Post-kvantni management
  Gerd Gerken (1943. - )


Jedini i jedinstveni, cjeloviti pristup managementu temeljem nove paradigme


uredio i preveo dijelove tekstova Gerd Gerken-a, Mladen Kvaternik


Gerd Gerken je trenutno jedini postkvantni guru upravljanja.
(temeljenom na nizu pretraživanja područja managementa, kako na na web-u, tako i kroz publicirana izdanja – knjiga i časopisa). Njegov je opus izuzetno bogat i raznovrstan, kao i njegove djelatnosti: savjetnik za budućnosti, autor niza knjiga uspješnica, izdavač personaliziranog (po narudžbi) info-pisma
“RADAR za trendove”, Trend-servisa i časopisa Pismo budućnosti s prilozima “Dizajn uma”, “Fraktalna marka” i “Novi rub”, te časopisa Mind Management -
Upravljanje umom, utemeljitelj je i voditelj Instituta za istraživanje budućnosti; organizator i ko-voditelj trening programa za upravitelje “Dizajn uma”, te osobni trener (coach) poduzetnika i upravitelja, organizator brain-storming dana u svezi s trendovima (vjerojatno ima još kao što je i Tao trening). Od uspješnica, koje čine temelj Gerken
-ove misli, treba svakako nabrojati:
  • Rađanje nove kulture (1988.)
  • Nevidljiva snaga managera (1988.)
  • Trendovi za godinu 2000. (1989.)
  • Novi putovi managera (1989.)
  • Management ljubavlju (1990.)
  • Oproštaj od managementa (1990.)
  • Duh – tajna novog liderstva (1991.)
  • Manager – junak kaosa (1992.)
  • Trend-vrijeme (1993.)
  • Fraktalna marka (1994.)
  • Bolje prodavati bez strategije – oslobođeni prodavač (1994.)
  • Ugađanje marke (1995.)
  • Divlja budućnost (1995.)
  • Trendovi 2015 (1995.) zajedno s Michael-A. Konitzer-om
  • Magična masa (1996.)
  • Multimedia – kraj informacije (1996.)
  • Finalna fikcija – uspjeh pomoću virtualiteta (1997.)
U najavi je nekoliko novih knjiga!!

Krasi ga orijentiranost na budućnosti (praćenje i predviđanje trendova), multidisciplinarnost velikog erudite (detaljni uvidi u upravljanja, sociologiju, psihologiju, neurologiju, informacijske znanosti, multimediju, virtualitet, religiju, itd.) i velika mogućnost sinteze multidisciplinarnih područja, te posebno relevantnih proboja koji utječu na upravljanje.

U analizi njegovih stajališta, nije moguće iznositi sve detalje razbacane u tako velikom stvaralačkom opusu, a niti je moguće odraditi neku vrstu sinteze tog opusa, jer bi to morala biti isključivo originalna Gerkenova inventivna sinteza. Ostaje jedino, budući se ovdje radi o jednom mogućem pregledu na temu 'Razvoj misli i teorija upravljanja', početi njegovom knjigom "Divlja budućnost – oproštaj od hladnih strategija”, koja je zapravo naglašena analiza postkvantnog upravljanja ili kako ga Gerken naziva upravljanjem “novog ruba”, a nedovoljno obrađena područja tražiti u ostalim djelima.


Počnimo s odnosom prema budućnosti, koji rezultira između ostalog slijedećim mislima:
  • budućnost postaje trendom; budućnost, kakvu imamo danas, slijedi skriveno uređenje iznenađenja, pa je stoga ta forma budućnosti za većinu ljudi prijeteća, jer se odjednom javlja previše budućnosti
  • naše društvo gubi sposbnost proračunavanja struktura i pretvara se sve više u jedan fraktalni arhiv u permanentnom kretanju, u kojem plešu permanentno i istovremeno različite mode orijentiranja, pa je stoga
  • sve (je) teže predvidjeti budućnost, zbog istovremenog nastajanja sve više paralelnih budućnosti
  • budućnost postaje trendom, pa raste broj gubitnika, dok istovremeno nastaje nova elita
  • nova epoha zapadne kulture je karakterizirana sve češćim zakazivanjem univerzalnih utopija rađajući pred nama formu “sustavne evolucije”
  • budućnosti nastaju iz kaotičnih procesa.
Kako bi sustavno obradio problematiku budućnosti kao trendova, Gerd Gerken je klasificirao trendove i ponudio njihovu slijedeću listu (svi metatrendovi su dostupni u prijevodu na ovom site-u):
  • meta-trendovi kao trendovi trendova
    • Kaotični futurizam – budućnosti nastaju iz kaotičnih procesa, a rizik je omogućivač novog
    • Leading edge (vodeći rub) – nestabilnost blizine ruba kaosa, je stimulans djelovanju u svim sferama
    • Multiplicitet – suočavanje sa stvarnošću u formi mnogo svjetova, čija je pojavnost i dinamika rezultat i postkvantne fizike
    • Multifrenija – ekspanzija uma kroz multipliciranje osobnosti, kako bi se osigurala s jedne strane raznovrsnost pojedinca u interakciji s kompleksnošću okoline, a s druge strane bogatstvo približavanja internoj kaotičnosti i potencijalitetu kreiranja novih budućnosti
    • Integralna kultura - tip kulture nove vrste koja usvaja logiku paradoksa, te promjenu odnosa pojedinca i svijeta (od krutog “ja” s okolinom prema multifreničnom “mi-ja” mekog odnosa s okolinom), u kojoj su stilovi važniji od sadržaja, a ozbiljnost zamijenjuje ravnodušnost. To je kultura ekstatičnosti trenutaka i samoizmišljanja, virtualna kultura imaginacije i stimulacije.
  • trendovi kao fraktalna kretanja – kao abeceda budućnosti:
    • cyber ili proširena realnost – koja pronalazi / izmišlja do sada nemoguće mogućnosti, te sve budućnosti čini kolektivnom (globalnom) sadašnjošću
    • intenziviranje primjene nano-tehnologije, kojom će se naći zajedno robotika i umjetna inteligencija u stvaranju samo-upravljajućih uređaja mikroformata, različite primjene od kojih je sigurno jedna u medicini
    • cyber-medicina, gdje dolazi do izravne interakcije biološkog tijela i digitaliziranog upravljanja procesima. I dok je srčani davač ritma bio preteča, “to će postati prevladavajućim tredom tehničkih promjena, koji neće samo preoblikovati medicinu, već i stvoriti jednu novu paradigmu glede organizama, života i samo-reparature.”. . . .”Taj će trend osloboditi tijelo od svojih bioloških granica”
    • multimedija, čija je baza trenutačna globalna distribucija informacija, te proboj snažnog interakcionizma. “I to je opet pretežno tehnološki trend, ali koji će masivno promijeniti našu kulturu: u slijedećim dekadama odmaknut ćemo se radikalno od pisane kulture . . prema jednoj kulturi, u kojoj će se svijest prije svega formirati u fraktalnom arhivu mreža. (koji je prvi fraktalni arhiv znanja – op. prev.) “Ovaj trend stvara kulturni anarhizam, koji otvara našem društvu pristup koletivnoj inteligenciji (Chardin-ova Noosfera – op. prev.).
    • korištenje energija sile teže, odnosno preciznije rečeno terminom postkvantne fizike, gravitacijskih valova, ali i energije polja vakuma (Zero Point Field/Energy). “Ovaj će trend pomoći prevladavanju predaleko otišlog pesimizma, a koji se je na Zapadu proširio u postojeću dana etiku” (ukoliko lobbyji dozvole njenu uporabu jer bi se time rušio vojno upravljani sustav kontrole naftom – op. prev.).
    • bio-chip-ovi, kojima se najavljuje preoblikovanje kompjutera prema sustavu s integriranim životom.
    • etička eugenika, koja će voditi kvalificiranje ljudskog “sebstva” primjenjenom genetikom, promoviranjem “dobrih” gena (završen je u međuvremenu projekt ljudskog genoma, koji to možda znatno olakšava – op. prev.), postavljajući ponovno pitanje nad-čovječanstva
    • istraživanje mozga, kako je to predvidio nobelovac Roger Sperry još 1980-tih, dovodi do snažnog mentalizma u našoj kulturi. Uz to kako ljudski duh postaje sve kompleksniji uz svoje istovremeno snažnije fluktuacije, to se više olašava rastvaranje kartezijanskog pogleda na svijet (Newtonove paradigme – op. prev.). Drugim riječima sveukupni učinak će biti svjesno formiranje duha (spiritualizacija života Castellsa – op. prev.). Tim će se trendom postaviti ko-evolucija na mjesto evolucije.
    • primarna proizvodnja, će primjenom robotike i automatizacije pretvoriti masovnu konfekcijsku proizvodnju u masovnu proizvodnju unikata. Virtualno poduzeće počinje zahvaćati klijente/potrošače kao ko-proizvođače. Dinamika kaosa se time uvlači u upravljanje tržištem, a interfuzija (postkvantno strukturalno povezivanje/odnošenje spontanih moda pojedinaca – op. prev.) s poduzećem će postupno rastvoriti marketing.
    • samo-prosvjetljenje, kao spiritualiziranje tijela, dovodi do eliminiranja vremena u budućnosti (općeg vremena, jer se radi o osobnim vremenima – op. prev.), a budućnost(i) postaje(u) instrumentom izmišljanja/pronalaženja emocionalnih svijesti.
Temeljem tih trendova i navedenih meta-trendova, Gerken izvlači mega-trendove upravljanja kroz slijedeću tablicu novog u upravljanja:



Gerd Gerken, “Divlja budućnost – oproštaj od hladnih strategija”, str. 73         

O tomu što dolazi, moramo se donekle upoznati s temeljima postkvantnog upravljanja, koje s evolucijskim trendovima, jasno treba preslikatiu u poslovanje. Gerken nudi, prerma gornjoj tablici nove atraktore uspjeha, koji će voditi rješenjima u takvim uvjetima.

Kao prvo na potrebnu evolucijsku otvorenost, moguće je odgovoriti samo auotpoiezijom – samostvaranjem - kroz strukturalno interagiranje s okolinom odnosno primarno s klijentima / potrošačima. Zadovoljavanje izvrsnosti iskustva svakog iz mnoštva raznovrsnih klijenata (nema više uprosječene slike klijenta), predstavlja na prvi pogled jednu hiper-kompleksnost odnosno kaos. No i takva se situacija uz potencijalitet autopoietičnosti, može riješiti samo-poticanim planiranim pokusima invencija i kreacija. Eksperimentiranje postaje uobičajeni način rada, jer je svako kruto planiranje osuđeno na propast. A dinamičnost (kinetika) poslovanja, dakle i eksperimentiranje s dinamičnošću inovacija i kreacija, normalno će zahtijevati zaboravljanje naučenih stereotipa ponašanja, rješenja itd. Od-učavanje / zaboravljanje postaje novim atraktorom uspjeha.

