home about articles store calendar resources archives media podcasts contact

MUDROST STANICA


Mudrost stanica je nova biologija koja će duboko promijeniti civilizaciju i svijet u kojem živimo. Ta nas nova biologija odvalači od vjerovanja da smo žrtve svojih gena, da smo biokemijski strojevi, da ne možemo kontrolirati život u drugačiji realitet u kom naše misli, vjerovanja i um kontroliraju gene, ponašanje i iskustva života. Ta se biologija temelji na trenutnoj, modernoj znanosti proširenoj ovim percepcijama.

Nova nas znanost pretvara iz žrtve u kreatora, vrlo moćnog u kreiranju i razotkrivanju života kojeg vodimo. To je u stvari znanje o sebi, pa ako shvaćamo stari aksiom "Znanje je moć", onda ćemo stvarno početi razumijevati znanje o vlastitoj moći. To je ono što nam nosi razumijevanje nove biologije.

Let u unutrašnji svijet

Prvi sam kontakt s biologijom imao u srednjoj školi. Učitelj je donio mikroskop, kako bi bi nam pokazao stanice i sjećam se svog uzbuđenja. Na fakultetu sam umjesto običnog mkroskopa koristio elektronski mikroskop, pa sam imao nove prilike promatranja života stanica. To što sam naučio duboko je promijenilo moj život, dajući mi uvide o svijetu u kom živimo, koje bi želio  podijeliti s Vama.

Koristeći elektronski mikroskop, nisam samo vidio stanicu izvana, već sam mogao prolaziti anatomijom stanice i shvatiti prirodu njene organizacije, strukture i funkcija. Kao što ljudi govore o letu u svemir, letio sam u unutrašnji prostor i dobio nove perspektive, počevši sa znatnijim poštovanjem prirode života, prirode stanica i našeg odnosa s vlastitim stanicama.

U to sam vrijeme počeo vježbe u kultiviranju stanica. Oko 1969. počeo sam klonirati matične stanice, pri čemu me je u prvom eksperimentu kloniranja vodio dr. Irv Königsberg, briljantan znanstvenik koji je kreirao prvu kulturu matičnih stanica. Radio sam s matičnim stanicama koje nazivamo myoblasti - mišične stanice embrija. Myo znači mišić, a blast izvronu stanicu. Kada sam stavio svoje stanice u posudu za kultiviranje stanica s uvjetima koji podržavaju rast mišića, evoluirale su u mišićne stanice, što bi završilo velikim kontraktivnim mišićima. Međutim, ukoliko bi promijenio okolinu sudbina stanica bi se promijenila. Počevši od istih izvornih mišičnih stanica u promijenjenoj okolini počelo bi formiranje stanica kosti. Daljnjom promjenom uvjeta, te bi stanice postale masne odnosno stanice masti. Rezultati tih eksperimenata su bili vrlo uzbuđujući, jer je svaka od stanica bila genetički identična, a sudbinu stanica je kontrolirala okolina u koju su bile stavljene.

Dok sam izvodio te eksperimente počeo sam i podučavati studente na Školi medicine Sveučilišta Wisconsin konvencionalnim shvaćanjem po kojem geni kontroliraju sudbinu stanica. A ipak u svojim eksperimentima se jasno otkrilo kako je sudbinu stanica više ili manje kontrolirala okolina. Moji su kolege, naravno, bili uzbuđeni zbog mog rada. Svi su nekako bili povezani s poslovima na projektu ljudskog genoma, podržavajući priču o "genima koji kontroliraju život". Kada je moj rad otkrio mogući utjecaj okoline na stanice, govorili su o anomaliji pravila.

Mi smo zajednica 50 bilijuna živih stanica
Potpuno novo razumijevanje života me dovelo do novog načina poučavanja o stanicama. Kada se pogledate, vidite pojedinačnu osobu. No ako shvatite svoju stvarnu prirodu, shvatit ćete da ste praktički zajednica od približno 50 milijardi živućih stanica.

Svaka je stanica živa jedinka, osjećajno biće koje ima svoj vlastiti život i funkcije koje interagira s drugim stanicama u prirodu zajednice. Kada bi Vas mogao reducirati na veličinu stanice i ubaciti Vas u vlastito tijelo, vidjeli bi vrlo zaposlen metropolis u kojem živi 50 milijardi individua (unutar jedne kože). To postaje relevantnim u trenutko shvaćanja kako je zajednica zdrava ako je u harmoniji odnosno bolesna ako je u disharmoniji koja teži razbijanju odnošenja zajednice. Dakle, kao prvo mi smo zajednica.

Druga činjenica: nema niti jedna funkcije u ljudskom tijelu koja već ne postoji u svakoj pojedinoj stanici. Na primjer, imamo različite sustave: probavni, dišni, ekskrecijski, mišično-skeletni, endokrini, reprodukcijski, živčani sustav i imuni sustav, a svaka od tih funkcija postoji u svakoj našoj stanici. U stvari, napravljeni smo temeljem slike stanice. To znatno pomaže biolozima jer istraživanjem na stanicama, možemo onda primijeniti informacije za razumijevanje prirode ljudskog tijela.

