlastita nesvijest. Smrtonosna ispreppletenost ugnjetavača i revolucionara je stoga eksternalizacija replike situacije, koje se proživljavala u rodnom kanalu.

Komunistička vizija sadrži elemente psihološke istine, koji su je učinili privlačnom za veliki broj ljudi. Temeljni pojam - dramatično iskustvo revolucionarne prirode je nužno za terminiranje patnje i ugnjetavanja i uvođenja situacije s većom harmonijom - je korektan kada ga se razumije kao proces unutarnje transformacije. Međutim, opasno je lažan kada ga se projicira u vanjski svijet kao politička ideologija nasilne revolucije. Osnovna zabluda leži u činjenici da se na dubljoj razini radi u biti o arhetipskoj mustri duhovne smrti i ponovnog rađanja, koja uzima formu ateističkog i antiduhovnog programa.

Komunističke revolucije su bile ekstremno uspješne u svojoj destruktivnoj fazi, no umjesto obečanog bratstva i harmonije, pobjednici su stvarali režime u kojima je kao krajnji cilj vladalo ugnjetavanje, okrutnost i nepravda. Danas, kada su ekonomski uništeni, a podijeljeni Sovjetski savez i komunistički svijet su se raspali, očito je svim ljudima zdrave prosudbe da je taj gigantski povijesni eksperiment izveden po cijeni milijuna ljudskih života i nezamislive ljudske patnje bio divovski neuspjeh. Ukoliko su gornja opažanja korektna, nikakve vanjske intervencije nemaju šanse kreirati bolji svijet, ukoliko ih ne prati duboka transformacija ljudske svijesti.

Opažanje iz modernog istraživanja svijesti također bacaju važno svijetlo na psihologiju koncentracijskih logora. Tijekom niza godina, profesor Bastians u Leydenu, Nizozemska, je provodio LSD terapiju s ljudima koji su patili od sindroma koncnetracijskog logora, stanja koje se razvija kod bivših zatvorenika mnogo godina nakon boravka u logoru. Basians je također radio s bivšim šefovima na njihovim problemima krivnje. Umjetnički opis toga rada se može naći u knjizi Shivitti, koju je napisao bivši zatvorenik, Ka-Tzetnik 135633 (1989), koji se podvrgnuo seriji terapeutskih sastanaka s Bastiansom.

Sam Bastians je 1955 napisao tekst u kojem opisuje svoje rad, pod naslovom "Čovjek u koncentracijskom logoru i koncentracijski logor u čovjeku - Man in the Concentration Camp and the Concentration Camp in Man." U njemu ukazuje, bez specificiranja, da su koncentracijski logori projekcije određene domene, koja postoji u ljudskoj nesvijesti: "prije nego je postojao čovjek u koncentracijskom logoru, postojao je koncentracijski logor u čovjeku". (Bastians, 1955). Istraživanja neuobičajenih stanja svijesti su omogućila identificiranje prostora psihe o kojem je govorio Bastians. Detaljnija ispitivanja općih i specifičnih stanja u nacističkim koncentracijskim logorima otkrivaju da su ona vražja i realistična ozakonjenja noćnih mora atmosfere koju karakterzira ponovno proživljavanje biološkog rađanja.

Ograde od bodljikave žice pod visokim naponom, nadzorni tornjevi sa strojnicama, minska polja i čopor treniranih pasa sigurno su kreirali paklensku i skoro arhetipsku sliku očito beznadne i ugnjetavajuće bezizlazne situacije, koja je kao takva i karakteristika prve kliničke faze rađanja (BPM II). U isto vrijeme, elementi nasilja, bestijalnosti, skatologije i seksualnog zlostavljanja žena i miuškaraca - uključujući i silovanja i sadističku praksu - pripadaju fenomenologiji druge faze (BPM III) rađanja, poznate ljudima koji su ponovno proživjeli svoje rađanje.

Seksualno zlostavljanje je postojalo neplanirano na individualnoj razini, kao i u "kući lutaka", koje su bile institucije za pružanje "zabave" oficirima. Jedini mogući bijeg iz tog pakla je bila smrt - glađu, bolešću ili gušenjem u plinskim komorama i vatri krematorija. Knjige Ka-Tzetnik 135633, Kuća lutaka - House of Dolls (1955.) i Izlaz sunca nad paklom - Sunrise Over Hell (1977.) nude šokantne i uznemirujuće opise života u koncentracijskim logorima. SS oficiri su bili specijalno bestijalni prema trudnicama. Iracionalna priroda logora je najbolje pokazana u skatološkoj dimenziji - bacanju kuglica hrane u zahode i traženje njihovog vađenja, te tjeranje zatvorenika da uriniraju jedan drugom u usta, što je uz svoju bestijalnost donosilo opasnot epidemija (U Buchenwaldu se u jednom mjesecu utopilo u fekalijama 27 zatvorenika).