Nadalje, upravitelj se odjednom nalazi u fragmentiranom multidimenzijskom prostoru (stvorenog strukturalnim vezama s mnoštvom raznovrsnih partnera, bivših klijenata, kupaca, itd.), pa je očito kako klasična linearna jednoumnost s pratećom svijesti ne će zadovoljiti. Traži se oslobađanje okoštalog internog jednoumlja – principjelne osobnosti / ličnosti i otvaranje tj. pristupanja urođenim paralelenim svijestima. Ako je um upravitelja nespreman za nove uvjete poslovanja, tj. nije primjereno redizajniran njegov um, očito će biti izložen ekstremnim stresovima zbog lomova i/ili turbulencija u poslovanju. Sve rečeno ne izgleda dobro, ako mislimo u repertoarima klasičnog i takozvanog modernog upravljanja, u kojima smo samo dodatno učili nove sadržaje kroz također klasične i spore forme edukacije i mišljenja. Očekuje se kako će se novi, a i stari upravitelji, najprije mentalno osposobiti (re)dizajnom uma za nove uvjete poslovanja, kako bi ostvarili fraktalnu dinamičnost svog “sebstva”, a korištenjem fraktalnog arhiva (znanja danas u formi sadržaja Internet semantičke mreže i mnoštva područnih ontologija) ostvariti isto fraktalno dinamičnu sinergističku autopoietičnost, kao preduvjeta poslovne i životne ko-evolucije.


Promjena uvjeta i upravljanja vodi jasno promjenama važnijih termina managementa:



Gerd Gerken, “Divlja budućnost – oproštaj od hladnih strategija”, str. 75                        

Struktura, kao prepoznatljiva konstanta svega promatranog, postaje neprimjereni termin, jer je sve oko nas i u nama u formi fraktalnih kaotičnih, pa i virtualnih mreža. Zbog fraktalnosti i fraktalne dinamičnosti koja rezultira kvazi kaotičnošću kompleksnosti, odlučivanje kao proces pretvaranja informacija u akciju postaje neprijemren primarno zbog sporosti i podložnosti ugrađenim stereotipovima odluka. Što ga može zamijeniti? Jedino projekcije višedimenzionalne autopoietičke sinteze. Dakle djelovanje iznutra prema van, što ne isključuje duboke lokalne i nelokalne veze uma s praumom/univerzalnim umom i budućnošću – dakle vanjske veze s aktivnom, a ne kao do sada pasivnom informacijom, odnosno reagiranjem ne temeljem vanjskih pasivnih informacija prema unutra. Kako viziju zamjenjuje koevolucija, očito će za njenu strategiju realizacije u starim terminima, trebati kreacija fraktalno dinamičkog potencijaltieta, koji će pokušajima i pogreškama, izmišljati nove budućnosti

Shvaćajući važnost redizajna uma, kao višeg entiteta od znanja - slike istine promatrane objektivne realnosti - za novo upravljanje – upravljanjem kaosa, Gerken je počeo izdavati sredinom 1990-tih časopis “Mind managemnet”(Upravljanje uma i umom). Posvetio ga je razumijevanju novih spoznaja istraživanja mozga i svijesti s aspekta upravljanja, kako bi uspješan upravitelj kaosa mogao dizajnirati svoj um i umove svojih suradnika.
 

Kroz taj časopis upoznajemo kako najvažnijim smatra postkvantne proboje u spoznaji razvoja svijesti, posebno inteligencije (integralne I/E/S inteligencije). Prezentirajmo njegov interes kroz nekoliko shema objavljenih u Mind management-u krajem 1990-tih, koje pokazuju postkvantnu sintezu niza znanosti:





Igra svijesnog i nesvijesnog pokazuje važnu ulogu pred-inteligencije, kao i prozora svijesti odnosno trenutaka svjesnosti, kada nam se “otvara” tj. postaje dostupnom kozmička svijest odnosno kozmički (pra)um:



a u prikazu Gerkena, dodane su očite veze s postkvantnom fizikom i njenim modelom svijesti. Vidljiva je igra – interferencija - ranije pokazanih odnosa svijesti, kao svjesne svijesti, nesvjesne svijesti i ne-svijenosti s okolinom, koja je izvor mogućnosti dizajniranja uma za kaos upravljanje:



Otvaranje tj. oslobađanje (deblokiranje) upravitelja, kako bi se mogli nositi s kaotičnim budućnostima, znači stvaranje dviju novih inteligencija: inteligencije kompleksiteta i inteligencije budućnosti pomoću agenata uma (potprograma aktivnosti stalnog/povremenog pretraživanja okoline s ciljem otvaranja, tj. od-učenja starog i učenja novog). Pri tomu treba imati na umu, kako zakoni forme nisu samo formalizacija, već prema postkvantnoj fizici, potencijalitet formiranja materije, pa kako Englezi kažu, i “ponovnog (re)ožičavanja mozga” – supstrata uma (Danah Zohar: “Rewiring The Brain”) ili reprogramiranja (Meta-programiranje u "Transforming the Mind", dr. Peter Shepherda - prijevod posredno dostupan, dok se ne dibje dozvola e-objavljivanja).

Evo što kaže Gerd Gerken u “Mind managementu” br.2/97:

“Svatko tko želi učiniti svoj prozor svijesnosti jasnijim, svjetlijim i optimističnijim . . . i svatko tko taj prozor želi pomaknuti s tereta života prema kompleksu življenja od svijetla . . .  treba pokušati prihvatiti unutarnju dinamiku osjećaja, kako bi ta unutarnja dinamika izašla iz sjena osjećaja.”

Igra svijesnosti s razinama svijesti, odnosno samo-praćenje prijelaza između raznih razina svijesti (prema ranijoj slici), moguće je preko
  • upoznavanja s “cockpit-om uma” (kontrolna ploča uma), čime se uvijek iznova oslobađa um od samoga sebe
  • premoštavanja dinamičkog samoreferencirajućeg okoštavanja -  rad s virtualitetom umjesto realitetom
  • pristupa do kreativne kompleksnosti kozmičkog uma (transosobnost) – ovladavanjem kontrole prozora svijesti i ostvarivanjem multidimenzijskog identiteta u mijenjanju (fenomen P-300 i delta - 40Hz valovi – trenutne spoznaje o trajanju otvorenosti prozora svijesti samokontroli, govore o trajanju od 300 msek, te sinkronizaciji djelovanja navedenih razina svijesti s frekvencijom od 40 Hz, te nove spoznaje HeartMath Institua o koherenciji srca imozga)
  • upravljanja uma (bez napora – spontano) k virtuoznosti, sekundarnim osjećajima sreće, ljubavi i virtualiteta
  • kooperiranja vlastitog uma s kolektivnim/svemirskim umom na rubu evolucije (kaosa) ciljanim svijesnim oscilacijama agenata uma.
Dizajn uma, kao zamjena za klasično znanje/iskustvo, znači primarno ciljano upravljanje, dakle svijesno ugađanje oscilacija agenata. Postavlja se pitanje, kako je to uopće moguće, jer se zna da je mozak obložen magnetitima i u stvari predstavlja elektromagnetski izolirani prostor (Farady-ev kavez)?  Naime Joseph Kirschvink s California Institute of Technology u Pasadeni je otkrio začuđujuće, male magnetske kristale (1/500x106mm), nazvavši ih magnetit-kristalima slijedećih karakteristika:
  • većina područja mozga ima 5 x 106 magnetit kristala po gramu
  • zaštitna membrana mozga ima 100 x 106 magnetit kristala po gramu
  • magnetit kristali reagiraju na vansjko magnetsko polje milijun puta jače od bilo kojeg drugog biološkog materijala
  • glede količine magnetit kristala u mozgu, očito je, kako vanjska magnetska polja mogu utjecati na magnetsko polje mozga, djelomično ubaženo zahvaljujući zaštitnoj membrani.
Kako onda mogu vanjska magnetska polja djelovati na mozak, tj. na koji će način uči u mozak (bez klasične percepcije, koja nije osjetljiva na njih) iz na primjer pra-uma. Ako se radi o (elektro) magnetskim valovima, onda je očito kako bi trebali imati poseban ulaz, kojim bi se zaobišao štit kojeg nosi zaštitna membrana mozga (ako se radi o Bohm-ovom kvantnom polju - aktivnoj informaciji koja može formirati materiju, onda se još ne zna - vjerojatno za laike - način interakcije ta dva uma – već samo učinci prekognicijom i ostalim do sada nazivanim paranormalnim pojavama).

Napomena: glede elektromagnetskih valova poznat je u fiziologiji mozga jedan ulaz i to na desnoj strani u “visini uha” a u području spajanja moždanog debla i “srednjeg mozga” koji je prijemnik za odabrane vanjske frekvencije, jer do njega vodi put od “rupe u zaštiti” moždanog štita. Po nekima se radi o varijanti “trećeg oka” o kojem govori Taoizam i praksa lama, kojima se na čelu otvara prolaz do trećeg oka, omogućavajući im između ostalog i praćenje aure sugovornika odnosno predmeta u okolini (to će vjerojatno potvrditi i ispitivanja o kojima je govorio Goleman, a koja će biti objavljena u njegovoj slijedećoj knjizi, a o vibracijskoj slici tijela i mozga bit će riječi u savjetovnajima Postkvantnost d.o.o.).

Dakle, uz interno, voljno, ugađanje agenata uma, postoji i mogućnost “rezonancije” s praumom pa i s budućnošću, a time i maksimalnog prijenosa, između prauma i našeg svjesnog uma. I tu je Gerken koristio nove spoznaje istraživanja mozga, što se najbolje vidi iz slijedeće slike:




Locus coeruleus nadgleda unutarnju i vanjsku okolinu mozga, te upravlja pažnjom !!


Slike mozga koje pokazuju smještaj oba filtera,                     
Gerhard Roth, “Das Gehirn und seine Wirklichkeit”, Suhrkamp, 1994.                     


Konstatirajmo kako je moguće preko neuronskih filtera u trajanju od “P-300” milisekundi, kada se otvori prozor svijesti, usmjeriti naš um u skladu sa shemom ili prema pasivnoj zoni svijesti ili prema aktivnoj zoni svijesti (poklapanje termina aktivna zona svijesti i aktivna informacija Bohm-a). Prva vodi  “okoštanim stereotipovima i navikama”, a druga “nepoznatim i važnim lomovima i kontigencijama”, kojima se praum prezentira s novim, pojednostavnimo, budućnostima. Ili prva vodi onom što su psiholozi pretpostavljali i nazivali drugim imenima (a EEG spoznaje to potvrđuju):

a) Bermudskom trokutu uma – blokadi uma




b) Kratki spoj, koji je rezultat teze: “Samo ono što objektivno egzistira, je realnost”, onemogućava razliku između percipirane (filtrirane) stvarnosti i realiteta, te tako stvara - sterilitet svijesti.

