home about articles store calendar resources archives media podcasts contact


SVJESNO RODITELJSTVO
Bruce Lipton                        

Priroda, prehrana, odgoj i razvoj čovjeka

Sažetak: Uloga prirode-hranjenja i odgoja se mora ponovno razmotriti u svijetlu iznenađujućih rezultata Projekta ljudskog genoma. Konvencionalna biologija naglašava kontrolu gena nad ljudskom ekspresijom, te podložnost te ekspresije utjecajima prirode. Kako 95% populacije posjeduje "ispravne" gene, disfunkcije u populaciji se pridružuju utjecajima okoline (prehrani i odgoju). Iskustva tijekom hranjenja i odgoja daju "naučene percepcije". Zajedno s genetskim instinktima, te percepcije konstituiraju podsvjesni um koji oblikuje život. Svjesni um, koji funkcionira od približno šeste godine, djeluje nezavisno od podsvijesti. Svjesni um može promatrati i kritizirati odvijanje naučenih ponašanja, no ipak ne može "prisiliti" promjenu podsvijesti.

Jedna od trajnih rasprava nastoji evocirati razdor među biomedicinskim znanstvenicima vezano za ulogu prirode nasuprot hranjenja i odgoja u rasplitanju života [Lipton, 1998a]. Polarizirani na strani prirode prizivaju koncept genetičkog determinizma kao mehanizma odgovornog za "kontroliranje" izražavanja fizikalnih karakteristika i karakteristika ponašanja organizma. Genetički determinizam se odnosi na unutarnji kontrolni mehanizam kojim se preslikavaju genetički-ukodirani "kompjuterski" programi. To je koncepcija, po kojoj se vjeruje da se diferencijalno aktivirani majčini i očevi geni kolektivno "presnimavaju" fiziološki karakter i karakter ponašanja individue, drugim riječima, njihovu biološku sudbinu.

Suprotno tomu, oni koji prihvaćaju "kontrolu" kroz hranjenje i odgoj tvrde da je okolina instrument u "kontroliranju" biološkog izražavanja. Umjesto pridruživanja biološke sudbine kontroli gena, znanstvenici ove strane tvrde da iskustva o okolini imaju primarnu ulogu u oblikovanju karaktera života pojedinca. Polaritet između tih filozofija jednostavno reflektira činjenicu da oni koji prihvaćaju prirodu vjeruju u interni mehanizam kontrole (gene) dok oni koji podržavaju mehanizme hranjenja i dogoja, pripisuju kontrolu mehanizmu interakcije s okolinom.

Razrješenje diskusija o kontroli gena ili okoline je od bitne važnosti vezano za definiranje uloge roditeljstva u razvoju čovjeka. Ako su u pravu oni koji prihvaćaju prirodu kao izvor "kontrole", temeljni karakter i atributi djeteta su genetički predodređeni kod zaćeća. Geni bi, uz pretpostavku da se sami aktiviraju, kontrolirali funkcije i strukturu organizma. Zato što je razvoj programiran i izvršavan internaliziranim genima, osnovna bi uloga roditelja bila osigurati hranu i zaštitu za rastući fetus ili dijete. U takvom modelu, karakteristike razvoja koje odstupaju od normale, impliciraju izražvanje defektnih gena individue. Uvjerenje da priroda "kontrolira" biologiju potiče pojam žrtve i neodgovornosti individue za raspletanje vlastitog života. "Nemojte me kriviti za to stanje, to sam dobio u genima. A kako ne mogu kontrolirati svoje gene, nisam odgovoran  za posljedice". Moderna medicinska znanost percipira disfunkcionalnog pojedinca, kao osobu koja posjeduje defektan "mehanizam". Disfunkcionalni "mehanizmi" se trenutno tretiraju lijekovima, iako farmaceutske kompanije već izazivaju budućnost u kojoj će genetički inžinjering trajno eliminirati sve devijantne ili neželjene karakteristikei ponašanja. Posljedično se time odričemo osobne kontrole za vlastit život u korist "magičnog metka" koga nudi farmaceutska industrija.

Alternativna perspektiva, podržavana od velikog broja laika i rastućeg kontigenta znanstvenika, širi u toj perspektivi ulogu roditelja u ljudskom razvoju. Oni prihvaćaju hranjenje i odgoj kao mehanizam "kontrole" života tvrdeći da roditelji imaju temeljni utjecaj na izražvanje karakteristika potomstva tijekom razvoja. U sustavu kontroliranom hranjenjem i brigom, aktivnosti gena bi bile dinamički povezane s trajno mijenjajućom okolinom. Neke okoline proširuju potencijal djeteta, dok druge mogu inducirati disfunkcionalnost i bolest. Nasuprot mehanizmu fiksirane sudbine kakvog zamišljaju prirodnjaci, mehanizmi hranjenja i odgoja nude prilike za oblikovanje individualnih bioloških izražaja, reguliranjem ili "kontroliranjem" okoliša.