Intenzitet, dubina, pogonski kvalitet i uvjeravajuća priroda svih emocija i osjeta uključenih u tim iskustvima sugerira da nisu pojedinačno proizvedeni iz izvora kao što su pustolovne knjige, filmovi i TV predstave, već da potječu iz kolektivne nesvijesti. Očito, kada istražujemo svoj unutarnji svijet, dosežemo do sjećanja trauma rađanja, što izgleda otvara vrata do kolektivne nesvijesti i posreduje pristup iskustvima ljudi koji su jednom bili u sličnim teškim situacijama. Nije teško zamisliti da je perinatalna razina naše nesvijesti, koja tako dobro "zna" povijest ljudskog nasilja, u stvari djelomično odgovorna za ratove, revolucije i slična krvoprolića. Ako je to istina, trebalo bi biti moguće reducirati količinu maligne agresije promjenom prakse rađanja.

Uloga trauma rađanja kao izvora nasilja i samo-destruktivnih tendencija je bila potvrđena mnogim kliničkim studijama. Izgleda postoji važna korelacija između teškoća pri porodu i kriminaliteta. Podaci sugeriraju da traumatizirano djetinjstvo, samo po sebi nije dovoljno za stvaranje kriminalnog ponašanja u kasnijim godinama. Da bi postalo značajnim faktorom u tom smislu, postnatalna traumatizacija, kao što je odvajanje od majke, mora slijediti komplicirnai porod. Također agresija okrenuta prema unutra, posebno samoubojstvo, je izgleda psihogenetički povezano s teškim porodom. Prema nedavnom članku u Lancet-u, reanimiranje pri porodu vodi višem riziku samoubojstva nakon puberteta. Skandinavski istraživač Bertil Jacobsen je našao blisku korelaciju između forme samo-destruktivnog ponašanja i odvijanja poroda (Jacobsen i dr. 1987.). Samoubojstva koja uključuju gušenje su pridružena gušenju pri porodu, nasilna samoubojstva su pridružena mehaničkim porođajnim traumama, a ovisnost o drogi koja vodi samoubojstvu se pridružuje administriranim opijatima i/ili barbituratima (tijekom trudnoće i poroda).

Okolnosti poroda tako igraju važnu ulogu u kreiranju dispozicije ili prema nasilju i samo-destruktivnim tendencijama ili prema brižnom ponašanju i zdravom interpersonalnom odnošenju. Francuski doktor Michel Odent (1995) je pokazao kako hormoni uključeni u proces rađanja i dojenja (oxytocin, endorphin, adrenaline, noradrenaline i prolactin) participraju u tom kondicioniranju (utiskivanju veza). Dok je oxytocin poznat zbog induciranja majčinskog ponašanja kod životinja, endorphini jačaju zavisnost i emocionalnu povezanost, adrenalinski mehanizmi igraju važnu ulogu u evoluciji kao posrednici agresivnog zaštitnog instinkta majke u vrijeme odvijanja poroda u nezaštićenoj prirodnoj okolini. U današnjim okolnostima ne bi trebalo biti teško osigurati za rađanje mirnu, sigurnu i privatnu okolinu, koja bi pridonosila interpersonalnom utiskivanju. Zaokupljena, bučna i kaotična sredina u mnogim bolnicama interferira s tim procesom, inducira tjeskobu (strah) i utiskuje slike svijeta što je potencijalno opasno i zahtijeva agresivne odzive.
 
 

Transpersonalni izvori nasilja

Navedeni podaci jasno ukazuju kako konceptualni radni okvir ograničen na postnatalnu biografiju i Freudijansku nesvijest ne objašnjva primjereno ekstremne forme ljudskog nasilja na individualnim i kolektivnim razinama. Međutim, izgleda da korjeni tih fenomena dosežu čak i dublje od perinatalne razine psihe. Istraživanja svijesti su otkrila značajne dodatne izvore agresije u transpersonalnoj domeni - tu pripadaju na primjer arhetipske slike demona i bijesnih božanstava, kompleksne destruktivne mitološke teme, matrice za bestijalnu agresiju i bolna sjećanja iz prošlih života.