Ako se uspijemo riješiti Bermudskog trokuta uma, prema Gerkenu se otvara mogućnost promišljanja mogućeg iz onog, što je do sada smatrano nemogućim, a što je u stvari proces emergentne kreativnosti, koja nadopunjuje ostale faktore u procesu kreiranja – samovolju (odsustnost kauzalne logike), površnost (aktualnih procesa te duha novog vremena i pratećih moda):

NB. samovolju, koja nije samo odsustnost kauzalne logike, nego i izraz neslaganja s narinutim društvenim pravilima u međuljudskim odnosima, te površnost, čitatelji će prepoznati, kao toliko izražene ali i osporavane karakteristike vladanja nove (mlade) generacije. A osporavanje dolazi od blokiranog uma većine, pogotovo onih koji imaju neku vrstu moći i osjećaju se ugroženim – op. prev..




Emergentno mišljenje dobiva nove konotacije invencije, tj. isključivost “izmišljanja” od, kako slika pokazuje, nepoznatog nemogućeg do nesvjesno mogućeg i u konačnici svijesno zamislivog i ostvarivog. Stoga je razumljivo da upravljanje kaosom, tj. kaos upravljanje, traži kompletno novi proces promišljanja/mišljenja. Gerken ga definira kroz usporedbu s klasičnim logičkim i rizomatičkim mišljenjem u slijedećoj tablici:


Gerd Gerken: Mind management 3/97                     

Radi jasnoće tablice, moramo definirati pojam “rizoma”, koji nije čest u upravljačkim tekstovima. Gerken ga definira kroz izlaganje o fraktalnom arhivu:

“Fraktalni arhiv je mistika nadolazeće moderne, u kojem se sve događa istovremeno, a samo mode trenutka uređuju kretanja u njemu. Dakle ne postoje više obvezujuće kategorije, nema krajnjeg odlaganja (klasificiranja – op. MK), a pogotovo ne struktura, koje bi mogle imati moć. Posljedica toga:

trendovi su fraktalna gibanja.
Fraktalna gibanja su abeceda slijedeće budućnosti.

Fraktalni arhiv, koji nadire ogromnim koracima na našu kulturu (globalna mreža), pretvarajući do sada tako preglednu kulturu u jedan kaleidoskop, koji oscilira . . .  odnosno u jedan rizom. To je forma iz mnogih lica, koja se naizmjenično odražavaju, pa izgleda kako se sve rastvara. . . “

No Gerken daje i jednu apstraktniju definiciju Michael Serres-a:

“Rhizom je konkretan (u određenom trenutku) stalno promjenjiv skup predefiniranih znaćenja, kreiran sadržajno nespecificiranim elementima i konačnim brojem relacija, čija se priroda ne može specificirati.”

U kasnijem radu, Gerken definira rizom, kao “. . .  rizom nije ništa drugo nego jedan proces koji gradi i njeguje privide i to među i od raszličitih struja (tokova). Rizom mora oscilirati, kako bi prema pisanju Norbert Bollz-a, etablirao preklopnik bez referencije” (novo je ono što nema referencije – op. MK).
            Gerd Gerken: “Final Fiction – Erfolg durch Virtualität, Metropolitan, 1997..

Uz takve definicije rizoma, postaju jasnijim navedene karakteristike rizomskog mišljenja, u prethodnoj usporednoj tablci.

Gerken nadalje povezuje potrebno eksterno i rizomatično mišljenje s inteligencijama, prema slijedećoj slici:



Gerd Gerken: Mind Management 3/97   

Niz uvedenih vrsta inteligencija je vezan, kako se vidi za (re)dizajn uma. No ostaje pitanje spiritualne inteligencije odnosno duha. Tomu je Gerken posvetio jednu cijelu knjigu pod naslovom “DUH - tajna novog liderstva”. Njemu je, kako se na početku vidjelo, kao praktičaru Taoizma i poznavatelju suvremene fizike, očito nedostajalo mjesto duha u kontekstu upravljanja. Stoga on citira i poznatog fizičara Max Planck-a ("Duh - tajna liderstva", str. 277):

“Samo duh može upravljati sviješću”
“Materija sama po sebi ne postoji, postoji samo živući,
  nevidljivi, besmrtni duh kao pratemelj materije.   . .
  s tajanstvenim stvarateljem,
  koga se ne plašim nazvati Bogom.”
(Bohm-ovo tumačenje pilot vala odnosno kvantnog potencijala i aktivnog vala, koji djeluje na formiranje materije – op. MK)

tražeći tu poveznicu između svijesti i duha. A u duhu Tao-a, postavlja teorem:

Sve je duh.
Sve otvoreno je postojanje.
Svo postojanje je pronalaženje (izmišljanje).

Pitajući se kako duh djeluje, odgovara: “vjerojatno ne-logički, već analogno: dakle isto za isto. A s tim u vezi je važno postojanje dva zakona djelovanja, koje je moguće uvijek prepoznati/vidjeti kada se čovjek nađe u izvanrednom stanju u kom se može promatrati u plesu svoje vlastite svijesti. A ta dva analogna zakona glase:

Energija za (prema) energiju.
Forma za formu.

U tom kontekstu, u Upravljanju umom (Mind managemnet) se nudi povezivanje uma i predinteligencije, prema slijedećoj shemi:



Mind management br.8/1998     

“Potpuno očito djelujemo u mozgu prije kvantno-fizički nego logički razumno. Pa stoga nije ni čudo, da je Georg Spencer-Brown, u svojoj knjizi “Zakoni forme – Laws of Form(dijelovi dani i na ovom site-u) došao do putpuno istih zakonitosti (to potvrđuju i eksperimenti s odlučivanjem, gdje se pokazuje kako se zapravo uvijek radi o nesvijesno odlučivanju, tj intuitivnom ili kvantno odnosno postkvantno fizičkom odlučivanju - "Decision-making May Be Surprisingly Unconscious Activity", ScienceDaily, Apr. 15, 2008).

1. Zakon razlikovanja

Samo ono što se može razlikovati, može u prostoru duha postati čvrstom formom. Bez identiteta ne može postojati niti jedan proces, koji će kasnije iz potencijaliteta stvoriti realitet. A kako mišljenje – prema iskazu David Bohm-a u njegovoj knjizi “Implicitno uređenje/red” – ima tendenciju, skrivanja pred samim sobom, radi se dakle o podjeli našeg individualiteta (= stvaranje dijela osobnosti), kojom ćemo uprkos igri skrivanja brže i ciljano razviti one inovativne razlike koje su važne za dobar identitet. To je mentalni rad s podijeljenom osobnošću . . . .  dakle s višestrukim “ja”.


K tomu dolazi i drugi aspekt: moguće je tako metaprogramirati svoj um, na sposobnost za ulaženje u predsvijest i to u kolektivnu predsvijest, na primjer u morfogenetička polja (Sheldrake-a) ili arhetipove (Jung-a). Kroz to se može zaključiti što je u nastajanju u prostoru duhovnog. A time je moguće povećati razliku prema vlastitoj svijesti.

2. Zakon zvanja (pozivanja)

Razliku je moguće nazvati stvarnom razlikom tek onda, kada postane društvenom, što znači, kada ju se može ponovno pozvati u svijest drugih ljudi, povratno pozivati, osporavati ili potvrđivati. Razlika postaje razlikom kroz diskurs, koji provocira.

Tek kroz tu cirkularnu akciju pozivanja učvršćuje se razlika u umnu-formu (formu-uma). A tek kroz čvrstinu i obvezatnost te forme uma, može si, vječno u tijeku, duh (potencijalitet) dozvoliti oblikovanje u realitet (aktivna informacija kroz čvrstinu i obvezatnost nove forme, može djelovati na, oblikovanje materije u novu vanjsku formu).

To je i uzrok zašto duh radi analogno, odnosno energijom prema energiji i formom prema formi. Duh uvijek traži najintenzivniji idealitet (često se spominje ideal metoda u primjeni teorije sustava – op. MK), dakle onaj u kojem je bilo formirano mnogo energije. To pak pojašnjava, zašto je vjera (vjerovanje) tako važna vrijednost (vrednota) uma. Problem leži u tomu što većina ljudi može vjerovati samo u ono već vjerovano, kao na primjer prošlost ili svakodnevni realitet. Time se ojačavaju "mrtve" odnosno bezvrijedne forme (blokada uma i Bermudski trokut uma).

Pravi vođa (lider) mora moći intenzivno vjerovati u ono što se još ne može općenito vjerovati. Dakle u novu budućnost i emergentnost. Time ostvaruje realitete u nastajanju. To je mentalno majstorstvo. (U novom mileniju je popularan film Secret -  Tajna manifestiranja na tu temu, no znatno nakon Gerkena, a da o "Sustavu Univerzalnog ključa" i ne govorimo, knjiga iz 1912. koja je također dostupna na site-u - op. MK)  . 

3. Zakon iskoraka (prijelaza granice)

Što je forma čvršća, to je obvezatnija za stvarnost, koja iz nje iskače (koju ona stvara iz materije). To bi kod materijalne stvarnosti moglo imati mnoge prednosti. U prostoru duha međutim svako očvršćivanje, koje vodi principjelnosti i krutosti, je nedostatak. Jer se s krutim (pojedinačnim – op. MK) duhom ne može teći u (općem – op. MK) duhovnom toku. 

Jer duh ne poznaje točke stajanja, već samo točke tijeka.

Stoga je važno, svoj um uvijek metaprogramirati na rastvaranje (razgrađivanje, poništavanje, itd. – mogući sinonimi - op. MK). To se najbolje dešava kroz metaprogram “Igre” i metaprogram “Vjerovanje u vjerovanje”, kojima se naš um osposobljava za odvajanje od istina u korist “upotrebljivosti” (Heinz von Foerster) (odnosno potencijalnosti – op. MK).

Naš se um pri tomu igra s vjerojatnostima, a da stvarno ne vjeruje u njih. Pri tomu dolazi do obvezivajuće forme (formiranja), koja je istovremeno programirana na rastvaranje. Oblikovanje i tijek se ujedinjuju.”

NB: Ako nema jasnih granica, onda se može pitati na prvi pogled, što znači razgraničavanje i prijelaz promijenjive i pomične granice? Još manje se vidi post-kvantno značenje samog vraćanja tj. povratnog prijelaza granice (u diskursu pozivanja i ponovnog pozivanja – call i recall). No ako to primijenimo na iskorak tj. proboj iz poznatog (isto o istom) u nepoznato (koje tim trenom postaje poznato), naizgled ne samo da smo upali u paradoks poznatog i nepoznatog u vremenu, već smo pomaknuli i razgraničenje. No to je upravo razlog da vraćanje nema nikakvu vrijednost, jer više nema granice prema nepoznatom (jer se vraćamo u poznato).

. . . Djelujemo, uživamo ili patimo ne temeljem stvarnosti,
već temeljem naših izmišljaja, koje smatramo stvarnim.