Ako pregledamo sukob mišljenja oko ta dva mehanizma tijekom godina, vidimo kako se ta dva stajališta izmjenjuju kao istiniti. Od otkrića DNA genetskog koda 1953. prevladava koncept samo-regulirajućih gena u kontroli fiziologije i ponašanja nad percipiranim utjecajem signala iz okoline. Pridruženo otklanjanje osobne odgovornosti u rasplitanju vlastitog života, ostavljalo nas je u vjerovanju kako sve negativne ili defektne ljudske karakteristike predstavljaju mehaničke kvarove ljudskog molekularnog mehanizma. Ranih 1980-tih godina, biolozi su bili uvjereni da geni "kontroliraju" biologiju. Pretpostavljalo se nadalje da će kompletirana karta ljudskog genoma pružiti znanosti sve nužne informacije, ne samo za "liječenje" svih ljudskih bolesti, već i mogućnost kreiranja drugog Mozarta ili EInsteina. Projekt ljudskog genoma, koji je uslijedio je bio dizajniran kao globalni napor dediciran dešifriranju ljudskog genetskog koda.

Primarna je funkcija gena nošenje biokemijskog nacrta, koji ima ukodiranje kompleksne kemijske strukture proteina, molekularnih "dijelova" iz kojih su konstruirane stanice. Konvencionalna misao je pretpostavljala jedan gen za kodiranje svakog od 70.000 do 90.000 različitih proteina, od kojih je sastavljeno naše tijelo. Dodatno genima za kodiranje proteina, stanica je sadržavala i regulatorne gene, koji su "kontrolirali" izražvanje drugih gena. Regulacijski geni su po prilici orkestrirali veliki broj strukturalnih gena, čija je aktivnost kolektivno doprinosila kompleksnoj fizikalnoj mustri za osiguravanje svakoj vrsti vlastite specifične anatomije. Nadalje se pretpostavljalo kako neki regulacijski geni konroliraju izražavanje takvih karakteristika kao što su svjesnost, emocije i inteligencija.

I prije nego je projekt počeo, znanstveni su već procijenili da bi za ljudsku kompleksnost bilo potrebno u genomu (ukupnoj zbirci gena) više od 100.000 gena. To je bilo temeljeno na konzervativnoj procjeni postojanje preko 30.000 regulacijskih gena i preko 70.000 gena za kodiranje proteina u ljudskom genomu. Kada su prvi put prezetnirani rezultati projekta ljudskog genoma, nametnuo se zaključak sam po sebi, da se radi o "kozmičkoj šali". I upravo kada je znanost mislila da je proračunala kompletan život, svemir je postavio teško pitanje. U svom uzbuđenju i pažnji javnosti vezano za sekvencioniranje ljudskog genetskog koda dobivenog brijljantnim tehnološkim hrabrim uspjehom, nije se nitko fokusirao na stvarno "značenje" rezultata. Ti su rezultati srušili fundamentalno centralno vjerovanje konvencionalne znanosti.

Kozmička šala u vezi projekta ljudskog genoma je vezana za činjenicu da se cijeli ljudski genom sastojao od samo 34.000 gena (vidjeti Science 2001, 291(5507) i Nature 2001, 409(6822)]. Dvije trećine anticipiranih i pretpostavljenih nužnih gena nije uopće postojalo! Kako onda doći do kompleksnosti genetski-kontroliranog čovjeka, kada nema dovoljno gena ni za proteine?

"Neuspjeh" genoma u potvrđivanju očekivanja je otkrio kako je naša percepcija o "funkcioniranju" biologije temeljena na netočnim pretpostavkama ili informacijama. "Naše vjerovanje" u koncept genetičkog determinizma je očito u samoj osnovi pogrešno. Ne možemo pridruživati karakter svog života isljučivo posljedicama inherentnog genetičkog "programiranja". Rezultati genoma su nas prisilili na promišljanje pitanja: "Od kuda dolazi naša biološka kompleksnost?" Komentirajući iznenađujuće rezultate Projekta ljudskog genoma, David Baltimore (2001.), jedan od svjetskih najprominentnijih genetičara i dobitnik Nobelove nagrade, komentirao je taj problem kompleksnosti: "Sve dok ljudski genom neće sadržavati dovoljno gena koji su tako jasni kao naši kompjuteri, očito nećemo shvatiti nesumnjivu kompleksnost nad crvima i biljkama korištenjem više gena. . . .  Shvaćanje što nam daje kompleksnost - naš enormni repertoar ponašanja, sposobnost realiziranja svjesnih akcija, neobičnu fizikalnu koordinaciju, precizno ugođene različitosti odziva na varijacije okoline, učenje, pamćenje, .. trebam li uopće nastaviti. . . ostaje izazov za budućnost." [Baltimore, 2001.] Naravno, najinteresantnija posljedica rezultata projekta je spoznaja da se moramo suočiti s tim "izazovom budućnosti", aludirajući tako na Baltimora. Što "kontrolira" našu biologiju, ako to ne čine geni? U vručini genomskog ludila, isticanje projekta je zasjenilo briljantni rad mnogih biologa, koji su razotkrivali radikalno drugačije shvaćanje "kontrolnog" mehanizma organizma. Na rubu znanosti o stanicma je emergirala spoznaja da okolina odnosno specifičnije, naša percepcija okoline, izravno kontrolira naše ponašanje i aktivnost gena (Thaler, 1994.).