C. G. Jung je vjerovao da arhetipovi kolektivne nesvijesti imaju ne samo moćni utjecaj na ponašanje jedinki već da vladaju i velikim povijesnim kretanjima. U desetljeću prije izbijanja Drugog svjetskog rata, Jung je pronašao u snovima svojih njemačkih pacijenata mnoge elemente iz nordičkog mita o Ragnaroku ili "sutonu bogova". Zaključio je temeljem toga da je taj arhetip emergirao u kolektivnoj svijesti njemačke nacije. Predvidio je i kako će to voditi velikoj svjetskoj katastrofi, koja bi se u konačnici mogla pretvoriti u samo-destrukciju.

U mnogim instancijama, lideri nacija posebno koriste ne samo perinatalne već i arhetipske slike i duhovne simbole za postizavanje svojih praktičkih ciljeva. Srednjovjekovni križari su bili zamoljeni da žrtvuju svoje živote za Isusa u ratu koji bi povratio Svetu zemlju od Muslimana. Hitler je eksploatirao mitološke motive nadmoći nordijske rase i milenijskog carstva, kao i davne arijevske simbole svastike i orla sunca. Ayatollah Khomeini i Saddam Hussein su zapalili imaginaciju svojih Muslimana referencirajući se na jihad - sveti rat protiv nevjernika.

Interesantno je napomenuti u tom kontekstu promaranja Carol Cohn o duhovnom simbolizmu i religijskim slikama pridruženim jeziku nuklearnog oružja i pratećim doktrinama. Iz svoje feminističke perspektive je to vidjela kao težnju muških znanstvenika za prisvajanje i izražavanje ultimativne moći kreacije. Autori strateške doktrine su izlagali članovima svoje zajednice kao "nuklearni svećenici". Prvi atomski test je nazvan Trojstvo - jedinstvo Oca, Sina i Duha svetog, muških sila kreacije. Znanstvenici koji su radili na bombi i svjedočili  testu su ga opisivali na slijedeće načine: "Kao da smo stajali u prvom danu kreacije". A Robert Oppenheimer je mislio na Krišnine riječi Arjuni u Bhagavad Gita: "Postajem smrt, uništavač svijetova".
 

Novi uvidi u prirodu nezasitne pohlepe

Psihoanalitička interpretacija nezasitne ljudske potrebe za dobivanjem, posjedovanjem i samo-ukrašavanjem s više od onog što mu je potrebno, naglašava sublimaciju nižih instinkata. Prema Freudu (1955):
Što izgleda kao  . . . neumorni poriv prema daljnjoj perfekciji, može se lagano shvatiti kao rezultat potiskivanja instinkata na kojima je utemeljeno sve ono vrijedno u ljudskoj civilizaciji. Potisnuti instinkti nikada ne prestaju težiti kompletiranju zadovoljstva, koje bi se sastojalo u ponavljanju prmarnog iskustva ispunjenja. Nikakve supstitucije ili reaktivne formacije pa ni nikakve sublimacije neće biti dostatne za uklanjanje perzistirajuće napetosti potisnutih instinkata.
Pohlepa se posebno interpretira kao fenomen povezan s uznemiravanjem pri dojenju. Oralne frustracije ili pretjerana razmaženost uzrokuje oralnu fiksaciju i primitivne infantilne potrebe za jelom - oralnim unošenjem objekata u tijelo - traju i do odraslosti prema raznim drugim objektim i situacijama. Moderna istraživanja svijesti su pronašla da je takvo objašnjenje površno i neprimjereno, otkrivajući dodatne perinatalne i transpersonalne izvore sakupljanju i pohlepi.
 

Perinatalni izvori pohlepe

Tijekom biografski orijentirane psihoterapije, mnogi ljudi otkrivaju neautentničnost svojih života u određenim specifčnim sektorima interpersonalnih odnosa. Na primjer, problemi s roditeljskim autoritetom vode specifičnim mustrama teškoća s autoritetnim osobama; ponavljane disfunkcionalne mustre u seksualnom odnošenju mogu voditi do roditelja kao modela seksualnog ponašanja; odnosi braće ili sestara daju ton budućem odnošenju sa sebi ravnima, itd.