A predavao sam ono što se nazivalo medicinskim modelom percepcije da ljudska biologija predstavlja biološki stroj, sastavljen od biokemikalija, koga kontroliraju geni. Stoga kada pacijent dođe doktoru, uvjerenje sustava je da je nešto krivo u pacijentu s biokemijom ili genima, a to se sve može podesiti i tako doći do zdravlja. U nekom trenutku sam shvatio da moram napustiti sveučilište, jer sam se našao u velikom sukobu između onog što sam predavao studentima o genetskoj kontroli stanica i onog potpuno drugačijeg razumijevanja temeljem stanica u mojim kulturama.

Novo razumijevanje znanosti
Izašavši izvan sveučilišta, imao sam priliku za fokusiranje i na fiziku. I tamo sam našao informacije koje se nisu uklapale u maticu znanosti koju sam i podučavao. U svijetu nove fizike, kvantne fizike, opisivani mehanizmi su se potpuno kosili s mehanizmima koje sam predavao i koji su bili temeljeni na staroj Newtonijanskoj fizici. Nova fizika još uvijek nije uvedena u medicinsko školovanje. Prije postojeće uobičajene znanosti, znanost je bila područje crkve. Nazivala se prirodnom teologijom i bila je prožeta duhovnom domenom, poučavajući izravnu uključenost Božje ruke u nastajanje i održavanje svijeta, kao i da se slika Boga izražava kroz prirodu u kojoj živimo. Prirodna teologija je imala misiju: razumjeti prirodu, kako bi mogli naučiti živjeti s njom u harmoniji. U biti je to značilo naučiti kako živjeti u harmoniji s Bogom, uzimajući u obzir da su priroda i Bog tako dobro povezani.

Međtuim, zloporabom crkve kroz inzistiranje na apsolutnom znanju i naporima crkve u gušenju novog znanja, pojavila se takozvana Reformacija. Reformacija, koju je ubrzao Martin Luther, je bila izazov autoritetu crkve. Nakon reformacije kada je postojala prilika propitivanja uvjerenja o svemiru, znanost je postala takozvanom modernom znanošću. Isaac Newton, fizičar čija su primarna istraživanja bila vezana za prirodu gravitacije i kretanja planeta, postavio je temelje moderne znanosti. Izmislio je novu matematiku nazvanu diferencijalnim računom kako bi kreirao jednadžbu kojom bi predviđao kreatanja sunčevog sustava. Znanost je identificirala istine kao sadržaje kojima se može predviđati.

Newtonijanska fizika percipra svemir kao stroj sastavljen od materije; tvrdi ukoliko razumijete prirodu materije koja sačinjava stroj, onda ćete razumjeti i samu Prirodu. Stoga je misija znanosti kontrolirati i dominirati prirodom, što je bilo potpuno drugačije od ranije misije znanosti pod prirodnom teologijom i njene postavke života u harmoniji s Prirodom.

Problem kontrole u vezi s biologijom postaje vrlo važna tema. Što to kontrolira karakteristike koje izražavamo? Prema Newtonijanskoj fizici, forme života predstavljaju strojeve sastavljene od materije, pa ako želite razumjeti te strojeve, morate ih rastaviti, procesom koji se naziva reduciranje, a vjerovanje u takav proces - redukcionizam. Proučavate pojedinačne dijelove i vidite kako rade, te kada  ponovno sastavite sve dijelove, razumijet ćete cjelinu. Charles Darwin je rekao da su karakteristike koje izražava individua povezane s roditeljima. Spermij i jajašce koji se spajaju, rezultirajući formiranjem nove jedinke, moraju nositi nešto što kontrolira karakteristike potomstva. Proučavanja diobe stanica su počela ranih 1900-tih i pokazala su strunama slične strukture u stanicama koje su se počele dijeliti. Te su strunama slične strukture nazvane kromosomima.

Zanimljivo je napomenuti, iako su kromosomi identificirani oko 1900, tek su 1944. stvarno identificirane one komponente koje su nosile genetičke karakteristike. Svijet je postao vrlo uzbuđen.

Govorilo se, o moj Bože, nakon svih tih godina smo konačno identificirali materijal genetičke kontrole; izgledalo je da je to DNA. 1953 rad James Watsona i Francis Cricka razotkrio kako svaka struna DNa sadrži sekvenciju gena. Geni su nacrti za svaki od 100.000 različitih proteina koji su gradbeni blokovi stvaranja ljudskog tijela. Naslovnica objavljujući otkriće Watsona i Cricka u New Yorkškom novinskom tekstu kaže: "Otkrivena tajna života" i tog trenutka biologija je bila uvijena u gene. Znanstvenici su shvatili da bi razumijevanjem genetičkog koda mogli mijenjati karakter organizama i stoga se digla velika nepromišljena žurba za početak projekta ljudskog genoma, kako bi se pokušalo shvatiti prirodu gena.

Najprije se mislilo da ti geni kontroliraju samo fizikalnu formu, no s početkom manipuliranja genima, uvidio se i utjecaj na ponašanje i na emocije. Odjednom, geni su dobili znatno dublje značenje jer je izgledalo da sve karakteristike i crte čovjeka kontroliraju geni.