Konvencionalna biologija je izgradila svoje znanje na onom što se nazivalo "Centralna dogma". To nepovredivo uvjerenje tvrdi da tok informacija u biološkim organizmima ide od DNA do RNA i onda do proteina. Kako je DNA (geni) na vrhu ljestvice tog informacijskog toka, znanost je prihvatila pojam primata DNA, pri čemu "primat" u ovom slučaju znači prvi uzrok. Argument za genetički determinizam je temeljen na premisi DNA "kontrole". A kontrolira li stvarno DNA? Skoro svi geni stanice su smješteni u njenoj najvećoj organeli, jezgri. Konvencionalna znanost je tvrdila da jezgra predstavlja "komandni centar stanice", pojam izveden iz pretpostavke da geni "kontroliraju" (određuju) izražavanje stanice (Vinson, i dr., 2000.). Kao stanični "komandni centar", jezgra je prema tomu predstavljala ekvivalent staničnom "mozgu".
 
Ako se mozak odvoji od bilo kojeg živog organizma, nužna je posljedica te akcije trenutna smrt organizma. Međutim, ako izvadimo jezgru iz stanice, stanica neće nužno umrijeti. Neke stanice s izvađenom jezgrom mogu preživjeti dva ili više mjeseci bez posjedovanja bilo kojeg gena. Stanice bez jezgre se rutinksi koriste kao "sloj hranjenja", koji podržava rast drugih specijaliziranih tipova stanica. U odsustnosti svoje jezgre stanice održavaju svoj metabolizam, probavljuju hranu, izbacuju otpad, dišu, kreću se svojom okolinom prepoznavajući i primjereno se odzivajući na druge stanice, grabežljivce ili toksine. Na kraju te stanice umiru, jer bez svog genoma, bez jezgre ne mogu zamijeniti istrošene ili defektne proteine potrebne životnim funkcijama.

Činjenica staničnog održavanja uspješnog integriranog života u odsustnosti gena, otkriva kako geni nisu "mozak" stanice. Primarni razlog zašto geni ne mogu "kontrolirati" biologiju je nemogućnost njihove samo-emergencije (Nijhout, 1990.). To znači nemogućnost njihove samo-aktualizacije (aktivacije), odnosno nemogućnost samostalnog uključivanja i isključivanja. Ekspresija gena je pod regulacijskom kontrolom signala iz okoline koji djeluju pomoću epigenetičkih mehanizama (Nijhout, 1990, Symer and Bender, 2001).

Međtuim, geni su temelj za normalno izražavanje života. Umjesto da služe moći "kontrole", geni predstavljaju molekularne nacrte potrebne u proizvodnji kompleksnih proteina, koji osiguravaju staničnu strukturu i funkcije. Oštećenja genskih programa, mutacije, mogu znatno utjecati na kvalitet života svojih vlasnika. Važno je primijetiti, da samo na nešto manje od 5% populacije utječu oštećeni geni. Te jedinke izražavaju genetički propagirana oštećenja rođenjem, bilo da se manifestiraju pri rođenju ili se pojavljuju kasnije tijekom života.

Značaj tih podataka je u činjenici kako više od 95% populacije dolazi na svijet s potpuno neoštećenim genomom, koji bi kodirao zdravu i prikladnu egzistenciju. I dok je znanost fokusirala svoje napore na prepoznavanju uloge gena u samo 5% populacije s oštećenim genima, nije mnogo napredovala kod većine populacije, koja iako posjeduje neoštećeni genom, dobiva bolesti i disfunkcije. Jednostavno kod njih ne možemo "kriviti" njihov realitet gena (prirode).

Znanstvena pažnja vezana za "kontrolu" biologije se pomiće s DNA prema membrani stanica (Lipton i dr. 1991., 1992., 1998b., 1999.). U ekonomiji stanice, membrana je ekvivalent našoj "koži". Membrana osigurava sučelje između stalno mijenjajuće okoline (izvan sebe) i zatvorene kontrolirane okoline citoplazme (sebe). Embrijonska "koža" (ektoderm) osigurava dvo-organske sustave u ljudskom tijelu: vanjski omot i živčani sustav. U stanicama su te dvije funkcije integrirane unutar jednostavnog sloja  koji okružuje citoplazmu.