No kada proces samo-istraživanja iskustava dosegne perinatalnu razinu, ljudi uobičajeno otkrivaju neautentičnost dosadašnjeg žviota u svom totalitetu, dakle ne samo u određenim segmentima. Pronalaze na svoje iznenađenje i ćuđenje da je njihova strategija cijelog života bila krivo usmjerena i stoga nerealizirljiva. Razlog tomu je činjenica primarne motiviranosti strahom i nesvjesnim silama pridruženih biološkom porodu, koji nije bio primjereno procesuiran i integriran (rađamo se anatomski, no ne emocionalno).

Kada je područje svijesti pod jakim utjecajem postojećih sjećanja o mučenju u rodnom kanalu, doći će do osjećaja neugode i nezadovoljstva s postojećom situacijom. Ono se može fokusirati na veliki spektar tema: nezadovoljstvo fizikalnim izgledom; neprimjerenim izvorima i materijalnom posjedovanju, niskoj društvenoj poziciji slabog utjecaja, nedovoljne količine moći i slave, itd. Kao dijete koje je zaglavilo u rodnom kanalu, individua osjeća potrebu za boljom situacijom od one koja joj je izgledna.

Ma kakva god bila nezadovoljavajuća stvarnost sadašnjih okolnosti, rješenje uvijek leži u budućnosti. Naša će fantacija kreirati buduću situaciju koja više zadovoljava; dok ju ne dosegnemo, život će biti samo prirpema za bolju budućnost, no još ne "realna stvar". To rezultira životnim mustrama koje se opisuju kao "monotoni" ili "vrhu težeći" tipovi egzistencije. Egzistencijalisti govore o "auto-projiciranju" u budućnost.

Ako se ne dosegne cilj, kontinurano nezadovoljstvo se racionalizira neuspjehom ostvarivanja korektivnih mjera. Ako se cilj ostvari, nastavljajuće nezadovoljstvo se tipično objašnjava činjenicom da cilj nije u potpunosti pravi ili nije bio dovoljno ambiciozan i treba ga proširiti ili zamijeniti s novim. Neuspjeh se ne dijagnosticira korektno, tj. pridružuje se u temelju krivoj strategiji koja u principu ne može dati sreću. Ova mustra je odgovorna za bezglavo iracionalno stremljenje različitim grandioznim ciljevima koji će rezultirati velikom patnjom i mnogim problemima u svijetu. Može se odigravati na mnogo različitih razina, zato što nikada ne donosi zadovoljstvo.

 

Transpersonalni korjeni nezasitne pohlepe

Istinito koliko može biti, moderno istraživanje svijesti i iskustvena psihoterapija su otkrile da najdublji izvor našeg nezadovoljstva i stremljenja perfekciji leži daleko onkraj biografske i perinatalne domene. Nezasitne težnje koje pogone ljudski život su u konačnici transpersonalne u svojoj prirodi. Riječima Dante Alighieria: "Želja za perfekcijom je ona želja koja čini svako zadovoljstvo nepotpunim, jer nema nikakve radosti ili užitka tako velikog u ovom životu koji bi mogao ugasiti žeđ u našoj duši". U općenitijem smislu, najdublji transpersonalni korjeni nezasitne pohlepe se mogu najbolje shvatiti u pojmovima Ken Wilber (1980.) koncepta Atman projekta (projekcije). Prema njegovom shvaćanju, naša je istinska priroda uzvišena - Bog, Buddha, Brahma, Tao - pa iako nas proces kreacije odvaja i otuđuje od izvora, svjesnost o toj činjenici nije nikada izgubljena. Najdublje motivacijske sile u psihi na svim razinama evolucije svijesti su povrat iskustvu svoje uzvišenosti. Međutim, ogrančavajuće okolnosti sekvencijalnih faza razvoja spriječavjau puno doživljavanje potpunog oslobađanja u Bogu i kao Bog.