Jesmo li žrtve nasljednosti?
No ipak je ostalo jedno pitanje, što to kontrolira DNA? To bi bilo penjanje zadnjom prečkom ljestve na putu pronalaženja u konačnici kontrolora gena. Napravljen je eksperiment i otkriveno je da je DNA odgovorna za svoje samo-kopiranje. DNA kontrolira proteine, a proteini predstavljaju naša tijela. U biti bi to značilo da DNA kontrolira život. To je centralna dogma. Ona podržava koncept nazvan "primat DNA", koji kaže da je ono tko smo i što smo, kao i sudbina života unaprijed programirano u DNA, koju primamo začećem. Koja je posljedica takvog stajališta? Karakter i sudbina života reflektiraju nasljednost s kojom smo urođeni, pa smo stoga žrtve nasljedstva.

Na primjer, znanstvenici su promatrali grupu ljudi, ocijenili ih temeljem njihove sreće i zatim su pokušavali pronaći gen koji je aktiviran kod sretnih ljudi, a nije kod nesretnih. Zasigurno se pronašao gen koji se činio aktivnijim kod sretnijih ljudi. Odmah je objavljeno u medijima kako je "otkriven je gen za sreću". Moglo bi se reči: "Pa dobro, čekajte tren. Ako sam usisao gen sreće, onda je cijeli moj život predodređen. Onda sam žrtva nasljednosti". To je upravo ono što  podučavamo djecu u školama i to je ono što sam i ja poučavao, tj. da su ljudi bespomoćni i ne mogu preuzeti kontrolu nad svojim životom jer ne mogu promijeniti gene. No ako ljudi identificiraju prirodno stanje bespomoćnosti, postat će i neodgovorni. "Dobro šefe, pogledajte, nazivate me lijenim pa samo želim da znate da je i moj otac bio lijen. Što onda možete očekivati od mene? Hoću reči, moji me geni čine lijenim. Tu ništa ne mogu promijeniti". Nedavno su u Newsweek-u pisali o tomu kako stanice masnoće (masne stanice) objavljuju rat zdravlju. Interesantno je to zbog epidemije pretilosti, pri čemu znanost uzmiče i ne govori više o genetskom nasljedstvu, već ratu masnih stanica protiv života.

Projekt ljudskog genoma
Najavljen kao spas, projekt ljudskog genoma je ušao u naš svijet. Ideja projekta je bila identificirati sve gene, koji konstituiraju čovjeka. To bi ponudilo buduće prilike genetičkom inžinjerstvu za korigiranje bolesti i problema s kojima se suočava čovječanstvo. Mislio sam kako je projekt humanitarni napor, no interesantno je što sam kasnije saznao od Paul Silvermana, jednog od glavnih arhitekata projekta ljudskog genoma, o čemu se zapravo radi. Jednostavno su procijenili da će projektom ljudskog genoma naći nešto preko 100.000 gena, jer je postojalo oko 100.000 različitih proteina u tijelu, uz dodatak gena koji nisu stvarali proteine već su kontrolirali druge gene. Projekt su dizajnirali odvažni kapitalisti; kalkulirali su ako će biti približno 100.000 gena, koje će po njihovom identificiranju patentirati kao sekvencije, a patente bi mogli onda prodavati industriji lijekova, koja bi ih pak koristila za kreiranje proizvoda zdravlja. U stvari program nije zamišljen kao napredovanje ljudskog stanja, koliko za zaradu mnogo novca.

No ovdje je zabavni dio. Znanstvenici su znali kako na evolucijskoj skali, jednostavni organizmami imaju manje DNA, dok na razini čovjeka, s kompleksnošću fiziologije i ponašanja, postoji mnogo više različitih DNA. Mislili su kako bi primitivni organizmi mogli imati možda nekoliko tisuća gena, a ljud bi trebali imati približno 150.000 gena što je značilo 150.000 novih lijekova. Projekt je počeo 1987. i odmah je opet pokazao mogućnost ostvarivanja čuda ukoliko se skupe glave. U samo približno 14 godina dobili smo rezultate ljudskog genoma. To nazivam kozmičkom duhovitošću.

U projektu ljudskog genoma su najprije počeli proučavati primitivne organizma, minijaturne crve, koji su jedva vidljivi prostim okom. Ti su crvi bili eksperimentalne životinje genetičarima jer se brzo razmožavaju u velikim količinama i time izražavaju karakteristike, koje se mogu proučavati. Nalaz je govorio kako te male životnje imaju genom od približno 24.000 gena. Onda su u projektu odlučili napraviti još jedan genetski model prije nego to učine s čovjekom, pa su uzeli voćnu mušicu jer je već postojala velika količina informacija o njenoj genetici i ponašanju. Genom voćne mušice je imao samo 18.000 gena. Primitivni crv je imao 24.000 gena, a taj je leteći stroj imao samo 18.000 gena! Nisu razumjeli što bi to značilo i ostavili su istraživanje za kasnije i počeli su rad na ljudskom genomu. Rezultat se pojavio 2001. i predstavljao je  glavni šok: u ljudskom genomu bilo je samo oko 25.000 gena: očekivalo se skoro 150.000 gena, a bilo ih je samo 25.000. Snaga šoka je bilo toliko velika da nitko o tomu uopće nije govorio. Iako je bilo mnogo senzacionalnog oko završavanja projekta, nitko nije govorio o nedostajućih 100.000 gena. O tomu je kompletno izostala diskusija u znanstvenim časopisima. Shvaćanje kako nema dovoljno gena što bi odgovaralo ljudskoj kompleksnosti, uzdrmalo je temelje biologije.