Proteinske molekule stanične membrane sučeljavaju zahtjeve internih fizioloških mehanizama s postojećim kritičnim stanjima u okolini (Lipton, 1999.). Membranske sučelne "kontrolne" molekule su sastavljene od parova receptorski protein i odzivni protein. Proteinski receptori prepoznaju signale iz okoline (informacije) na isti način, kojim naši receptori (na pr. oči, uši, nos, okus, itd.) očitavaju našu okolinu. Specifični receptorski proteini se kemijski "aktiviraju" po prijemu prepoznatljivog signala (podražaja). U svom aktiviranom stanju, receptorski proteini se sprežu sa specifičnim odzivnim proteinima kako bi ih aktivirali. "Aktivirani" odzivni proteini selektivno "kontroliraju" biologiju stanice u koordiniranju odziva na podražajni signal iz okoline.

Kompleksi receptorski-odzivni protein služe kao "sklopke" koje integriraju funkciju organizma unutar svoje okoline. Receptorska komponenta sklopke/prekidača osigurava "svjesnost o okolini", a odzivna komponenta generira "fizikalni osjet" kao odgovor na tu svjesnost. Strukturalnom i funkcionalnom definicijom, receptorsko-odzivna sklopka predstavlja molekularnu jedinicu percepcije, koja je definirana "svjesnošću o okolini pomoću fizikalnih osjeta". Percepcijski proteinski kompleksi "kontroliraju" ponašanje stanice, reguliraju izražavanje gena i uključeni su u ponovno pisanje genetskog koda (Lipton, 1999.).

Svaka je stanica urođeno inteligentna, po tomu što posjeduje genetičke "planove" za kreiranje svih potrebnih percepcijsko-odzivnih kompleksa, što joj omogućuje preživljavanje u svojoj normalnoj poziciji unutar okoline. DNA kodiranje tih perceptualnih proteinskih kompleksa je stečeno i akumulirano u stanicama tijekom četiri milijarde godina evolucije. Percepcijom kodirani geni su spremljeni u jezgri stanice i duplicirani su prije diobe stanice, osiguravajući svakoj stanici kćeri set percepcijskih kompleksa za održavanje života.

Međutim, okolina nije stacionarna. Promjene u okolini generiraju potrebu za "novim" percepcijama na strani organizma, koji se nastanio u toj okolini. Danas je evidentno da stanice kreiraju nove percepcijske komplekse interakcijom s novim podražajima iz okoline. Korištenjem novo otkrivene grupe gena, kolektivno nazvane "genima genetičkog inžinjerstva", stanice su sposobne kreirati nove percepcijske proteine u procesu, koji predstavlja stanično učenje i memoriranje (Cairns, 1988, Thaler 1994, Appenzeller, 1999, Chicurel, 2001).

Ovaj evolucijski napredni mehanizam pisanja gena omogućava imunim stanicma odziv na strane antigene, kreiranjem antitijela za spašavanje života (Joyce, 1997, Wedemayer, et al., 1997). Antitijela su specifično oblikovani proteini koje proizvodi stanica za fizikalno komplementiranje invazivnih antigena. Kao proteini, antitijela zahtijevaju gen ("nacrt") za svoje asembliranje.

Interesantno je što specifično skrojeni geni-antitijela, koji su izvedeni iz imunog odziva nisu postojali prije izlaganja stanice antigenu. Imuni odziv, komu je potrebno manje od tri dana od inicijalnog izlaganja antigenu do pojave specifičnih antitijela, rezultiranja "učenjem" novog percepcijskog proteina (antitijela) što omogućava DNA "nacrt" ("memoriju") i genetički prijenos na sve kćeri stanice.

Pri kreiranju percepcije koja konzervira život, stanica mora spregnuti receptor za prijem signala s odzivnim proteinom, koji "kontrolira" odgovarajuće odzivno ponašanje. Karakter percepcije se može ocijeniti tipom odziva, kojeg stimulira podražaj. Pozitivne percepcije proizvode odziv rasta, dok negativne percepcije aktiviraju odziv zaštite stanice (Lipton, 1998b, 1999).

Iako su percepcijski proteini proizvođeni molekularnim genetičkim mehanizmima, aktiviranje percepcijskog procesa je "kontrolirano" ili inicirano signalima iz okoline. Reagiranje stanice se dakle primarno oblikuje percepcijom okoline, a ne njenim genetičkim kodom, što je činjenica koja naglašava ulogu prehrane i odgoja u biološkoj kontroli. Kontrolni utjecaj okoline je podcijenjen i u nedavnim studijama matičnih stanica (Vogel, 2000). Matične stanice, koje nalazimo u raznim organima i tkivima odraslog tijela, su slične embrionalnim stanicama
po tomu što nisu izdiferencirane, pa stoga mogu izraziti široku lepezu tipova zrelih stanica. Matične stanice ne kontroliraju vlastitu sudbinu. Diferenciranje matičnih stanica je temeljeno na okolini u kojoj se nađu. Na primjer, moguće je kreirati tri različite okoline koje odgovaraju okolini različitih tkiva. Tako na primjer matična stanica stavljena u kulturu broj jedan, može postati stanica kosti. Ako se ista matična stanica stavi u kulturu broj dva, postat će stanica živca ili ako se stavi u treću okolinu, stanica sazrijeva u stanicu jetre. Sudbina stanice je "kontrolirana" interakcijom s okolinom, a ne u sebi sadržanim genetičkim programom.