Stvarna transcendencija zahtijeva smrt odvojenog sebstva, umiranje ekskluzivnog subjekta. Zbog straha od anihilacije i zbog čvrstog držanja za ego, individua se mora zadovoljiti Atman projekcijama - supstitutima ili sirogatima, posebno za određene faze. Za bebu će to biti zadovoljavanje starosno specifičnih fizioloških potreba; za odrasle, osim hrane i seksa, i novac, slava i sam kreativni princip, supstituti bilo kojeg stupnja i spektra - Atman projekcije - uvijek će osobe ostati nezadovoljene. Samo iskustvo nečije uzvišenosti u neuobičajenim stanjima svijesti može uvijek ispuniti naše najdublje potrebe. Tako nije konačno rješenje za nezasitnu pohlepu u unutrašnjem svijetu, ni u svjetovnim nastojanjima bilo koje vrste ili razmjera. To se može iliustrirati slijedećim citatom iz opisa mističnog iskustva Traherne:
Ulice su bile moje, hram je bio moj, ljudi su bili moji. Nebo je bilo moje kao i sunce i mjesec i zvijezde, cijeli je svijet bio moj, a ja sam samo promatrao i uživao. Nisam znao nikakve grube karakteristike ni veze niti podjele, jer su sva svojstva i podjele bile moje, sva blaga i njihovi vlasnici. I tako sam s mnogo buke bio nepošten i spreman učiti nečista uređenja ovog svijeta, koje sada moram zaboraviti i postati, kako je to već bilo, opet malo dijete da bi mogao ući u kraljevstvo Boga.

Iskustveni pristupi olakšavanja duboke osobne transformacije i evolucije svijesti

Otkriće da su korjeni ljudskog nasilja i nezasitne pohlepe znatno dublje nego što je akademska psihijatrija ikada sumnjala i da su njihovi spremnici uistinu enormni, može samo po sebi biti obeshrabrujuće. Međutim to su i više nego iskompenzirala otkrića novih terapeutskih mehanizama i potencijala za transformacije pridruženi perinatalnim i transpersoanlnim razinama psihe.

Tijekom godina sam vidio velika emocionalna i psihosomatska izliječenja, kao i radikalne transformacije osobnosti mnogih ljudi, uključenih u ozbiljno i sustavno istraživanje unutarnjeg svijeta. Neki su od njih bili medijatori s redovitom spiritualnom praksom; drugi su imali psihodelička iskustva ili spontane epizode psihospiritualnih kriznih stanja, a mnogi su participrali u različitim formama iskustvene psihoterapije i samo-istraživanja. Kako su se svjesno suočavali sa sekvencijama perinatalni i transpersonalnih iskustava, koja su istovremeno i integrirali, njihove su osobnosti uobičajeno prolazile radikalne promjene.

S dovođenjem sadržaja perinatalne razine nesvijesti u svijest, razina agresivnosti uobičajeno pada, a ljudi postaju mirniji, samo sa sobom zadovoljniji i tolerantniji prema drugima. Proživlajvanje psihospiritualnog ponovnog rađanja i povezivanje s pozitivinim postnatalnim ili prenatalnim sjećanjima, smanjuje iracionalne porive i ambicije te proširuje sposobnost uživanja u postojećim okolnostima života (svakodnevne aktivnosti, Priroda, glazba, vođenje ljubavi). Iskustvo kozmičkog jedinstva i vlastite uzvišenosti dodatno reducira iracionalne porive, donoseći smisao čuda i sposobnost za ljubav uz otvaranje dubokih izvora kreativnosti. Najkonzistentnija posljedica dubokog samo-istraživanja iskustva je emergencija univerzalne duhovnosti mistične prirode, koja je temeljena na osobnom iskustvu.

Neuobičajena stanja svijesti nude još uzbudljivije mogućnosti pozitivnih evolucijskih promjena u formi identifikacije iskustava s drugim ljudima, grupama ljudi, životinjama, biljkama pa čak neorganskim materijalima i procesima Prirode. Moguće je dobiti pristup iskustvima događaja koji su se odvijali u drugim zemljama, kulturama i povijesnim periodima, pa čak i do mitoloških prostora i arhetipskih bića Jungijanske kolektivne nesvijesti. Činjenica što ta iskustva mogu sadržavati točne informacije o različitim prostorima postojanja koji idu daleko onkraj onog što bi individue dobile za života pomoću konvencionalnih kanala, dokazuje njihovu autentičnost.

To sugerira na dubljoj razini blisku povezanost svake individualne psihe s ostatkom Svemira i u određenom smislu jednakost s njim. Na taj su način moderna istraživanja svijesti potvrdila osnovne teze pradavnih Indijskih Upanishada, da smo svi mi u konačnoj analizi identični s totalitetom postojanja i s kreativnim principima Svemira. Individua nije samo tijelo i ego, već i vrhovni kozmički princip (Atman-Brahman).