Zašto je to važno? Ako se znanost biologije temelji na stvarnom načinu funkcioniranja života, onda bi ta znanost bila dobra za korištenje u medicini. No ako temeljite svoju znanost na krivim informacijama, ta bi znanost mogla biti štetna u medicinskoj praksi. Danas je priznata činjenica da je konvencionalna alopatska medicina, primarna medicina koju koristimo u Zapadnoj civilizaciji, vodeći uzrok smrti u SAD-u. Ona je odgovorna i za svaku petu smrt u Australiji. U časopisu Američkog medicinskog društva, dr. Barbara Starfield je napisala članak u kojem otrkiva kako je po konzervativnoj procjeni, praktična medicina treći po redu uzrok smrti u SAD-u. Međutim, postoji i nedavna studija Gary Nulla (vidjeti Smrt medicinom na www.garynull.com). Po njemu je medicina prvi uzrok smrti, a ne treći, s preko tri četvrtine milijuna ljudi, koji umiru od medicinskog tretmana svake godine.

Da je medicina stvarno znala što radi, ne bi bila tako smrtonosna. Napustio sam sveučilište 1980., sedam godina prije početka projekta ljudskog genoma jer sam već tada bio svjestan da geni ne kontroliraju život. Svjestan da okolina ima utjecaja, no moji kolege su me smatrali ne samo radikalnim već i heretikom, jer se suprostavio dogmi; a to je postalo religioznim argumentom. U određenom trenutku religioznost mjesta me je vodila napušanju pozicije. Tada sam počeo i  napredovati u razumijevanju funkcija mozga i neuroznanosti. Pokušavao sam u stvari pronaći gdje je "mozak" stanice, ako DNA nije njen kontrolor.

Unutrašnji kompjuter
Nova biologija otrkiva da je mozak stanice zapravo njena koža, mem-bra(i)na, sučelje unutračnjosti stanice i stalno mijenjanog svijeta u kom živimo. Ona je funkcionalni element koji kontrolira život. To je vrlo važno, jer razumijevanje njene funkcije otkriva da nismo žrtve svojih gena. Akcijom stanične membrane možemo u stvari kontrolirati svoje gene, svoju biologiju i svoj život, što smo i činili od početka, iako u uvjerenju da smo žrtve.

Počeo sam shvaćati da je stanica chip, a jezgra je samo disk s programima. Geni su bili programi. Dok sam jednog dana pisao kompjuterom, shvatio sam tu sličnost stanice i kompjutera. Imala je ugrađene programe, no ono što je manifestirala kao kompjuter, nisu određivali programi. Određivale su informacije, koje sam kao i okolina, utipkavao tastaturom. Odjednom su svi dijelovi došli na svoje mjesto: stanična membrana je u stvari kompjuterski chip obrade informacija. Geni stanice su tvrdi disk sa svim svojim potencijalima. To je razlog zašto svaka stanica u tijelu može formirati bilo koju vrstu stanice jer svaka jezgra ima gene koji stvaraju čovjeka. No zašto bi onda trebala jedna stanica biti stanica kože, druga kosti ili oka?

Razlog nije u genskim programima, već je u povratnim informacijama iz okoline. Odjednom mi se upalila ideja o većoj stvari: ono što nas čini drugačijim od drugih je prisustvo skupa jedinstvenih identificirajućih proteinskih ključeva (receptora) koji čine tipkovnicu na površini naših stanica. Ključevi identiteta na staničnoj membrani se odzivaju na informacije iz okoline. Najveći "aha!" je bilo upravo to - naš je identitet u stvari signal okoline, koji preko tipkovnice na površini stanice angažira genetske programe; identiteti nisu unutar stanice, oni ulaze u nju preko tastature (membrane) kao sučelja. Čovjek ima identitet izveden iz okoline.

U mlađim danima nisam vidio da mi religija nudi istinu. Odvajao sam se od duha i završio u znanosti. Shvaćanje da je moj identitet nešto iz okoline što djeluje kroz moje stanice, bio je najveći šok za moj svijet, jer sam potpuno izbačen iz ne-duhovnog realiteta u zahtjev duhovnog postojanja. Moje su stanice bile poput televizora s antenama, a ja sam bio emisija (program) koja je kontrolirala očitanje gena. U stvari sam programirao svoje stanice.

Shvatio sam da smrt stanice ne znači nužno gubitak emisije, jer je ona tamo vani, postoji li stanica ili ne. Odjednom me obuzelo duboko poštovanje. Shvatio sam nevažnost preživljavanja jer je moj vječni karakter izveden iz neke emisije u polju. Strah od smrti je nestao. To je bilo pred dvadesetpet godina i to je bilo jedno od najčudesnijih, oslobađajućih iskustava, koje sam ikada imao.