I dok se svaka stranica može ponašati kao slobodno živući entitet, kasnije se u svojoj evoluciji stanice počinju asemblirati u interaktivne zajednice. Društvene organizacije stanica su rezultat evolucijskog poriva za proširavnje mogućnosti preživljavanja. "Što više svjesnosti" posjeduje organizam, veća je sposobnost preživljavanja. Promotrimo situaciju u kojoj jedna jedina stanica ima količinu svjesnosti X. Onda će kolonija od 25 stanica imati kolektivnu svjesnost od 25X. Jasno, veću sposobnost preživljavanja ima stanica s većom svjesnošću, odnosno s 25X. Priroda favorizira okupljanje stanica u zajednicama kao sredstvu za proširenje svjesnosti.

Evolucijska tranzicija iz jednostanične forme života u višestaničnu (komunalnu) formu života predstavlja najinteresantniji i temeljni vrhunac u kreaciji biosfere.

U svijetu jednostaničnih protozoa, svaka je stanica urođeno inteligentno, nezavisno biće, koje usklađuje svoju biologiju prema vlastitoj percepciji okoline. Međutim, kada se stanice udružuju, kako bi formirale višestanične "zajednice", potrebno je uspostavljanje složenog društvenog odnošenja. Unutar zajednice, pojedinačne stanice se ne mogu ponašati nezavisno, jer bi u tom slučaju zajednica prestala postojati. Po definiciji, članovi zajednice moraju slijediti jedan jedini "kolektivni" glas. "Kolektivni" glas koji kontrolira izražavanje zajednice, predstavlja zbroj svih percepcija pojedinih stanica u grupi.

Izvorne stanične zajednice su se sastojale od desetaka do stotine stanica. Evolucijska prednost življenja u zajednici je uskoro vodila organizacijama sastavljenim od milijuna, pa milijardi ili čak i bilijuna, društveno interagirajućih pojedinačnih stanica. Za preživljavanje tako velikih gustoća, stanice su evoluirale začuđujuće tehnologije koje su vodile visoko strukturiranim okolinama, koje bi zaprepastile umove i maštu ljudskih inžinjera. Unutar takvih sredina, stanične zajednice međusbobno dijele ukupno potrebnu količinu rada, što vodi kreiranju stotina specijaliziranih tipova stanica. Strukturalni planovi za kreiranje tih interaktivnih zajednica i diferenciranje stanica su upisani u genom svake stanice zajednice.

Iako je svaka stanica mikroskopskih dimenzija, veličina višestaničnih zajednica može varirati od jedva vidljivih do monolitnih proporcija. S naše perspektivne razine ne promatramo pojedinačne stanice, već prepoznajemo različite strukturalne forme, koje poprimaju zajednice stanica. Percipiramo te makroskopski strukturirane zajednice kao biljke i životinje, uključujući i nas same. I dok možete sami sebe promatrati kao jedinstveni entitet, u stvari ste svekolikost zajednice od 50 bilijuna pojedinih stanica.

Učinkovitost tako velikih zajednica se povećava podjelom rada među stanicama sustava. Citološka specijalizacija omogućava stanicama formiranje specifičnih tkiva i organa tijela. U većim organizmima, samo mali postotak stanica funkcioira u percipiranju vanjske okoline zajednice. Grupe specijaliziranih "stanica za percepciju" formira tkiva i organe živčanog sustava. Funkcija živčanog sustava je percipiranje okoline i koordiniraje biološkog odziva stanične zajednice na djelujuće podražaje iz okoline.

Višestanični organizmi, kao i stanice od kojih su sastavljeni, genetički su snabdjeveni s temeljnim proteinskim percepcijskim kompleksima, što mogućava organizmu učinkovito preživljavanje u svojoj okolini. Genetički programirane percepcije se referenciraju kao instinkti. Slično stanicama, organizmi su isto tako sposobni interagirati s okolinom i kreirati nove perceptualne grupe funkcija. Taj proces je priprema za učenje ponašanja. Kako se penjemo drvom evolucije, krećemo se od primitivnijih prema naprednijim višestaničnim organizmima, uočavamo veliki pomak od predominantne uporabe genetički programiranih percepcija (instinkta) prema korištenju naučenih ponašanja. Primitivni organizmi se primarno oslanjaju na instinkte za veći dio svog repertoara ponašanja. U višim organizmima, posebno ljudima, evolucija mozga nudi veliku priliku za kreiranje velike baze podataka naučenih percepcija, što reducira zavisnost o instinktima. Pri tomu su ljudi obdareni obiljem genetički prenošenih vitalnih instikata. Većinu ih ne uočavamo, jer djeluju ispod razine svijesti, osiguravajući funkciju i održavanje stanica, tkiva i organa. Međutim, neki osnovni instinkti generiraju očito i motrivo ponašanja. Na primjer, odziv sisanja novorođenog djeteta ili povlačenja ruke kada se prst opeče na plamenu.