Gornje napomene iz transpersonalne psihologije imaju dalekosežne teorijske i praktične implikacije za područje naše diskusije. Ljudi koji su pristupili iskustvima perinatalnog područja svoje nesvijesti imali su jedinstvenu priliku dovođenja u svijest duboke destruktivne i samo-destruktivne energije i uznemirujuće emocije, spremljene u toj domeni ljudske psihe, mire se s njima i integriraju ih. Otkrivaju unutar sebe i duboku duhovnost univerzalne i svekolike prirode. Kao rezultat takve duhovnosti, osjećaju povećanje unutarnjeg mira, prihvaćanje samog sebe, toleranciju prema drugima i prihvaćanje razlika.

Ove promjene se produbljuju i proširuju još više, kada proces samo-istraživanja iskustva dosegne transpersonalnu razinu. Što počinje kao psihološko testiranje nesvjesne psihe, automatski postaje filozofska potraga za značenjem života i otkrićima spiritualnog putovanja. Ljudi koji se spajaju s transpersoanlnom domenom svoje psihe nastoje razviti novo vrednovanje postojanja i poštovanja svekolikog života. Najprivlačnija posljedica različitih formi transpersonalnih iskustava je spontana emergencija i razvoj dublje brige za čovječanstvo i ekologiju. Temeljena je skoro na staničnoj svjesnosti o proizvoljnosti granica Svemira i našoj identičnosti s cijelom mrežom Postojanja. Odjednom postaje jasno da ne možemo činiti ništa Prirodi a da to istovremeno ne činimo i sebi. Razlike među ljudima postaju interesantnije i obogaćujuće, a ne prijetnja, nezavisno radi li se o rodu, rasi, boji, jeziku, političkom uvjerenju ili religioznom vjerovanju. Očito bi transformacija takve vrste povećala naše šanse za preživljavanje, ukoliko bi se dogodila u dovoljno velikom razmjeru.

Transpersonalna psihologija, istraživanje svijesti i globalna kriza

Neki od uvida ljudi koji su iskusili neuobičajena stanja svijesti su izravno povezani s postojećom globalnom krizom i njenim odnosom s evolucijom svijesti. Oni pokazuju naše pripisivanje vanjskom svijetu mnogih bitnih tema perinatalnog procesa s kojima se osoba uključena u duboku transformaciju osobnosti mora suočiti i koje u sebi moraju prihvatiti. Isti elementi s kojima bi se sreli u procesu psihološke smrti i ponovnog rađanja tijekom vizualnog proživljavanja iskustvenih sjećanja, čine danas večernje vijesti. To se posebno odnosi na fenomena koji karakteriziraju ono što nazivam BPM III.

Jasno vidimo enormno oslobađanje agresivnih impulsa u mnogim ratovima i revolucionarnim pobunama, kao i njihovu manifestaciju u seksualnim slobodama mladeži, promiskuitetu, otvorenim brakovima, javno dostupnim porno knjigama, predstavama i filmovima, homoseksualnom oslobađanju, sadomazohističkom  eksperimentiranju i mnogim drugim pojavama. Demonski element se također sve više manifestira u modernom svijetu. Renesansa satanskih kultova i korištenje zlih moći magije, popularnost knjiga i filmova strave s okultnim temama, te kriminal sa satanskim motivacijama potvrđuju tu činjenicu.

Mnogi ljudi s kojima sam radio vide čovječanstvo na kritičnom raskrižju, suočavajući se ili s kolektivnim uništenjem ili evolucijskim skokom svijesti do sada neviđenih proporcija. Terence McKenna (1992.) je to sažeto izrazion: "Povijest glupog majmuna je završila, na ovaj ili onaj način". Izgleda da smo svi kolektivno uključeni u proces koji je sličan psihološkoj smrti i ponovnom rađanju, koga je iskusilo mnogo ljudi individualno u neuobičajenim stanjima svijesti. Ako nastavimo djelovati problematično destruktivnim i samo-destruktivnim tendencijama koje izviru iz dubine nesvijesti, nesumnjivo ćemo razoriti i sebe i život na ovom planetu. Međutim ako uspijemo internalizirati taj proces u dovoljnoj mjeri, moglo bi to rezultirati u evolucijskom progresu, koji bi nas mogao odvesti daleko onkraj sadašnjih uvjeta, kao što smo mi danas u usporedbi s primatima. Ma kako utopijskom takva mogućnost razvoja izgledala, mogla bi nam biti jedina stvarna šansa.