Percepcija: moć nove biologije

Percipiramo okolinu i prilagođujemo svoju biologiju, no nisu sve naše percepcije točne. Ako djelujemo po krivim percepcijama, onda će one priskrbiti i krivu prilagodbu naše biologije. Ako su naše percepcije netočne, one bi mogle u stvari i uništiti našu biologiju. Kada shvatimo da se geni samo odzivaju na okolinu temeljem percepcija koje obrađuje membrana stanice, onda ćemo razumjeti ukoliko nešto nije dobro u životu, da ne treba mijenjati gene, već percepcije. To je mnogo lakše nego fizički mijenjati tijelo. U stvari, to je moć nove biologije: možemo kontrolirati svoje živote kontroliranjem svojih percepcija.

Danas se još držimo znanstvenih "istina", koje su u stvari neistine - one su samo "pretpostavke" i to netočne pretpostavke. Dok ih ne korigiramo, netočno razumijevamo svoje odnošenje s planetom, prirodom i okolinom. Posljedično uništavamo ono što nam je pružilo život, okolinu.

Netočna pretpostavka broj jedan: svemir je izgrađen iz materije i njegovo razumijevanje postižemo proučavanjem materije. Naša percepcije biologije i okoline kao samo-materijalne više nije znanstveno točna.

Netočna pretpostavka broj dva: geni kontroliraju život. U stvari naše percepcije kontroliraju život a promjenom svojih percepcija možemo kontrolirati svoje živote. O tome ćemo detaljnije diskutirati kasnije.

Netočna pretpostavka broj tri je vrlo opasna pretpostavka po kojoj smo stigli do ove točke svoje evolucije koristeći mehanizme Darwinijanske teorije, koji se mogu sažeti u "preživljavanje najprikladnijih u borbi za egzistenciju". Pokazala se međutim u novoj biologiji utemeljenost evolucije na suradnji. Sve dok to ne shvatimo, međusobno ćemo konkurirati, boriti se i uništavati planet, ne prepoznajući kako je naše preživljavanje u suradnji i da je nastavljanje konkuriranja nagovještaj smrti ljudske civilizacije.

Budućnost medicine
Danas shvaćamo kako je sve u svemiru napravljeno iz energije; našim percepcijam to izgleda fizikalno i kruto, no ipak u stvarnosti to je sve energija i energetske interakcije. Kada interagirate sa svojom okolinom apsorbirate i odašiljete energiju istovremeno. Vjerojatno ste upoznati s terminima "dobre vibre" i "loše vibre". To su valovi kojima svi vibriramo. Svi smo mi energija. Energija u tijelu reflektira energiju okoline jer atomi tijela ne otpuštaju samo energiju, već ju i apsorbiraju. Svaki živi organizam komunicira s tim vibracijama. Životinje komuniciraju s biljkama, komuniciraju međusobno. Šamani razgovaraju s biljkama vibracijama. Ako ste osjetljivi na razliku između "dobrih" i "loših" vibracija, trebali bi se usmjeravati prema mjestima koja će ohrabrivati preživljavanje, rast, ljubav itd. a kloniti se situacija i mjesta koja bi vas iskoristila ili poništavala vaš identitet. Ukoliko ne pazite na svoje energije vibriranja, gubimo najvažnije očitanje o svojoj okolini. Razumijevanje nove fizike kaže da su sve energije isprepletene i međusobno interagiraju. Stoga morate paziti na te nevidljive sile koje su uključene u zbivanja života. Sve dok medicina neće trenirati doktore za shvaćanje energije kao dijela sustava, oni će lagano usvajati nove sustave scan-iranja (otipkavanja) kako bi odredili što se zbiva unutar tijela. Smiješno je da očitavaju snimke kao "karte", nemajući pri tomu ni temeljnog shvaćanja da su te karte izravna očitanja energije koja je prisutna u tijelu.

Na primjer, u mamografskom otkrivanju raka, vizualizira se karakteristična emisija energetskih razlika raka. Umjesto operativnog izrezivanja raka, što bi se dogodilo kada bi se primijenila energija, koja bi interferirajućom mustrom, promijenila energiju tih stanica raka i vratila ih na svoju normalnu energiju? Vjerojatno bi dobili iscjeljujući učinak. To bi dalo smisao tisućama godina starom "iscjeljivanju rukama". Primatelj dobiva energiju koja interagira s njegovim tijelom, interferirajući i time mijenjajući karakter energije reflektirane u fizikalnu materiju, jer i materija je energija. To je budućnost medicine iako smo trenutno još daleko od te budućnosti.

Kvantni fizičari otkrivaju kako ispod očigledne fizikalne strukture ne postoji išta drugo osim energije, a i mi smo energetska bića. To znači da interagiramo s bilo čim u polju. To ima važan utjecaj na brigu o zdravlju. Kvantna fizika govori o energijama uvijek isprepletenima jedna s drugom. U svemiru energija, valovi uvijek sve prožimaju i isto tako ineragiraju sa svim ostalim valovima. Nije moguće nekoga potpuno odvojiti od okoline u kojoj živi. Kvantni fizičari nadalje kažu da je nevidljiva energija sto puta učinkovitija u prijenosu informacija od prijenosa signala materijom (tj. lijekovima). Tek počinjemo prepoznavati taj nevidljivi svijet s kojim se nismo uopće bavili u vezi s prirodom svog zdravlja.