“To je ono što se naziva sinergetikom “najvišeg reda (uređenja)”. U mom coaching-u upravitelja i poduzetnika je to uvijek i najvažnija, ali istovremeno i najteža točka. Kada se uspije taj centralni program potpuno integrirati u osobno vjerovanje, onda se već prošao veći dio puta prema osobnoj transformaciji: To je tako reći, temelj za optimalni dizajn uma.

. . . . To nas vodi do sintagme “koncept sebstva i patnje”. Potpuno očito postoje krize, depresije, iritacije i psihičke smetnje u nama samima. Dakle to nije, ono što nazivamo “ja” i “sebstvo”, kao ni u kojem slučaju stacionarna dimenzija, koja egzistira izolirano (nedodirnouto) od naše svijesti.

Baš suprotno: izgleda da su naše “ja” i “sebstvo” upravo djeca naših vlastitih izmišljaja, pa ih dakle i naši svijesni procesi - svijesti izravno ranjavaju i smetaju. Patnja i sreća su iz te perspektive rezultat meta-programiranja i programiranja.

Pa što je onda “Ja”? A kako se može definirati “sebstvo”?

“Ja” je koncept ponašanja, kako bi se tijekom života
 štitilo vlastito postojanje.


“Sebstvo” je koncept identiteta, koji je izmišljen
tijekom života.


Promatramo li nešto detaljnije ove dvije definicije, konstatirat ćemo kako se radi o dva izmišljena i tijekom vremena (na vremenskoj osi) naučena koncepta. Ništa više i ništa manje. . . “
        (Gerd Gerken: “Duh – tajna novog liderstva”, 1993. str. 370 – 273)     


Novo doba postkvantnog upravljanja traži od novog duha, s jedne strane razvijanje nove inteligencije – inteligenciju konteksta tj. novog povezivanja/umrežavanja (s inteligencijom kompleksiteta – op. MK) i inteligencije (prilagodljivog osobnog) vremena, a s druge strane njegove nove karakteristike:
  • “kompjutacijsku kreativnost – sposobnost proizvodnje virtualiteta
  • snagu imaginacije – šamanski potencijalitet za paralelne svjetove
  • pouzdanost budućnosti – habitualiziranu otvorenost – pametnost za nepoznate evolucije
  • inteligentnu naivnost – ljepotu duše umjesto “kritičkog cinizma”
  • kulturalnu sinkronizaciju – sposobnost kultiviranja suprotnosti. "
Ged Gerken: “Final fiction – Erfolg durch Virtualität –  
Finalna fikcija – Uspjeh kroz virtualitet” Metropolitan Verlag GmbH, 1997.  


Ako napisano pokažemo grafički, onda postaje jasnim zadatak dizajna uma za post-kvantni management:


Adaptirano prema Gerd Gerken:
“Geist – Das Geheimnis der neuen Führung
– Duh – tajna novog liderstva”, str. 43

“Interno vrijeme je nova vrsta ideje o vremenu, tipična za sustave, koji nisu u ravnoteži, kao na primjer poduzeća, branše, svjetska tržišta, dakle svugdje gdje se odvija evolucija i razvoj. U njima se uz kronološko vrijeme, dakle kalendarsko vrijeme, javlja i interno vrijeme, koje tipično za otvorene sustave, nestabilne sustave, koji operiraju u kinetičkom (dinamičkom) okolišu.”
Ibidem, str. 210

“Elektronika je omogućila procesno, otvoreno poimanje vremena. Agiranje i reagiranje se kontinuirano umrežavaju. Mrtvo vrijeme, koje se do sada trebalo za planiranje i pripremu djelovanja, sve više otpada (proaktivni, agilni sustavi s klijentima ko-evoluirajućih virtualnih organizacija u realnom vremenu – op. MK). To je kraj sezonskih ritmova, kalendarskog planiranja i kraj krutih shema djelovanja (operative – op. MK). Kinetika (fraktalna dinamičnost) tržišta (ali i osobna dinamika klijenata s kojima želimo ko-evoluirati u 1:1 strukturalnoj povezanosti – op. MK) uspostavlja (promjenjivu – op. MK) unutarnju dinamiku poduzeća. I svaki proces dobiva svoje procesno vrijeme.”

     Ibidem, str. 204

Gerken nove inteligencije duha reflektira na upravljanje:

“Kreativno upravljanje kontekstom će stoga biti sve važnije, pogotovo zbog “novih nepreglednosti” (Habermas), koje su sve tipičnije za većinu tržišta. Time se sve manje zna o tomu što nas čeka sutra, pa se mora sve češće uvijek nanovo odlučivati. Odlučivanje postaje trajnim djelovanjem. Sve postaje “metodičkom improvizacijom” (Kade). Pokusni tokovi rastvaraju time strast vojskovođa. Za stožerno upravljanje mogu se iz toga izvući slijedeće teze:

  1. Percipirane stvarnosti su izmišljene. Stoga smo odgovorni za stvarnosti koje vidimo i koje smo stvorili.
  2. Želimo li razumjeti uspostavljene i upravljačke sustave, moramo stoga najprije naučiti djelovati. Bez djelovanja nije moguće spoznati.
  3. Naša djelovanja moraju stalo biti usmjerena na kreiranje daljnjih stvarnosti: ljudi nekog sustava moraju moći konstruirati svoje vlastite i divergentne stvarnosti.
  4. Izmišljanje konteksta stožernog upravljanja služi dakle omogućavanju mentalne autonomnosti i fleksibilnosti suradnika.
  5. Radni kontekst je posebno potreban kada se odustaje od sustava kadrova i prelazi sa starog organizacijskog poretka na modernu samo-organizaciju. Upravljanje kontekstom pripada “Upravljanju pomoću ljubavi” (Gerd Gerken, Düsseldorf 1990)
  6. Tko je spoznao svoj svijet kao vlatiti izmišljaj, odobravat će to i (u) slikama svijeta svojih suradnika, etablirajući stvarnu toleranciju. To se posebno savjetuje za područja stožernog upravljanja. U budućnosti će biti izgradnja unutarnjeg mira sve važnija kako bi se u pojačanoj mjeri konsenzusa i koherencije stvorilo rast socijalne energije. Tolerancija je temelj porastu socijalne energije. Tipične borbe za pozicije, koje se odvijaju svugdje u stožernom upravljanju mogu se lakše reducirati temeljem te toleracije, omogućavanjem zajedničkog konstruiranja alternativnih slika svijeta. Ne bori se više za svoja ujverenja, jer svi imaju mnogo uvjerenja, koja ih više ne pretvaraju u robove. Drugačije rečeno: uvjerenje ne znači više potrebu pobjeđivanja drugog. . . .
. . . .

Članovi Uprava stoje, kao što Probst piše, “na mjestu ruba između supstancijskog (materijalnog) i simboličkog (duhovnog) polja djelovanja i ponašanja.” Dakle oni su i izumitelji i realizatori istovremeno.

Naravno ostaju klasični donositelji dugoročnih odluka. U tom smislu oni upravljaju globalnim procesima (moćnici prema Galbraith-u i Chomsky-om, će očito odlučivati o globalnom i dugoročnom, dakle svaki je stožerni upravitelj izložen malom prostoru sloboda za izmišljanje svojih budućnosti – op. MK). Ali i oni moraju paralelno tomu znati i nešto novo: izmišljati stvarnosti, koje još drugi nisu izmislili. Dakle moraju izmisliti i razviti različite nove (mitske – op. MK) kontekste, koji će pomoći drugim ljudima u otkrivanju putova (bivših ciljeva – op. MK) do tada njima nepoznatih. Razviti kontekste, koji će omogućiti vidljivost do tada neviđenih prilika. Osvijestiti kod drugih još nesvjesno. Moraju postati poduzetnicima svijesti. To je eminentno duhovni rad i znatno kreativniji od klasičnog strateškog planiranja.

U trenutno rasplamsaloj diskusiji se ova nova funkcija vrlo često i nejasno označava kao “karizma” ili duh poduzeća (interno poduzetništvo). Mnogi teoretičari i praktičari opet osjećaju razliku između djelujućeg (radnog) i stvaralačkog poduzetnika. No to je prekratki zahvat i često pretjerano površan. Možda konstruktivizam može točnije reći o čemu se radi:
  1. Stožerni upravitelj poduzeća razvija vlastitu aktivnu i originalnu svijest, a temeljem svoje imaginacije izmišlja (pronalazi) svijet.
  2. Stožerni upravitelj je u poziciji iz te (nove – op. MK) svijesti stvoriti kontekste, opise stvarnosti nove vrste i tako ih učiniti živopisnim, da ih i drugi mogu naknadno emocionalno doživjeti i usvojiti.
  3. Stižerni upravitelj ima zadatak i sposobnost, da te svoje konstrukcije stvarnosti učini vjerojatnim za druge ljude, tako da njegov subjektivni realitet postane novim kolektivnim realitetom. Dakle, on formira kolektivno vjerovanje u virtualnu realnost.
Tek iza toga dolazi upravljanje sa svojim racionalnim instrumentima (provođenja – op. MK).

Sve u svemu:

Stožernog upravitelja sutrašnjice čeka nova vrsta stvaralačkog zadatka . . . izmišljanje/pronalaženje svijesti i konstruiranje konteksta (budućnosi), kojih ranije nije bilo.

Upravitelji bi morali najprije stvoriti ono što će se tek shvaćati kao realnost. A što je ta stvarnost situacijski bolje iskoristiva (održiva), to je bolji upravitelj. Kvalitet konteksta formira socijalnu energiju za kvalitet kasnijih invencija i djelovanja.

Konteksti formiraju kasniju samo-organizaciju. Kinetička (fraktalno dinamička – op. MK) tržišta zahtijevaju prijelaz s organizacije na samo-organizaciju. No ta samo-organizacija treba novo vođenje. Laotse je to već opisao u svojoj Tao-knjizi: “Istinski vođa ide iza svojih ljudi.” Organizacija je trebala još predvodnike . . . samoorganizacija treba instruktora/trenera. No ovo vođenje instruktažom/treniranjem će uspijeti samo onda, ako se shvatilo, kako se može povezati fleksibilnu slobodu djelovanja (samoorganizaciju) s konsenzusom i mentalnom koherencijom (mogućnost primjene OOR-a - Objektivno Orkestrirane Redukcije - i na višim razinama organiziranja mozgova – gloalni um, Noosfera - op. MK).

Duh je taj, koji kombinira slobodu s nevidljivim upravljanjem . . . duh, koji povezuje otvorenost sa zatvorenošću.

Taj je duh izmišljeni duh, posredovan kroz kontekste. Stoga je upravljanje kontekstima vođenje bez vođenja (klasičnog – op. MK).


Iz jednostranog racionalnog upravljanja nastaje polarni management, koji prepoznaje izmišljanje konteksta, dakle imaginarni mentalni zadatak, kao uzorak (predložak) kvalificiranosti.