"Ljudska bića zavise o učenju za preživljavanje više od drugih vrsta. Nemamo instinkte koji nas automatski štite i na primjer pronalaze nam hranu i skrovište". (Schultz and Lavenda, 1987). Naše naučene percepcije su važnije od instinkata za preživljavanje, posebno sa stajališta njihove mogućnosti preuzimanja kontrole od genetički programiranih instinkata.

Zato što percepcija usmjerava aktivnosti gena i uključuje se u ponašanje, naučene percepcije koje stječemo, su intrumentalno uključene u "kontroliranje" karaktera fiziologije i ponašanja u životima. Zajedno naši instinkti i naučene percepcije kolektivno formiraju podsvjesni um, koji je onda izvor "kolektivnog" glasa, koga su naše stanice "dogovorno" slijede.

Premda smo dakle obdareni još kod začeća urođenim percepcijama (instinktima), naučene percepcije počinjemo stjecati u vrijeme kada nam živčani sustav postane funkcionalan. Sve do nedavno, uobičajeno se mislilo da ljudski mozak nije funkcionalan sve do nekog vremena nakon rođenja, jer mnoge od njegovih struktura još nisu do tog treutka potpuno izdiferencirane (razvijene). Međutim ta se pretpostavka pokazala netočnom pionirskim radom Thomas Verny-a (1981) i David Chamberlain-a (1988) među ostalima, koji su otkrili ogromne sposobnosti osjeta i učenja, koje je pokazivao živčani sustav fetusa.

Značaj tog razumijevanja je u činjenici da bi percepcijsko iskustvo fetusa moglo imati duboki učinak na njegovu fiziologiju i razvoj. U biti, iskustvo percepcije fetusa je jednako iskustvu njegove majke. Fetalna krv je u izravnom kontaktu s majčinom krvlju preko placente. Krv je među najvažnijim komponentama poveznog tkiva, jer njome prolazi većina faktora organiziranja (na pr. hormoni, faktori rasta, citokineza) koji koordiniraju funkcije sustava tijela. Kako majka odgovara na svoje percepcije okoline, njen živčani sustav aktivira otpuštanje signala za koordiniranje ponašanja u njen krvotok. Ti regulatorni signali kontroliraju funkciju, pa čak i aktivnost gena, tkiva i organa potrebnih za njeno angažiranje u potrebnom odzivu ponašanjem.

Na primjer, ako je majka pod stresom zbog okoline, aktivirat će svoj adrenalinski sustav, sustav zaštite koji ju priprema ili za borbu ili za bijeg. Dakle ti otpušteni hormoni stresa u krvi pripremaju tijelo za angažiranje u odzivu zaštite. U tom procesu, krvni sudovi u utrobi se stišću, kako bi prisilili usmjeravnje krvi na hranjenje perifernih mišića i kostiju u cilju zaštite.

Odziv borba-ili-bijeg zavisi o refleksnom ponašanju (stražnji mozak) a ne o svjesnom razmišljanju (prednji mozak). Kako bi se olakšao taj proces, hormoni stresa također stišću krvne sudove prednjeg mozga, kako bi više krvi išlo u stražnji mozak kao podrška refleksnim funkcijama. Stiskanje krvnih žila u crijevima i prednjem mozgu tijekom odziva na stres u stvari potiskuje rast i svijesno razmišljanje (inteligenciju).

Danas se priznaje da zajedno s hranjivim tvarima, stresni signali i drugi koordinacijski faktori u majčinoj krvi prolaze kroz placentu i ulaze u fetalni sustav (Christensen 2000). Kada jednom ti majčini regulacijski signali uđu u krvotok fetusa, oni utječu na iste krajnje sustave fetusa, kao što to rade i kod majke. Fetus simultano proživljava ono što majka prima u vezi s podražajima iz okoline. U stresnoj okolini i fetalna krv preferira tok do mišića i stražnjeg mozga, istovremeno smanjujući protok krvi kroz utrobu i prednji mozak. Razvoj tkiva i organa fetusa je proporcionalan količini krvi koju prima. Posljedično će majčino kronično iskustvo stresa iz temelja promijeniti razvoj fizioloških sustava za rast i zaštitu njena djeteta.