Drugim riječima, umjesto fokusiranja na materiju, u kvantnom svijetu se fokusiramo na energiju. U mehaničkom smo svijetu govorili da možemo sve razumjeti reduciranjem. Po kvantnom razumijevanju svemira moramo shvaćati cjelovitost - holizam, jer nije moguće odvojiti vibracije jedne energije od vibracije druge energije. Moramo prepoznati svoju isprepletenost s vibracijama beskrajnog broja energija, te povezanost sa svima njima!

Moja definicija okoline: okolina je sve od jezgre bića do ruba svemira. Uključuje sve u našoj neposrednoj blizini ali i planete i sunce i sve ono ostalo što se događa u cijelom sunčevu sustavu. Dio smo tog cjelovitog polja. Kao sažetak značaja takvog pristupa, dozvolite mi citiranje Albert Einsteina: "Polje je jedini način vladanja česticom". Drugačije rečeno, polje, nevidljiva energija, je jedino što vlada u fizikalnom realitetu.


Kako uvjerenja kontroliraju biologiju
Konvencionalna fizika promatra ljudsko tijelo kao stroj napravljen od atoma i molekula, dok kvantni fizičari otkrivaju ispod očigledne fizikalne strukture postojanje samo energije. To znači da smo energetska bića, koja interagiraju sa svime u totalitetu energetskog polja. Uz to kao što smo rekli, počinjemo prepoznavati postojanje nevidljivog svijeta s kojim nismo računali pri razumijevanju prirode svog zdravlja. Drugim riječima refokusiramo se s materije na energiju, kako to traži kvantni svijet. U tom smo svijetu isprepleteni i povezani s beskonačnim brojem energetskih vibracija. Pri pokušaju razumijevanja ljudskog zdravlja, fokusiranje samo na materijalno, onemogućava sagledavanje energija. Isto tako fokusiranje isključivo na osobu, gubimo utjecaj polja. Osviješćujemo se i počinjemo na holistički način proučavati svekolikost jedne cjeline.

U kvantnoj fizici se susrećemo i sa svijetom neizvjesnosti. Moramo stoga napustiti Newtonijansko vjerovanje u mogućnost određivanja svega, kontroliranje svega te dominiranja prirodom i vratiti se pristupu prirodne teologije kojim se uče mustre što je moguće bolje i život u harmoniji. Da smo to radili bili bi danas u puno boljem stanju spram svijeta kojeg smo kreirali, a u kojem smo determinističkim nastojanjima promijenili okolinu, sebe i stvarno si zaprijetili izumiranjem. Zasluženo smo kažnjeni, no moramo usvojiti razumijevanje prirode polja, značenje svega od jezgre svog bića do ruba svemira. Dio smo svekolikog polja,

Naše su misli energija koja je dio energetskog polja, kao i energija drugih živih organizama i neživih stvari. Sve emitira energiju. Dok neurološki obrađujemo svijet u kojem živimo, uključujući i svoje misli i vjerovanja, u stvari kreiramo magnetske vibracije, kao glazbena viljuška koja izvire iz glave u polje. Znanstvenici su pronašli mogućnost snimanja našeg magnetskog polja i njegovo povratno usmjeravanje u glavu kako bi utjecali na aktivnosti mozga.

Na pitanje zašto to postaje relevantno za naše živote i kvantnu mehaniku, moramo se vratiti Einsteinovom citatu: polje je jedini agent vladanja nad česticom. Ako primijenim takvo Einsteinovo shvaćanje polja, kojeg generiramo i svojim mislima, vidimo odmah povezanost odnosno mogućnost davanje oblika materiji svijeta u kojem živimo svojim mislima. Odjednom vidimo kako nismo odvojeni mali segmenti, koji lutaju planetom. Mali smo odašiljački uređaji, koji daju oblik polju, a oblik koga generiramo se manifestira kao životno iskustvo.

Već je duže vrijeme poznat učinak mnoštva ili učinak masovnih događaja u kojima dovoljno ljudi s koherentnim mislima može mijenjati događaje na planetu. Snažno smo uključeni u oblikovanje svijeta u kojem živimo. I dok masovni događaji oblikuju kolektivni realitet, participiramo i u oblikovanju lokalnog realiteta i iskustva svojim vlastitim mislima. To postaje važno, jer ako misli stvaraju materijalni svijet, što potvrđuje fizika, onda moramo početi misliti o vrsti misli koju generiramo. Fizičari priznaju naše kolektivno kreiranje svijeta u kom živimo svojim motrenjima: svijet koga promatramo je svijet koga kreiramo. To je većini ljudi teško prihvatiti.