Prema riječima Dyllick-a: “Upravljanje se mijenja od manipuliranja govorno i simbolički posredovanih struktura u manipuliranje modelima (mustrama) mitova, simbola i etiketa mišljenja, govora i interpretacija.””                             
(Ibidem 106 – 109)

No opisani trend razvoja duha se ne odnosi samo na managere, već jednako tako i na potrošače tj. klijente poduzeća. Praktički možemo govoriti o kreativnoj evoluciji tržišta. Gerd Gerken se pita što će se dogoditi kada tržišta postanu kreativnija, kada potrošači počnu evoluirati povučeni vlastitim atraktorima razvoja inteligencija odnosno svoje otvorene duhovnosti. Elemente, koji čine rezultate te rastuće kreativnosti tržišta, prikazao je slijedećom slikom:


Divlja budućnost, rastanak s hladnim strategijama, str. 113                          

Oslobađanje uma potrošača vodit će navedenim promjenama tržišta – sve većoj izdiferenciranosti, što će ih pretvoriti u neku vrstu fraktalnog arhiva raznih i stalno mijenjajućih moda (potražnje). Rastuća kaotičnost će tražiti eksperimentiranje s invencijama koevolucije, izmišljanjem budućnosti i to sve više virtualnih. A manageri i njihova poduzeća približavat će se velikom brzinom rubu kaosa. (Kontigent, kontigencija = skup pristupa različitosti, slučajnosti, a ranije smo spomenuli i teoriju kontigencije organizacijskih struktura, koja je tijekom 70-tih zbog uočene rastuće kompleksnosti okoline, prva najavila mnoštvo različito organiziranih jedinica firme, kako bi parirali toj okolini. Gerken je tomu dodao svoje mišljenje da se kompleksifikacija može prevladati samo izmišljanjem, posebno virtualiteta, pa tako i virtualne organizacije, te fraktalnog arhiva za stvaranje fraktalno dinamičkog potencijaliteta da bi se aktivno, tj. koevolucijski uklopilo u tijekove/procese kulture odnosno društava na lokalnoj i globalnoj razini).

Kako se postaviti glede navedenih promjena tržišta. Gerken je to također liijepo sažeo slijedećom slikom, koja pokazuje promjenu fokusa:




Interfuzija, kao Gerkenov omiljeni termin, izvorno znači međusobno spajanje (inter = među, fuzija = spajanje), no to je semantička i pragmatička ekstenzija strukturalnog povezivanja Maturane i Varele, uključivanja potrošača/klijenata kao elementa virtualne organizacije s kojom će ko-evoluirati (interfuzija je koevolucijom vođeno multidimenzioanlno fraktalno dinamičko strukturalno povezivanje, koje se može primjenjivati interno i eksterno za postizanje ko-kreativne ko-evolucije).

Mjere interfuzije su:
  • insceniranje fraktalnog vremena
  • predproizvodnja budućih osjećaja (a time i moda)
  • nastajanje (izmišljenog novog)
  • sadašnje budućnosti (imaginacija novih budućnosti).
Tim bi se mjerama trebale poticati sinkronizacije pa i rezonancije morfičkih polja (polja formi interfuzije potrošača/klijenta i kompanije) s ciljem ostvarivanja orkestrirane emergencije, slijedećim instrumentima (interfuzijski instrumenti):
  • kontigencije (lat. contingere – dotaći se) slučajnosti, mogućnosti (teorija kontigencije organizacijskih struktura kao preteča virtualne organizacije)
  • osjećaji i limbos-i
  • selfware i lifeware.
Gerken uvodi još jedan novi pojam limbos(i), kao kontigencija(e) osjećaja, koji predstavljaju kalup, za omgućavanje susretanje aktualnosti i budućnosti. Identiteti osjećaja, super znakovi, kojima se budući osjećaji uvlaće u aktualnu stvarnost, se obrađuju i kodiraju pretežno u dijelu limbičkog sustava u mozgu (prema Luc Ciompi-u). Te identitete osjećaja, koji “dohvaćaju osjećaje” iz budućnosti, nazivamo limbos-ima, memima osjećaja:

memo-instrumentima (memima) za osjećaje,
koje u sadašnjosti još ne možemo osjećati.

Limbosi su naučeni osjećaji za sutrašnjicu.
 “Fraktale marke”, str. 261-262

Novi upravitelji prakticiraju i novi “marketing”, tj. interfuziju, kao prirodni slijed trenda prema meta-režiranju stalno iznova izmišljanih insceniranja. Kao što je klasičnu prodaju zamijenio sofisticiraniji marketing, tako njega sada mijenja interfuzija s ciljem koevolucije insceniranjem (i kod nas se to već primjećuje, na primjer HT kao sponzor koncerata Olivera i dr., pa Hypo banka kao sponzor Janice odnosno skijaške reprezentacije s pratećim insceniranjem za razliku od klasičnog sponzorstva). A sve je to posljedica kretanja i čisto materijalističkog (materijalnog) svijeta, preko emocionalnog svijeta psihe prema duhovnosti Novog ruba:


“Fraktale Marke”, str. 292        

Taj je put popračen i transformiranjem kodiranja u trendu prema meta-režiji tog novog insceniranja, od kodiranja iskustva (kroz korisnost) preko procesa djelovanja (emocionalnog – na pr. senzualnost reklama) do simboličkog kodiranja u svijetu ideja odnosno virtualiteta:




koje kod multifreničnog potrošača treba stvoriti novu strastvenost, ekstatičnost hedonistićkog izvrsnog iskustva, ostvarenog kroz novu sposobnost spontanog stapanja (mimeze). Mogli bi se reći kako se memu sinkroniciteta Jung-a i kozmičke koincidencije Lilly-a, dodaje mem spontanog stapanja (ili se pak možda radi samo o varijantama istog mema).

Klasična moralna dilema Erich Fromm-a “imati ili biti” ne opterećuje mlade. Oni su shvatili, kako Gerken kaže, "kada ništa ne štima, štima život”, odnosno “kada je osobna (fizička) energija najmanja onda je mentalna energija najveća”, pa uvijek postoji mogućnost za iskorak ili ekstatično hedonističko iskustvo izvrsnosti (u tom trenutku mogu djelovati stereotipi i voditi u razne ovisnosti). Oni su također već poodavno shvatili kako je formalna edukacija Newton-ove paradigme, u kojoj također djeluje pregnancija činjenica ostvarivana uvijek učenjem istih činjenica iznova, s nešto više detalja, dok se um ne ponizi i u konačnici ne unizi (prof. Slavko Kulić: “Strategija nasilja kao strategija razvoja”, Naprijed, 1996, str. 19)

Stoga nije čudo da Gerd Gerken u svojim radionicama za reprogramiranje uma, konstatira postojanje dvije vrste znanja:



Gerd Gerken: “Mind management”, 1998/9      

Jedno koje vodi stvaralačkoj mudrosti, a drugo tek britkosti linearno-kauzalnog uma. U tom kontekstu Gerken tvrdi kako je inteligencija, promatrana s aspekta Zakona formi, titranje u lomovima (prijelazima) evolucije. Posljedica takvog stajališta je nužnost postojanja vlastite umne, emocionalne i duhovne simbiotičke sinkrone evolucije, preudvjeta postojanja skupa postkvantnih inteligencija. Drugim riječima, ako nema lomova starog (zastarjelog), nema ni evolucijskih iskoraka tj. prijelaza (oscilacija koji čine inteligenciju), pa tako ni stvaranja izmišljeno novog. A inteligencija je teleološki princip kompleksifikacije, kako smo već vidjeli ranije, vrsta “pilot-vala” Bohm-a, koji može uvijek iznova stvarati.

Isto tako umjesto religije (re-ligio je povratno povezivanje osobne svijesti s vlastitim izvorima), Gerken nudi transligiju, kao vezanje osobne svijesti (s prijelazima) na nepoznato ali i buduće i to ne ovovjekim služenjem (dogmama i starim paradigmama), već mentalnim djelovanjem kao pomoć “holokretanju” duha (Bohm-a), izvoru stvaranja novih realiteta (budućnosti). Dakle, ne samo da postkvantna paradigma veže aktivnu informaciju (praum) i materiju u evoluciju svijesti i inteligencije, već i religija dobiva svoju “aktivnu informaciju”, Boga, koji je kao stvaratelj u svemu oko nas, pa tako i u nama (ako smo “otvoreni”), koji smo u ko-evolucijskom stvaralaštvu (više svijesti) sa svim oko nas.

“Obnavljanje našeg duhovnog identiteta ne znači opet postajanje religioznim, odlaženjem nedjeljom u crkvu, slijeđenje pravila i zakona određene vjere, te čitanje Biblije ili Kurana svakog dana. Ne to ide mnogo dublje od bilo čega napomenutog. Kao što mnoge velike vjere sugeriraju (ali slabo implementiraju), duhovnost je u svezi s prosvjetljenjem i oslobađanjem. Duhovni put je u vezi s novim horizontima ljubavi i razumijevanja, ne ignoriranjem ili zaobilaženjm tame i bola života, već upravo njihovim iskušenjem i integriranjem: Tim se procesom oslobađamo od granica, sputavanja i ograničenja koja su nam često bila nametnuta vlastitim osobnim neznanjem ali i koletivnim ugnjetavanjem (nasiljem) od nas kreiranih institucija.” (Diarmuid O’Murchu, M.Sc. “Quantum Theology”, The Crossroad Publishing Comp., 1998., str. 77 – napomena: u posebnom prilogu dat će se prijevod jednog od Priloge te knjige:“12 principa kvantne teologije”)

Prema Gerkenu, postoje dva puta energije duha, u procesu produhovljenja tijela i u procesu utjelovljavanja duha, ignorirajući tako Teilhard de Chardin-ovu tezu o noosferi, koja je rezultat reverzibilnog puta, tj. integriranja eksformirane duhovnosti čovjeka prema konačnoj točci Omega, koja predstavlja kraj ciklusa rastvaranja (razdvajanja) duha i uma pojedinaca (izvor: http://www.archangelcompany.com/ “Teilhard de Chardin and the Noosphere”, Rev. Phillip J. Cunningham, C.S.P. umirovljeni svećenik, San Francisco).




Gerd Gerken: “Mind management”, 1998/9, str. 7

Prosvjetljenje i oslobađanje od granica, sputavanja i ograničenja, kako bi ko-kreirali nove svjetove ko-evolucije. Zamislite si svijet apsolutne izravne demokracije, onda je odmah očito kako u takvom svijetu ne bi postojale institucije formalnog školovanja kakve danas poznamo, jer bi “kolektivna idiotizacija”, koju ono proizvodi zbog svoje linearno kauzalne paradigme, bila onemogučavač provođenja bilo kakve razvojne ko-evolucijske aktivnosti. Da bi funkcionirala ko-evolucijski kreativno, moralo bi se pučanstvo školovati u cilju razvoja multipliciteta inteligencije i mudrosti, a ne u cilju ostvarivanja, kako Gerken kaže:

"što više znanja o izvjesnom,
daje manje znanja o prijelazima",

pa je time manje ko-kreacije i ko-evolucije, odnosno manje ko-kreativne ko-evolucije.