Naučene percepcije neke individue počinju nastajati u maternici i mogu se podijeliti u dvije glavne kategorije. Jedan skup prema van usmjerenih naučenih percepcija "kontrolira" način kojim ćemo se odazvati na vanjske podražaje. Priroda je kreirala mehanizam koji olakšava taj rani proces učenja. Kada se susreće s novim podražajem iz okoline, novorođenče je programirano da najprije promatra odziv majke ili oca na taj signal. Dojenče je posebno prilagođeno za interpretiranje karaktera lica, kako bi razlučilo radi li se o pozitivnoj ili negativnoj prirodi novog podražaja. Drugim riječima, kada se dojenče sretne s novim karakteristikama okoline, ono se općenito najprije fokusira na izražaje roditelja, da bi naučilo kako reagirati. Kada je jednom prepoznata nova karakteristika okoline, ona se spreže (povezuje) s odgovarajućom reakcijom (odzivom).  Povezani ulaz (podražaj iz okline) i izlaz (ponašanje kao odgovor) je programiran i spremljen u podsvijest kao naučena percepcija. Ako se podražaj ikada ponovno pojavi, odmah se angažira "programirano" ponašanje ukodirano u podsvjesnu percepciju. Ponašanje se temelji na jednostavnom mehanizmu podražaj - odziv. Prema van usmjerene naučene percepcije se kreiraju kao odziv na sve, od jednostavnih objekata pa do kompleksnih društvenih interakcija. Kolektivno te naučene percepcije doprinose kultiviranju individue. Roditeljsko "programiranje" djetetovog podsvjesnog ponašanja omogućava djetetu usklađivanje s "kolektivnim" glasom ili vjerovanjima zajednice.

Uz percepcije usmjerene prema van, ljudi stječu i percepcije usmjerene prema unutra, koje nam osiguravaju vjerovanja o svom "samo-identitetu". Da bi znali više o sebi samima, učimo se gledati na način kako nas drugi vide. Ako roditelji daju djetetu pozitivnu ili negativnu sliku o samom sebi, ta će se percepcija snimiti u dječjoj podsvijesti. Stečena slika o sebi postaje podsvjesni "kolektivni" glas, koji oblikuje našu fiziologiju (na pr. zdravlje, težinu) i ponašanje. Iako je svaka stanica urođeno inteligentna, dogovorom zajednice, ona će biti odana kolektivnom glasu, čak i ako ju kolektivni glas angažira u aktivnostima samo-uništenja. Na primjer, ako je djetetu dana percepcija o sebi, po kojoj djete može uspjeti, ono će kontinuirano težiti upravo tomu - uspjehu. Međutim, ako je djetetu stvarana percepcija, da "nije dovoljno dobro", tijelo će se podredititi toj percepciji, čak i samo-sabotaži, kako bi osujetilo uspjeh.

Ljudska biologija toliko zavisi o naučenim percepcijama, pa nije iznenađujuće što nas je priroda obdarila mehanizmom, koji ohrabruje brzo učenje. Aktivnosti i stanja svjesnosti se mogu mjeriti elektronički korištenjem elektroencefalografije (EEG). Postoje četiri fundamentalna stanja svjesnosti koja razlikujemo po frekvencijama aktivnosti mozga. Vrijeme, koje individua provodi u svakom od EEG stanja je povezano sekvencioniranim mustrama izražavanim tijekom razvoja djeteta  (Laibow, 1999).

DELTA valovi (0,5 - 4 Hz), najniža razina aktivnosti, je primarno izražena između rođenja i prve dvije godine starosti. Kada je osoba u DELTA fazi, ona je u nesvjesnom (spavanju sličnom) stanju. Između starosti od dvije do šest godina, dijete počinje provoditi više svog vremena na višoj razini EEG aktivnosti, karakteriziranoj THETA (4 - 8 Hz) valovima. THETA aktivnost je stanje, koje proživljavamo kada se budimo i kada smo u polusnu odnosno polubudni. Djeca su u tom vrlo stvaralačkom stanju kada se igraju, kada kreiraju modele iz pijeska ili kada galantno jašu na staroj metli.

Dijete počinje preferirati izražavanje još više razine EEG aktivnosti, koja se naziva ALFA valovima negdje oko šeste godine starosti. ALFA valovi (8 - 12 Hz) su pridruženi stanjima mirne svijesti. Oko dvanaeste godine, EEG spektar djeteta može izražavati trajne perdiode BETA (12 - 26 Hz) valova, najviše razine aktivnosti mozga, koju karakterizira "aktivna ili fokusirana svijest".

Značaj ovog razvojnog spektra leži u činjenici da pojedinac obično ne podržava aktivnu svijest (ALFA aktivnost) sve do pete godine života. Prije poroda i tijekom prvih pet godina, dijete je primarno u DELTA i THETA stanju, koje predstavlja halucinirajuće stanje prije sna. Za hipnotiziranje individue, potrebno joj je spustiti aktivnosti mozga na te razine aktivnosti. Posljedično, dijete je u biti u hipnotičkom transu tijekom svojih prvih pet godina života. U tom vremenu dijete upija (downloada) percepcije koje kontroliraju biologiju bez bilo kakve koristi ili interferencije, svjesne diskriminacije. Potencijal djeteta je "uprogramiran" u njegovom podsvjesnom umu tijekom te faze razvoja.