U stvari, kada se kvantna fizika počela prihvaćati kao mehanizam funkcioniranja svemira i sami fizičari su s tim imali problema. Mogli su reči, no dobro te ideje funkcioniraju na razini atoma i molekula, no ne može se primijeniti ta neobičnost u vlastitom životu. Stoga postoji proizvoljna odluka još iz 1920-tih, koja kaže: ograničimo kvantnu mehaniku na svijet atoma i molekula i koristimo Newtonijansku fiziku za opisivanje ostatka svijeta. To je razlog zašto je biologija nastavila svoj sretni put korištenja Newtonijaske fizike. No ipak danas već uvaženi znanstvenici govore o svemiru koga kreiramo svojim motrenjem; o našem kreiranju polja s kojim oblikujemo čestice. I toga proizlazi velika lekcija, po kojoj  ono što mislimo ili tražimo, kako bi Azijati rekli, to ćemo i dobiti. Nije koincidencija; aktivno smo uključeni u fizikalno oblikovanje svijeta svog iskustva.

Kako to funkcionira u biologiji
Počet ćemo govoriti o biologiji s činjenicom da smo sastavljeni od stanica, a stanice su živi organizmi načinjeni od proteinskih gradbenih blokova. Postoji preko 100.000 različitih vsta proteina - molekula koje međusobno intergairaju s vrlo kompleksnim oblikom slično zupčanicima stroja, koji se uklapaju jedan u drugog. Neki od tih povezanih proteinskih strojeva tvore dišni podsustav, neki probavni a drugi pak mišično-kontrakcijski podsustav, itd. Sve funkcije stanica uvjetuju proteinski strojevi. Nacrti za strojeve su geni. Ako mi treba neki stroj, moram uzeti nacrt od DNA, kopirati ga što se naziva RNA i onda koristiti RNA za gradnju tog proteinskog stroja.

Sklopovi proteinskih strojeva u biologiji se nazivaju funkcijama grupe, kao na primjer probavna funkcija ili respiratorna funkcija. Mogu gledati na fiziološki karakter ljudskog tijela i identificirati strojeve međusobno angažirane te tom interakcijom omogućiti kretanje, što je karakteristika života. Na tom mjestu bi trebali tuš bubnjeva, jer ću vam reči tajnu života. Tajna života je kretanje. Bez kretanja nema života; animacija je karakteristika koja razlikuje živo od neživog. Dakle tema je što se kreće i kako se to događa?

Svi proteini su kao nizovi perli ogrlice, ogrlice su amino kiseline. Postoje dvadesetčetiri razliite vrste amino kiselina i svaki taj amino kiselinski niz ima jedinstveni oblik. Promjenom sekvencije amino kiselina u lancu, mijenja se konačni oblik proteina. Evo tajne: sekvencije amino kiselina su kao ugrađene instrukcije za pletenje, koje govore nizu kako formirati specifičnu strukturu. To je slično samopletečoj pređi. Kada se amino kiseline asembliraju u lanac, onda se dobije komad proteinske pređe, koji će se automatski uplesti u specifičnu strukturu temeljem sekvencije amino kiselina. Imamo, rekli smo, 100.000 različitih proteina i svaki protein ima jedinstvenu dužinu i jedinstvenu sekvenciju amino kiselina što će odrediti upletanje komada pređe u nastali oblik.

Tijelo osobe koja je tek preminula ima sve fizikalne karakteristike i atribute žive osobe, jedino se ne miče. Stoga tajna života nisu samo proteini. Proteini osiguravaju strukturu, no što je uzrok kretanju strukture? Duž proteinskog lanca, mnoge povezane amino kiseline imaju pozitivne ili negativne naboje, na koje se mogu vezati drugi kemijski elementi - signali. Konačni oblik proteina će osigurati jedinstveno oblikovane krajeve koje komplementiraju specifični vanjski signali (kao što su hormini, lijekovi i drugi kemijski faktori). Kada protein poveže svoj komplementarni signal, mijenja ravnotežu potivinog i negativnog naboja duž proteinskog lanca. To uvjetuje podešavanje oblika proteinskog niza. U procesu promjene oblika, protein se kreće. Kretanje se onda koristi za obavljanje staničnog rada. Funkcije kao probavna i respiratorna su rezultat promjene oblika proteina.

Život je rezultat spajanja signala i proteina, kao što se to događa kod ključa i brave. Newtonijanska konvencionalna biologija smatra nužnim da svi signali koji kontroliraju biologiju moraju biti kemikalije. Stoga je farmaceutska industrija kreirala novi signal za kontroliranje života, koga je nazvala lijekom. Konvencionalna medicina vjeruje ako biologija tijela ne funkcionira primjereno, da geni nisu korektno angažirani. Pa ako promijenimo signale u sustavu, možemo promijeniti regulaciju i funkcioniranje proteinskog stroja, a time i bolesno stanje tijela promijeniti u zdravo promjenom kemije tijela. No kvantna fizika propituje nužnost da signal bude kemikalija. U stvari signali nevidljive energije su stotinu puta učinkovitiji u signaliziranju proteinima od stvarnih kemijskih signala. Da zaključimo, proteini osiguravaju strojeve za generiranje funkcija, proteinsko kretanje potaknuto povezivanjem sa signalima, što omogućuje život, a signali mogu biti dvovrsni: kemijski signali ili učinkovitiji energetski signali.