Pogledajmo u budćnost i istražimo različite avenije, kojima bi trebali krenuti, ukoliko bi trebali ostvariti u svijetu koncepte koji su emergirali iz transpersonalnog područja i nove znanstvene paradigme. Iako su prošla postignuća vrlo impresivna, nove ideje još uvijek čine rastrgani mozaik, a ne potpuni i sveobuhvatni svjetonazor. Još se mora mnogo učiniti na akumuliranju dodatnih podataka, formuliranju novih teorija i postizanju kreativne sinteze. K tomu, postojeće informacije moraju doseći znatno veći auditorij, prije nego se može očekivati značajni utjecaj na svjetsku situaciju.

Čak ni radikalni itelektualni pomak prema novoj paradigmi u velikim razmjerima ne bi bio dovoljan za ublažavanje globalne krize i preokretanje destruktivnog smjera koga se držimo. Sile koje pogone začarani krug, ukorjenjene su duboko u nesvijesti, teško bi se mogle neutralizirati promjenom kognitivne strukture i novim svjetonazorom. Umjesto toga je potrebna duboka emocionalna i duhovna transformacija čovječanstva. Korištenjem postojećih dokaza je moguće sugerirati određene strategije koje bi mogle olakšati i podržati takav proces.

Napori za promjenu čovječanstva bi trebali početi s psihiloškom prevencijom u ranoj dobi. Podaci iz pre i perinatalne psihologije indiciraju mogućnost postizanja mnogo toga promjenom stanja tijekom trudnoće, rađanja i postnatalne brige - poboljšavanjem emocionalne pripreme majke tijekom trudnoće, prakticiranjem prirodnog porođaja i naglašavanje emocionalnog kontakta i brige između majke i djeteta u periodu poslije poroda.

Mnogo je toga napisano o važnosti odgoja djece, kao i o katastrofalnim emocionalnim posljedicama traumatičnih uvjeta tijekom dojenja i djetinjstva. Zasigurno je to područje gdje je nužna kontinuirana edukacija i vođenje. Međutim za primjenu teorijski poznatih principa, sami roditelji moraju postići dovoljnu emocionalnu stabilnost i zrelost. Dobro je poznato kako se emocionalni problemi prenose kao prokletstvo iz generacije u generaciju. Suočavamo se s vrlo kompleksnim problemima traženja što je čemu uzrok.

Humanistička i transpersonalna psihologija su razvile učinkovite eksperimentalne metode samo-istraživanja, iscjeljivanja i osobne transformacije. Neke su od metoda došle iz terapeuske tradicije, druge pak predstavljaju moderno usvajanje pradavnih spiritualnih praksi. Postoje pristupi s vrlo povoljnim omjerom između profesionalih pomagača i klijenata i drugih koje se mogu prakticirati u kontekstu grupa za samo-pomoć. Sustavni rad s njima može voditi duhovnom otvaranju, što je pomak u smjeru koji je silno potreban na kolektivnoj skali, ukoliko bi naša vrsta trebala preživjeti.

I konačno, bitno je širiti informacije o tim mogućnostima i dobiti dovoljno ljudi, da se osobno zainteresiraju za njihovo praćenje i širenje.

Izgledno smo u dramatičnoj trci s vremenom, kakva nije postojala u cijeloj povijesti čovječanstva. U igri je ništa manje do  budućnost života na ovom planetu. Ako nastavimo sa starim strategijama, koje su u svojim posljedicama jasno ekstremno destruktivne i samo-destruktivne, malo je vjerojatna mogućnost našeg preživljavanja. Međutim, ako se dovoljan broj ljudi uključi u proces duboke unutarnje transformacije, mogli dosegnuti razinu evolucije svijesti, koja bi nas dovela do točke u kojoj bi zaslužili naziv našoj vrsti, Homo sapiens - tj. mudri čovjek.



Napomena:  pritisnite miša nad naslovom knjige ili slikom naslovnice za dobivanje više informacija, uključujući i one vezane za kupnju.