Odnosno što više glupog znanja, to je masa gluplja (to se odnosi i na akademski školovane i na same akademike), pa je njome lakše upravljati u cilju interesa vladajuće manjine (posrednog ili neposrednog interesa moći – odnosno ako je vjerovati Emanuel Castells-u, “mafija”).  Ponovno se susrećemo s promatranjem moći, o kojoj Gerken ima isto tako interesantno mišljenje:

Moć
Puna moć
Borba
    (konkurentsko natjecanje –
     netko dobiva a netko gubi)

“Transparentnost za transcendenciju”
         (Dürkheim)
     (za prijelaze, proboje, iskorake)
"Konačna igra”                               
“Beskonačna igra”
Pamet strategije
   (realizacije fiksacije budućnosti i
    ciljeva)

Mentalna energija
   (sinteza energije evolucija i
    kozmičke energije)
Problem  ->   rješenje problema Transligije
Strategije Služenje
   (rastu potencijaliteta)
Exoterika
    (kao fiksiranje tonalnog)         
Noeterika
   (sinteza tonalnog i nagualnog)
“Mind management”, 1998. br. 9

iz kojeg proizlazi kako moćnici iz doba Stare romantike moraju organizirati i borbu za znanjem, koja, za one koji se uspiju u nju uključiti, mora biti konačna (specijalizacija). Uprkos različitim “ideološkim” izjavama o kontinuiranom učenju cijelog života, to učenje mora biti usmjereno samo na rast znanja o izvjesnom, a ni u kom slučaju na rast mentalne energije i oslobađanje uma, odnosno u konačnosti na simbiozu uma i duha. Na stvaranje istog o istom iz istog (oponašanje, kopiranje, preslikavanje tonalnog), a ne na rastvaranje postojećg, autopoitetičnost u ko-evoluciji, prema nagualnom.

No nama treba ponajprije ‘puna moć’ unutar nas samih za razriješavanja, kako Gerken kaže “tri aktualna problema uma:  problema
1. logike, koja se brine za to da ne možemo pozvati duh u su-mišljenje (ko-kreaciju)
2. (klasičnog) mišljenja, koje se brine za to da duhovno su-mišljenje ne može funkcionirati
3. krivog (falš) racionaliteta, koje se brine za to da nema ko-evolucije između duha i našeg uma.

Našem umu nedostaje pred-inteligencija, dakle sposobnost znanja o onome što naš um još ne zna. Put za to je prakticiranje mistike, koja stvara slijedeći učinak:

mudrosti znanja, koja oslobođa još ne-svjesno znanje.”

Nažalost vrlo često, u pokušaju pokretanja mudrosti preko pred-inteligencije, pojedini se umovi ne mogu lagano odvojiti od (viška) intelektualiteta, razuma i britkosti, a upravo su oni blokatori agenata uma prema potencijalitetu odnosno “prostoru” oscilacija (space). Gerkenova metafora za tu situaciju je vrlo ilustrativna:

“To je kao da kažete svojoj desnoj nozi kako ćete sada lijepo potrčati,
da bi u istom trenu stali s lijevom nogom na desnu.
"

Za dobro djelovanje ne-djelovanjem potrebno je potpuno svjesno rastvoriti racionalnu razboritost u korist mudrosti uz istovremeno prevladavanje mišljenja u korist autopoietičke mistike. Kroz to će se omogućiti osiguranje ulaza u agente uma, ne temeljem onog što već je, već temeljem onog što još nije.

To znači, što češći rad s tim postupkom, dat će više onog što vidimo u svom mističkom show-u (promatranju odnosno ogledu). A ti programi ne dolaze iz voljom orijentirane izgradnje ciljeva, već iz vjerovanja kako se može služiti (novim budućnostima).







Gerd Gerken “Mind Management”, 1998, br. 8, str 19

Jednako tako treba vjerovati i u mogućnost pred-spoznaje (pre-kognicije), odnosno u mogućnost optimiranja pred-inteligencije:



          ibidem, str. 20

Pred-inteligencija ima još jednu važnu ulogu u optimiranju kompliciteta:



    ibidem, str. 21

Prema iznesenom, pred-inteligencija je znanje, koga još nismo svjesni, a postaje kokreativnim partnerom za kretanja, koja još nisu realitet. Odnosno, pred-inteligencija je ono svojstvo uma, koje može ciljano operirati izvan materijalnog procesa mišljenja. Bez nje bi kretanje (holokretanje – Bohm-a) prolazilo bez utjecaja pokraj uma pojedinca, a što znači da u tom slučaju ne bi bilo ni njegove evolucije.

Do sada smo praktički upoznali sve pojmove za izvor evolucije (i ko-evolucije):

Pojam:                                                Autor:

    TAO                                                    Laotse

    Neshvatljivo                                        Schelling

    Nedohvatljivi realitet                           Herbert Pietschmann

    Kozmička inteligencija                        Frank J. Tipler

    Potencijalitet                                       David Bohm

    Kompleks življenja svjetlosti               Fritz-Albert Popp

    Otvoreno postojanje                            Ilya Prigogine

    Prostor prim-brojeva                           Peter Plichta

    Nagual i tonal                                      Castaneda – Don Juan


koji tvore i gradbene elemente evolucije (danas se forsirana evolucija čovjeka temelji na usvajanju “glupog znanja” i djelovanju temeljem njega u stereotipovima, postavljenim od moćnika Stare romantike):




Mind management, 1997. br. 6

Traži se trans-osobnost (rastvaranje osobnosti kroz multifreničnost) i usvajanje paradigme svih paradigmi, odnosno trans-paradigme (preko post-kvantne), čime će se otvoriti linearno-kauzalni um prema novom transverzalnom umu gdje će postojati mostovi s praumom (kozmičkom inteligencijom). To se ponovimo može ostvarivati sinkronim djelovanjem
  • agenata uma (koji osiguravaju djelovanje ne-djelovanjem po zakonima formi)
  • spontanim stvaranjem – autopoiezijom kroz prekogniciju
  • rezonancijom s prostorom (nedosegnutih stvarnosti odnosno mogućnosti) – prosvjetljenjem (sluteći, vjerujući u mitove).
kako bi postali kozmičkim identitetom. Dakle umjesto introverzije stereotipa djelovanje, ekstroverzija spajanjem s nagualom.





Gerd Gerken: Mind management, 1997
                br 6, str. 8 (adaptirana shema)



Otvaranjem svog uma, osigurat će se uvjeti za osiguravanje su-mišljenja “silazećeg” duha, kroz pomoć u iskoracima od:

1. mišljenja prema mentalnom djelovanju
2. logike prema transverzalnoj logici
3. racionaliteta prema mistici.

Zašto mistika i što je zapravo mistika, a što su mitovi? Usporedimo stara i Gerkenova tumačenja, da bi doznali odgovr. Misticizam (mistika) je meditacija, molitva ili teologija fokusirana na izravno iskustvo sjedinjenja s božanstvenošću, Bogom ili konačnom stvarnošću odnosno vjerovanje u takvo iskustvo kao autentičnog i važnog izvora znanja.

Mistici su prema tomu oni koji vjeruju u mistična iskustva, koja se javljaju i kod šamanskog transa, a samom pojavom su dokaz postojanja nestvarne stvarnosti.


Mitologije i mitovi

“Sve su kulture tijekom vremena razvile svoje vlastite mitologije, koje se sastoje od legendi (priča) iz njihove povijesti, njihovih religija i njihovih heroja. Velika moć simboličkog značenja tih priča za kulture je glavni razlog zašto preživljavaju toliko dugo, katkada i tisućama godina. Mâche (1992, p.20) razlikuje između “mita u smislu ove primarne psihičke slike i neke vrste mit-ologije ili sustava riječi koje pokušavaju s varirajućim uspjehom osigurati određenu koherentnost među psihičkim slikama. Ne samo da su glavni mitski arhetipovi stariji od svih mitoloških sustava, već su ti sustavi sami po sebi još jedino dostupni preko drugog označavajućeg sustava, onog strukturalne analize, koja pak počiva na intelektualnim kategorijama racionalne vrste, koja je potpuno strana kategorijama mitologije.

Kolekcija mitova se zove mythos (mitos, kao i limbos), kao na pr. “rimski mythos.” A kolekcija mitosa se naziva mythoi, na pr. “grčki i rimski mythoi.” -  http://en.wikipedia.org/wiki/Myth

Pa kakve onda veze imaju mitovi i mitologije s društvom izmišljanja stalno novih budućnosti? Mitovi su psihičke slike, pa kako su se generacije Stare romantike stalno okretale prošlosti (to je i danas praksa većine moćnika, ma gdje bili, pa tako, nažalost i u Hrvatskoj), nove će generacije imati samo jedan mit – mit o stvaranju ne svijeta (mit o kreaciji, kako se često naziva), već o stvaranju budućnosti, o dosezanju do sada nedosegnutih horizonata (rubova, frontova). Kako su se izmišljale ili prenosile legende i mitovi iz davne prošlosti u kulturama Stare romantike, tako je Integralna kultura stvorila najprije mitove budućnosti – na pr. Startrack (svemirski brod, posada, posjeti raznim galaksijama, itd.) i uz to virtualizaciju realnosti, kako bi ih što prije ostvarila za ekstatičko iskustvo tih budućnosti. A kako privatno i javno postaje sve više jedno, svi zajedno izmišljaju ko-evolucijski najprije vjeru u budućnost, pa zatim i nove budućnosti. Ujedno mitovi budućnosti će i dalje trebati ponavljanje i populacijsku penetraciju, koja će u kulturi istovremnosti multipliciteta procesa, pa tako i komunikacija, pretvoriti i cijelu kulturu u spontani dijalog o izmišljanju budućnosti svih sa svima (globalni elektronički forumi preko Interneta, “treća kultura”).

“Mitovi su, kako smo već rekli, procesi vjerovanja. Procesi vjerovanja, kojima se vjeruje, bez konkretnog znanja o tomu da se vjeruje.  Mitovi su stoga u pravilu karakterizirani univerzalnim ili arhetipskim sadržajima vjerovanja. U tom su smislu mitovi energetska polja, koji uveliko unose energiju u sve ljude, jer su mitovi i snovi svih snova. To znači u mitove svi vjeruju.”
       Gerd Gerken: “Fraktale Marke”, str. 184.