Naučene percepcije su "fiksno-ožičane" kao sinaptičke grupe veza u podsvijesti, što u biti predstavlja ono što prepoznajeo kao mozak. Svijest koja se funkcionalno izražava pojavom ALFA valova negdje oko šeste godine života, pripisuje se najnovijem dodatku mozga, prednjem dijelu kore velikog mozga. Ljudsku svijest karakterizira svjesnost o sebi - "sebstvu". I dok većina naših osjeta, kao što su oči, uši i nos, promatraju vanjski svijet, svijest sliči "čulima" koja promatraju unutarnji rad vlastite stanične zajednice. Svijest osjeća podražaje i emocije, koje generira tijelo i može pristupiti spremljenoj bazi podataka, koja je naša perceptualna biblioteka.

Da bi razumjeli razliku iznđu podsvijesti i svijesti, promotrimo instruktivno odnošenje. Podsvjesni um predstavlja disk mozga (ROM), a svjesni um je ekvivalent "centralne/desktop" memorije (RAM). Kao i disk, podsvjesni um može spremiti nezamislivu količinu perceptualnih podataka. Može ga se programirati da bude "on line", u značenju, da ulazni signali idu izravno u bazu podataka gdje se obrađuju bez nužnosti svjesne intervencije.

U vrijeme, kada je svijest evoluirala do funkcionalnosti, većina fundamentalnih percepcija o životu je već uprogramirana na disku. Svijest može pristupiti toj bazi podataka i otvarati odnosno pregledavati ranije naučene percepcije, kao skriptu ponašanja. To bi odgovaralo otvaranju dokumenta s diska u centralnoj memoriji odnosno u desktopu. U svijesti imamo mogućnost pregledavati skriptu i editirati program, kako bi ga po svom viđenju prilagodili, kao što to radimo s otvorenim dokumentom na svom kompjutoru. Međutim, proces editiranja ni na koji način ne mijenja originalnu percepciju koja je još uvijek čvrsto ožičana u podsvijesti. Nikakva količina srdžbe ili ulagivanja svijesti ne može promijeniti podsvjesni program. Iz nekog razloga mislimo da postoji neki entitet u podsvijesti koji sluša i odgovara na naše misli. U stvarnosti je podsvijest hladna, i bez emocija, baza podataka spremljenih programa. Njena se funkcija striktno bavi čitanjem signala iz okoline i angažiranjem čvrsto ožičanih programa ponašanja, bez ikakvih pitanja i prosudbi.

Čistom moći volje i namjere, svijest može pokušati preuzeti kontrolu od podsvjesne vrpce/diska. Obično takvi napori nailaze na različite stupnjeve otpora, jer su stanice obvezne pridržavati se podsvjesnih programa. U nekim slučajevima napetost između svjesne moći volje i podsvjesnog programa može rezultirati ozbiljnim neurološkim poremećajima. Kao primjer može poslužiti sudbina australskog pijaniste David Helfgott-a, čija je priča prikazana u filmu "Shine". Davida je programirao otac, koji je preživio holokaust upravo neisticanjem, utiskujući mu program neuspjeha, jer bi ga uspjeh po njemu, učinio ranjivim zato što bi se u svijetu istaknuo pred drugima. Uprkos nemilosrdnosti očevog programiranja, David je bio svjesno svjestan svoje svjetske klase. Da si to dokaže, Helfgott je namjerno odab
rao jednu od najtežih klavirskih kompozicija Rahmanjina za izvedbu na naionalnom natjecanju. Kako film otkriva, u finalnom stavku svoje zadivljujuće izvedbe, događa se glavni sukob između njegove svjesne volje za uspjehom i podsvjesnog programa, koji ga tjera na neuspjeh. Odsvirajući zadnju notu, izgubio je svijest; po buđenjuje je bio neizliječivo lud. Činjenica, da je moć njegove volje natjerala mehanizam tijela na kršenje programiranog "kolektivnog" glasa, dovela je do neurološkog sloma.

Konflikti koje uobičajeno doživljavamo, često se odnose na vlastite svjesne napore u pokušajima "forsiranja" promjena svojih podsvjesnih programa. Međutim, pomoću različitih novih fizioloških energetskih modalitet (na pr. Psych-K, EMDR, Avatar, itd.) može se pristupiti sadržajima podsvjesnih uvjerenja, a korištenjem specifičnih protokola, svjesno se može olakšati brzo "reprogramiranje" ograničavajućih najvažnijih uvjerenja.




Copyright 2006-2007 Bruce Lipton Ph.D.





  Dobro došli!
Ako ste
prvi put na
ovom site-u
molim Vas
pročitajete ovaj
kratki pregled

                           site-a.
                    Pročitajte ovdje









   Bruce H. Lipton Ph.D.
    - The New Biology-video:
      Where Mind & Matter meet
   
   - tekstovi:

NOVA KNJIGA

 
Hrvatsko izdanje
Biologija vjerovanja
 
 Teledisk d.o.o.