Ardrey, R. (1961). African Genesis . New York: Atheneum.
Bastians, A. (1955). "Man in the Concentration Camp and the Concentration Camp in Man." Unpublished manuscript.   Leyden, Holland.
Cohn, Carol. (1987). Sex and death in the rational world of the defense intellectuals. Journal of Women in Culture and Society , 12, 687-718.
Darwin, Charles. (1952). The Origin of Species and the Descent of Man. In Great Books of the Western World. Chicago: Encyclopedia Britannica. (Originally published, 1859.)
Dawkins, Richard. (1976).  The Selfish Gene . New York: Oxford University Press.
deMause, Lloyd. (1975). The independence of psychohistory. In The New Psychohistory . New York: The Psychohistory Press.
deMause, Lloyd. (1982). Foundations of Psychohistory New York: Creative Roots.
deMause, Lloyd. (1996). Restaging early traumas in war and social violence [reprinted on this site; click link to view]. The Journal of Psychohistory, 23(4), 344-392.
Dollard, J., Miller, N. E., et al. (1939). Frustration and Aggression . New Haven: Yale University Press.
Freud, Sigmund. (1955). Beyond the Pleasure Principle The Standard Edition of the Complete Works of Sigmund Freud, Vol. 18 , (J. Strachey, ed.). London: The Hogarth Press & The Institute of Psychoanalysis.
Fromm, Erich. (1973). The Anatomy of Human Destructiveness . New York: Holt, Rinehart & Winston.
Grof, Stanislav. (1975). Realms of the Human Unconscious. New York: Viking Press.
Jacobson, Bertil, et al. (1987). Perinatal origin of adult self-destructive behavior. Acta psychiat. Scand. 76, 364-371.
Ka-Tzetnik 135633. (1955). The House of Dolls . New York: Pyramid Books.
Ka-Tzetnik 135633. (1977). Sunrise Over Hell . London: W. A. Allen.
Ka-Tzetnik 135633. (1989). Shivitti: A Vision . San Francisco: Harper & Row.
Keen, Sam. (1988). The Faces of the Enemy: Reflections of the Hostile Imagination . San Francisco: Harper.
Lorenz, Konrad. (1963).  On Aggression . New York: Harcourt, Brace & World.
MacLean, Paul. (1973). A triune concept of the brain and behavior. Lecture I: Man’s reptilian and limbic inheritance; Lecture II: Man’s limbic system and the psychoses; Lecture III: New trends in man’s evolution. In T. Boag and D. Campbell (Eds.), The Hincks Memorial Lectures . Toronto: University of Toronto Press.
McKenna, Terence. (1992). Food of the Gods: The Search for the Original Tree of Knowledge.   New York: Bantam Books.
Morris, Desmond. (1967). The Naked Ape . New York: McGraw-Hill.
Odent, Michel. (1995). Prevention of violence or genesis of love? Which perspective? Presentation at the Fourteenth International Transpersonal Association Conference. Santa Clara, California, June 1995.
Tinbergen, Nikolaas. (1965). Animal Behavior . New York: Time-Life.
Wilber, Ken. (1980).  The Atman Project: A Transpersonal View of Human Development . Wheaton, IL: The Theosophical Publishing House.


Copyright © 1996 by Stanislav Grof


*  Tovaj je članak izvorno objavljen u  Primal Renaissance: The Journal of Primal Psychology, Vol. 2, No. 1, Spring 1996, pp. 3-26.  Prezentiran je i na 13. Internacionalnoj konferenciji Trasnpersonalne asocijacije, pod nazivom: " Duhovnost, ekologija i izvorna mudrost", održanoj u Killarney, Irska, u lipnju 1994.  [povratak tekstu]


Biografski podaci su na posebnoj stranici!

Website-ovi interesantni za rad Stanislav Grofa uljučuju:

  • Grof Transpersonal Training and Holotropic Breathwork:   www.holotropic.com
  • The Association for Holotropic Breathwork International:  www.breathwork.com
  • Za informacije o metodi holotropičkog disanja - Holotropic Breathwork, Grofov Transpersonal Trening Program ili za izravno kontaktiranje, koristite slijedeći link: gtt@dnai.com

  • Kupite knjige  Stanislava Grofa

    Kliknite na nalsov knjige ili na sliku naslovnice kako bi odmah kupili knjigu!

    Primal Spirit preporuka s pet zvijezdica:

     


    za Primal Spirit knjižaru:  Primal Spirit BookStore


    Povezani članci:

    Lloyd deMause:     "Restaging Prenatal and Birth Traumas in War and Social Violence"

    Michael Adzema:

    "Holotropic Breathwork and the Politics of Consciousness Revolution"     

    "The Emerging Perinatal Unconscious:  Consciousness Evolution or Apocalypse"                         

    "The Scenery of Healing:  Commentary on deMause's 'Restaging Prenatal and Birth Traumas in War and Social Violence'

     Primal Renaissance:  The Emerging Millennial Return

     Apocalypse, or New Age:  The Emerging Perinatal Unconscious


    Povratak na:
     Primal Renaissance: The Journal of Primal Psychology

     Holotropic Breathwork

     Psychohistory

     What's New

     Primal Spirit Homepage