Kako upravitelji, prema onom što smo već rekli, moraju stvarati paradigmu budućnosti, to znači moraju à priori kreirati i vjerojatnosti za “nemoguće”, tj. još za nedosegnute horizonte, rubove preko kojih će morati iskoračiti (tj prijeći granice mogućeg u nemoguće) u stvaranju novih budućnosti. A to je prema iznesenom o mitovima, najbolje i realizirati stvaranjem pridruženih mitova i mitologija (umjesto ciljeva i metodologija). Pri tomu će se manageri sukobljavati s društveno plasiranim mitovima i mitologijama o budućnosti, koje su drugačije od univerzalno očekivanih ko-evolucija, čiji je cilj ostvarivanje ekstatičnog iskustva izvrsnosti događaja. Uzmimo na primjer opet terorizam, on je mit s pratečom mitologijom za stvaranje, ne bi vjerovali, opet ekstatičnog iskustva, no ne izvrsnosti užitaka događajima, već ekstatičnosti straha (od smrti, gubitka svega itd.). Mitovi kataklizmi, pa i onih iz budućnosti (meteori, napadi svemiraca, zaraze iz svemira, itd.) stvaraju se kako bi ponovno zatvorili umove (ili im ne dozvolili otvaranje, zbog redukcije na potrebu traženja zaštitnika od prevelike moći za pojedinca među moćnicima, koji mogu, prema njihovim mitovima i mitologijama, spasiti svakog od bilo čega, samo ako im se vjeruje, odnosno u ispravnost njihovih djela i politike – samo oni, naime smiju stvarati (svoje) nove budućnosti – sve više nove moći iz dosadašnje moći – autopoezija moći. (pitati bi se mogli koji je drugi društveni mit sličnih namjera – odgovor je nasilje i pohlepa svih vrsta u svim medijima, [koji nisu dijalog tj. interaktivni mediji], kreairanih s istim ciljem). To je korištenje mita za okoštavanje, a ne otvaranje mentalnog prostora za ko-evoluciju s duhom.

Gerd Gerken o toj problematici konkretno kaže: “Cijela igra s iznenađenjima, kako to sada istraživači kompleksiteta preporučuju, funkcionira samo onda, ako čovjek može svoj mozak preprogramirati na igru iznenađenja. A to je pak moguće samo onda, ako osposobi svoj mozak za uzimanje pomoći izvana, tj. iz duhovnog izvora, što se ne može izjednačiti s mišljenjem. To je ono što je američki filozof Charles S. Pierce spoznao kao su-misleće vlatitom mišljenju.
Postaje očitim da stojimo pred velikim neizbježnim duhovnim lomom. On je potpuno neznatan, ako se radi s pojednostavljenjima i improvizacijama . . jer se s tim strategijama ne će doći daleko, budući one prestavljaju isključivo samo-mišljenje. Ono što u stvari trebamo je kombinacija samo-mišljenja sa su-mišljenjem. Dakle osposobljavanje uma za kontaktiranje onog duha koji je za njega nespoznatljiv. Osposobljavanje dakle uma za ostvarivanje interakcije s onim duhom, čiji je on dio. Drugačije rečeno:

cilj da iznenađenja postanu rješenja problema, uspjet će
samo onda, ako um kao dio duha, postane kooperacijski partner.


Ovaj koncept u konačnici i nije ništa drugo nego mistika . . . mistika kao strategija. Slijedeća slika opisuje još jednom tu veliku skretnicu, odnosno lom u duhovnim koncepcijama:



Gerd Gerken, “Mind Management”, 1998. br. 6

. . .  Mitologija i mistika kao strategija samo-iznenađivanja. Mitovi kao put prema nemislivom i mistika kao Arhimedova točka svijesti izvan nje same. Ono što se ovdje također uočava, je da u mentalnoj koncepciji samo-iznenađivanja, iako rade zajedno, mitovi i mistika ipak imaju različite funkcije. Mitovi definirani kao “poznato nepoznato” krče pouzdani put duhu prema nepoznatom, dok mistika pomaže svijesti brisanje svojih slijepih točaka. . . Posebno je važna s tim u svezi sposobnost mistike za pretvaranje holarhijske datosti uma u pozitivan i kreativan instrument. Ken Wilber je ukazao u svojoj knjizi “Eros, Kozmos i Logos” kako uvijek postoje konteksti koji su unutar još širih konteksta. U pravilu se manji kontekst zaključava za viši kontekst (okoštava – op. MK) iako (kao fraktal – op. MK) nosi u sebi 100% sustava (višeg – op. MK). i reprezentant je za ono o čemu nije svijestan, jer je veći sam od sebe (postavlja se problem umno svjesnih i umno nesvjenih granica).

Postoji dakle ta (Bohm-ova) holarhijska realacija i u odnosu duha i uma. Um je duh. 100%. Jer on je osobni dio duha, kojeg posjeduje pojedinac. A kako je dio duha, onda je automatski uvijek i totalna forma duha, odnosno spirit. Tako je u svemu, što nazivamo našom sviješću i našim mišljenjem (samo-mišljenjem) automatski sadržan i cijeli duh. Subjektivno se jasno ne može primijetiti ta holarhijska relacija, jer naš um nije osposobljen za operiranje izvan vlastitog postojanja odnosno um može operirati samo u stvarnosti svoje vlastite stvarnosti. Stoga i nikada ne može vidjeti da predstavlja 100% višeg sustava. Drugim riječima:

um je više nego što je.
No ne može razumjeti (prepoznati)
što je to više, što je u njemu.

Kako se radi o fitnness pripremi uma (fitnesu uma – op. MK) i time vlastite svijesti za samo-iznenađivanje, dakle priprema za um, koji koristi inteligenciju spirita, iako ne može promišljati put do njega.” . .
          Gerd Gerken, “Mind Management”, 1998. br. 6, str. 4

“Dakle,
mistika može su-mišljeno pretvoriti u promišljanje.

Ovdje prepoznajemo stvarno zahtjevan duhovni fitnes, koji može razmotriti ranije opisane faktore - fikciju, samovolju i transformaciju – i dovesti do takvog samo-mišljenja (svog – op. MK), koje će koristiti su-mišljenje kao vodića prema iznenađujućoj svijesti. Kada se uspije samo-iznenađivanje postaviti u središte budućih duhovnih strategija, morat će se napustiti samo-mišljenje (odnosno “Ja” sam mislim tj. samostalno mislim). Tada će sigurno:

samo-iznenađivanje zahtijevati
su-mišljenje duha u vlastitom umu.
Samoiznenađivanje zahtijeva mistiku,
koja spirit potiče na su-mišljenje.”

A Gerd Gerken odgovara na svoj način na pitanje zašto mistika i zašto mitovi?



Gerd Gerken: “Mind Management”, 1998, br. 6, str. 19      


“Mitovi zajedno s mistikom vode osobnu svijest na mjesto gdje duh razvija slijedeću inovaciju i gdje će se ona kozmički roditi.  . . .
Jiddu Krishnamurti je u svojim razgovorima s David Bohm-om ovaj fikcionalni proces svijesno odvojio od logičkog procesa mišljenja: Za njega nije mišljenje samo materijalno, a time i tonalno već i pricipjelno sterilno, jer spriječava ono što se naziva “uvidom” (proviđenjem – op. MK). U principu se kod uvida radi o procesu sastavljenom od promatrača, dakle primajućeg uma, koji gleda na kretanje spirita od svog pra-bitka (“temelja”) prema slijedećem postojanju. A taj uvid je pred-inteligencija u smislu jedne mudrosti znanja: dakle znanje onog što se nezna, zbog toga što je ono (nesvijesno znanje – op. MK) veće od aktualno svjesnog.

Prema Krishnamurti-ju se pred-inteligenciju principjelno ne može doseći mišljenjem, ma kako dobro ono bilo (jer je očito kako i “bolje misliti”, ionako opet znači “logički misliti!”). Mišljenje spriječava uvid, to je postulat. Uvid ne treba afekt-logičke tehnike već tehnike doživljavanja mistike.

Sam uvid je bez uzroka, stoga ne može biti (logičko – op. MK) mišljenje, jer kako Krishnamurti kaže, “mišljenje je vrijeme”. Uvid je i bez kretanja, pa i stoga ne može biti mišljenje, jer mišljenje je “dio materijalnog procesa” (David Bohm). Pred-inteligenciju (“uvid”), se naziva još i “mističkom izložbom – show-om”, koji uvodi duh u aktualnu svijesnost.”
Gerd Gerken, “Mind Management”, 1998, br. 6, str. 15

Mistika i mitovi vode su-misleće u osobnu svijest:




Gerd Gerken, “Mind Management”, 1998, br. 6, str. 10

Uvid (proviđenje) je definiran kao (re)prezentacija su-mislećeg u vlastitom umu, koji nastaje s aspekta intencije temeljem interakcije agenata uma i prostora odnosno s aspekta doživljavanja, temeljem mističkih simbola iz prostora (potencijaliteta tj. duha). Te odnose prikazuje zorno slijedeća slika:



Gerd Gerken, “Mind Management”, 1998, br. 6, str. 15

No korištenje pojma mistike i mističnog često je višeznačno, stoga će Gerken dati i tabličnu komparaciju ezoterične mistike i autopoietične mistike:

Ezoterična mistika Autopoietička mistika                
unio mystica
ko-evolucija uma i duha/spirita
“Ja u Bogu i Bog u meni” “Su-misleće se kooperativno
  integrira u mentalno djelovanje
  uma
Fokus na temelj Fokus na kretanje
“Mistika je dolazak sveobuhvatne
  potomljenosti svijesti (Carl
  Albrecht)           
Mistika je promatranje 3. reda:
 ono pokazuje kako možemo
 pronaći (izmisliti) novu svijest
 izvan naše svijesti
Ibidem, str. 24                          

Dakle autopoietička mistika se može ostvariti kroz izmještanje sebe kao promatrača izvan svoje svijesti (tom autopoietičkom mistikom), kako bi pratili svoje procese svijesti. No postoje i dodatni instrumenti za njeno ostvarivanje:
  • virtualni dispozitivi (s posebnim tehnikama meditacije)
  • pogled iz transa (trans view), tj. manipuliranjem gledanja da se paralelno gledanju naše stvarnosti, može promatrati i prostor (potencijalitet, duh), koji ju je uzrokovao.
“Autopoietička mistika, kako sama riječ kaže, ne traži neke vanjske tehnike (meditaciju, trans), jer etablira u umu sustav simbola, pomoću kojih može prepoznati svoje vlastito simobličko djelovanje, koje izmišlja (pronalazi) stvarnost. Ta je mistika temelj za novi kvalitet, koji se naziva trans-racionalitet-om. Drugim riječima:

dokle god nemamo izgrađeni sustav simbola
za interakciju uma i spirita (duha),
ne može doći do te interakcije.
Bez autopoietičke mistike ne može se
koristiti su-misleće.

Bez su-mislećeg se ne može u
modernom fikcionalnom svijetu
djelovati kreativno i inovativno.

Posebnost je autopoietičke mistike, što uspijeva pretvoriti samog promatrača u simbol a time ga također učiniti procesom (uključiti ga u proces – op. MK) i to u onaj simbolički proces koji konstruira stvarnost (ko-kreativna ko-evolucije, na pr. zajednos potrošačem roba ili usluga – op. MK). . .

Kako svaki promatrač ima slijepe točke, koje je sam sebi nasuprot postavio i koje treba prevladati, potrebno je preformirati stvarnost promatrača tako da se on kao identitet može aktivno uključiti, tijekom čega se ne će identificirati sa samim sobom. To je ono što George Spencer-Brown naziva neidentificiranim identitetom. A taj se koncept posebno u američkim istraživanjima svijesti naziva “trans-personalitetom “ (trans - osobnošću). Time se prepoznaje kako je autopoietička mistika ne samo važan temelj za etabliranje promatranja 3. reda, već da je i početni preduvjet za trans-osobnost, dakle onaj moderni koncept identiteta, koji se pojavljuje kao slijedeće samo-kvalificiranje na horizontu.

K tomu treba dodati i posljednje. Naime mistika ne poznaje istinu, ona je čak antipod istini. Mistika je istina iza svega onog što je, jer to što je, je prolazno. Tako je mistika znaćenje, koje je uvijek prisutno u svemu što postoji u različitosti vremena. Mistika opisuje time, kao što je rečeno, postojanje 1. uzroka. I time mistika nije nikada konkretno empirijsko postojanje pa ni ne opisuje istinu nekog konkretnog postojanja.

Ta je činjenica neuronalno i mentalno od izvanredne važnosti. Onaj tko želi etablirati modernu formu mistike u svojoj svijesti, ne će doživjeti sve ono što se u nekom trenutku može doživjeti kao “objektivna, istinita stvarnost”, već samo kao prolazni (u tijeku, tekući) prividni kvalitet. To ima prednost, jer se svijet ne može nikada tumačiti jednoznačno.

Za onog, koji je opremljen takvom mistikom, više nikada ne postoji ni “samo tako” ni “samo to”. Neuronalno znači je definirana jedna potpuno drugačija slika svijeta, koju je s pravom Ken Wilber nazvao “holarhijskom slikom svijeta”, što znači da pojedinac vidi kontekste u kontekstima u kontekstima bez kraja.

U konačnici s tog stajališta, stvarnost nije ništa drugo do proces bezgraničnog umrežavanja konstrukcija stvarnosti (razina stvarnosti, koje su kasnije nazvane “matricama” – film “Matrix” – op. MK). A upravo takav holarhijski pogled je važan kako bi se prepoznalo i duhovno svladalo rizomatičko mišljenje a s njim i sve, stalno jačajuće, bezstrukturne mrežne stvarnosti. Holarhija vodi konačno prema onom, što se naziva trans-paradigmom, koja je definirana kao paradigma sastavljena od mnogo stalno mijenjajućih paradigmi (fraktalna dinamičnost paradigmi – op. MK).

Sve u svemu se može reći kako je autopoietička mistika važan centralni atraktor za nadolazeći fikcionalni pragmatizam (budi svoja fikcija, kako kaže Gerken – op. MK). S jedne se strane nudi kao platforma za trans-paradigmu – holarhiju, a s druge kao temelj za trans-racionalitet (promatranje 3. reda odnosno vrste) i tran-osobnosti (neidentificiranog identiteta). . .

Na kraju dozvolimo si učvršćivanje nekoliko praktičkih posljedica, vezanih za pitanje, kako se može uspjeti mentalno izgraditi ranije opisano “su-mišljeno”:
1.  Zabluda je, ako polazimo od toga da se naša svijest može proizvesti samo našim mišljenjem. Iako nam vlastito mišljenje šapće kako bi bez njega bili bez svijesti . . .  no i neurofiziološki je to krivo: svijest nastaje na pr. onda, kada se u “radnoj memoriji” (Satephen Kosslyn) mozga može uspostaviti fokus pažnje (= aktualitet) (na njen sadržaj – op. MK). To znači:

“sadržaji radne memorije uspostavlja svijesnost o tom sadržaju” (Joseph Ledoux)

2. Dakle stvaramo ono što doživljavamo kao svoju “svijesnost – svijest” korištenjem radne memorije, pri čemu se korištenja ne koncipiraju samo od “Ja” i mišljenja. Tvrditi da “Ja” i mišljenje (Descartes: “Cogito, ergo sum”) imaju jedino pristup do radne memorije je i neurofiziološki krivo: naime “Ja” kao aktor ne postoji uopće u formi, o kojoj nam to “Ja” šapće. Prema Detlef B. Linke-u je “Ja” samo “post-hoc izjednačavanje” (naknadni proces – pojava – op. MK) . . . pa stoga i sadržaj i koncipiranje njegovog korištenja pripada 100% radnoj memoriji. Time se, tako reči, ne može izvana koristiti odnosno upravljati radnom memeorijom.

3. Tko onda upravlja radnom memeorijom? I tko to pomoću radne memorije uspostavlja našu svijest? Prema sadašnjim spoznajama, to je “virtualni, serijski procesor” (Dennett i Kosslyn), koji temeljem procesa samo-organiziranja i autopoiezije koristi radnu memoriju, oblikuje ju (njen sadržaj – op. MK) i njime manipulira. Ovaj proces nije ono “Ja” (koje je “iluzija”/ Thomas Metzinger). A nije ni mišljenje, jer taj procesor organizira svoju obradu informacija “na dubljoj sub-simboličkoj razini” (Joseph Ledoux u “Mreža osjećaja”, München, 1998.), dakle u “kodiranju, koje ne može otključati svijest” (Ledoux).

4.  To znači: mišljenje je učinak procesora, a ne neki traženi procesor. A to opet pojašnjava da se može upravljati svojim procesorom tako (na pr. specijalnim sub-simbolima), da dođe do stvaranja samo-mišljenja. Može ga se i tako upravljati (pomoću drugih sub-simbola) da stvara i su-misleće.

5.  Dakle radi se o izboru sustava – simbola koje gradimo u umu . . . koje se uči i trenira za sub-simboličke procese. Kada se na pr. uvode sub-simboli u radnu memoriju, koji u najvećoj mjeri preslikavaju odnosno reprezentiraju autopoietičke tijekove procesora (dakle ne simbole za “Ja” / mišljenje i logiku!), onda se simbolički optimira bezuvjetno odvijajuće procese dublje razine. Tako se kvalificira svijest odnosno izgrađuje ono što se doživljava kao “strano mišljenje” u svom vlastitom umu . . .  čak i su-mišljenje (spirita/duha).

6.  Ključ dakle leži u razvijanju i treniranju sustava simbola za autopoieziju uma. Ovaj sustav simbola je autopoietička mistika.
Gerd Gerken: “Mind management”, 1998, br. 6 str. 26


Stoga ponovimo još jednom uporedbu ezoterične i autopoietičke mistike:
Ezoterička mistika
Autopoietička mistika
unio mystica
ko-evolucija duha i uma
"Ja u Bogu, Bog u meni"
"Su-misleće se kooperativno integrira u mentalno
  djelovanje uma

Fokus na uzrok
Fokus na kretanje
"Mistika je nadolaženje jedne sveobuhvatne potonulosti svijesti" (Carl Albrecht)
Mistika je promatranje 3. reda: ona nam pokazuje kako možemo izmisliti novu svijest izvan naše svijesti

odnosno položaj autopoietičke mistike na putu od strategije prema autopoieziji:

 "Djelovanje na ono što je"
 "Djelovanje na ono što još nije" (Laotse)
 Problemi i riješenja problema
 Emergencije
 Prakticiranje samo-mišljenja
 Korištenje su-mislećeg u mišljenju
 (mentalno djelovanje)
 Strategija
 Autopoiezija
 Tonal-izacija: logičko objektiviranje
 Nagualizacija: transparentnost za
 transcendiranje
 Bermudski trokut
 Fikcionalna pragmatika: autopoietička mistika



Aspekti kooperacije između “svijesti kao nešto” i jedne “svijesti za nešto” su se pojavili kao novina još kod Johan Gottlieb Fichte-a i to u njegovim “Uputama za duhovni život” (1804. / 1806.). Kako je to opisao interpretator Fichte-a u svojoj knjizi “Svijet kao pojava apsolutnog” (Neurid 1998.), temeljilo se učenje Fichte-a o duhu na tri teze:

1. duh, koji stvara ljudsku svijest, posjeduje “duhovnu samostalnost”
 
2. ljudski duh (= um) može prepoznati odnosno spoznati tu “duhovnu samostalnost” i koristiti ju

3. “duhovna samostalnost” da bi mogla djelovati treba “razlog (uzrok) u drugoj stvarnosti od svoje - od sebe same”.

Iz toga slijedi model za duhovnu ko-operaciju u smislu su-mislećeg i za ko-evoluciju između spirita (duha) i uma:
  1. Svijest kao nešto ima kao kretanje jednu “samostalnost” (Fichte), koja kao 1. uzrok cilja prema stvaranju novog postojanja (= emergencija)
  2. Svijest kao nešto treba, da bi prouzročila emergenciju, izvana dolazeći 2. uzrok, dakle “uzrok iz druge stvarnosti, različite od sebe same” (Fichte)
  3. Ovaj 2. uzrok je svijest za nešto, dakle idealitet
  4. Svijest kao nešto, koja operira kao potencijalitet, treba time svijest za nešto, kako bi odgovorila (slagala se) na svoju samo–djelatnost (kretanje). Obje treba dovesti u suradnju u osobnoj svijesti.
  5. Svijest kao nešto ne smije time ostati “izvana ispred”, već se mora uvesti u osobnu svijest, kako bi se tamo mogla razviti (otvoriti) njena “samostalnost”
  6. Potrebna je dakle mentalna tehnika, kojom bi osobna svijest mogla postati sviješću za nešto: Ta je tehnika prostor (oscilacija – op. MK)
  7. Istovremeno potrebno je uvoditi 2. uzrok u svijest kao nešto. Ovaj 2. uzrok se mora ciljano uspostaviti odnosno kreirati. Kreirat će se formiranjem idealiteta (fraktalno promjenjivog – op. MK)
  8. Formiranje idealiteta sastoji se od vizije i ciljeva. Što je manji i konkretniji (= sastavljeniji) idealiet, to manje ima karakter idealiteta.
  9. Perfektni idealitet sadrži idealitet trenutka sadašnjosti. Ako sadrži mnogo trenutnih idealiteta (na pr.  fokusiranjem na rješenje problema / = racio), degradira se na svijest kao nešto.
  10. No vrijedi i: svijest kao nešto kooperira samo sa sviješću za nešto, a ne sa sviješću kao nešto.
Drugačije rečeno:

Samostalnost duha može samo kooperirati
s još ne postojećim.

To znači:
Sve što formira mišljenje (racionalna logika)
nikada neće doseći kvalitet svijesti za nešto.