Energetski signali su medij koji ujedinjuje većinu komplementarnih medicinskih modaliteta. Azijska se medicina, na primjer, sa svojim meridijanima i akupunkturnim točkama, temelji na postupcima s energetskim poljima. Zapadna medicina pokušava manipulirati tjelesne fizikalne komponente, a Istočnjačka medicina pokušava mijenjati energetska polja tijela. Važno je uočiti da kvantna fizika opisujući mehaniku svemira, naglašava da su energetski signali stotinu puta učinkovitiji od lijekova.


Što može poći krivo?
Ako izražavate disfunkcionalnost ili bolest, čemu se to može pripisati? Vjerojatno je tomu uzrok pomanjkanje pravilne strukture proteina ili prisustvo neprimjerenih signala. Kako mogu proteinske strukture biti nepravilne? Defektni geni mijenjaju proteinske sekvencije amino kiselina, uzrokujući nekorektno asembliranje proteina a kao rezultat je onda neprimjereno funkcioniranje, što vodi bolesti. No tu je zamka. Samo vrlo mali postotak ljudi stvarno ima genetske defekte koji bi mogli prouzročiti bolest, znatno manje od pet posto populacije. To znači da 95% stanovništva stiže na ovaj planet s genima sposobnim za osiguravanje zdrave egzistencije. Dakle, ako kod tih 95% populacije nije ništa krivo s genima i proteinima, onda je nešto krivo sa signalima tijela.

Neprimjereni signali su izvor većine ljudskih bolesti i disfunkcija.

Što bi moglo uvjetovati neispravnost signala? Prvi je uzrok trauma, oštećenja zbog nesreće koja interferiraju s provođenjem signala od mozga. Drugi uzrok su toksini, kemikalije koje ne bi trebale biti u tijelu, jer kada su prisutne također interferiraju s kemijom tjelesnog signaliziranja. I treće, najvažniji i primarni izvor nekorektnih signala je um. Ako um šalje krive informacije u neodgovarajuće vrijeme, naš sustav postaje neuravnotežen, što vodi disfunkcijama i bolestima. Stoga umjesto fokusiranja na gene i kemiju tijela, što je kratkovidni fokus konvencionalne medicine, nova fizika i nova biologija otkrivaju nužnost fokusiranja i na fizikalne signale i na energetske signale, što uključuje i misli.

Površina naših stanica može imati preko stotinu tisuća proteinskih receptora, koji čekaju pojavu sebi komplementarnih signala. Stanica čita i fizikalne i ne-fizikalne elemente iz okoline pomoću tih proteina. Signali općenito uzrokuju odzive koji stanici omogućuju održavanje svog preživljavanja. Ako je hrana vani, unesi ju unutra. Ako su otrovi vani, pobjegni i izbjegni ih.

Koža stanice i koža ljudskog tijela imaju egzaktno istu funkciju. Čitaju signale i odzivaju se na njih.

Uloga percepcije
Na površini stanice u bilo koje vrijeme postoji preko sto tisuća različitih prekidača pripremljenih za reagiranje na ogromnu raznolikost signala iz okoline. Dok opisujemo prirodu jednog signala koji angažira jedan odziv, moramo uključiti kompleksnost cjeline s istovremenim reagiranjem na tisuće signala. Ako bi stvarno željeli znati što stanica radi, ne možemo promatrati bilo koji prekidač, već moramo identificirati što radi stotine tisuća prekidača. Broj interakcija prelazi naše mogućnosti shvaćanja uma i to bi bio vrlo težak projekt čak i za kompjuterski inžinjering.

Ti proteinski preklopnici kontroliraju funkcije našeg života pomoću svjesnosti o okolini. To je upravo precizna definicija za riječ percepcija: svjesnost o elementima okoline pomoću fizikalnog osjeta. Ti membranski preklopnici su temeljne jedinice percepcije; čitaju percepciju okoline i podešavaju biologiju zahtijevanim potrebama.

To postaje vrlo osobno, jer je to način kojim percipiramo svijet, a koji time kontrolira naše ponašanje. Percepcija dakle kontrolira ponašanje.

Ako su naše percepcije točne onda je šansa za preživljavanje vrlo velika. No ako smo programirani za iskrivljene percepcije pa netočno očitavamo okolinu, onda to znači i neprimjereni angažman u odzivima. Zamislite anoreksičnu osobu koja se gleda u zrcalu. I dok drugi vide tu osobu opasno mršavom, anoreksična osoba sebe percipira vrlo debelom i velikom. Takve iskrivljene percepcije signaliziraju biologiji potrebu za daljnjom redukcijom masti pa takvo krivo očitanje znakova iz okoline može voditi u smrt. Značaj je vrlo jasan: kada su naše percepcije netočne, naše ponašanje nije više sinkronizirano s održavanjem preživljavanja.

Percepcija također kontrolira očitavanje gena. Kako gledamo na život, tako će se aktivirati i geni za osiguranje preživljvanja u tako viđenoj koolini. I opet se naglašava uloga iskrivljene percepcije, koja će uvjetovati aktiviranje neprimjerenih gena zbog poslanih krivih signala u neprimjereno vrijeme, a time ćemo sabotirati funkcioniranje biologije i u stvari prouzročiti bolest i disfunkcije. Nismo uopće žrtve gena već smo kreatori vlastitih života odabirom gena u kontroli svog biološkog sustava, temeljem svojih percepcija realiteta.

Istina je, imamo period razvoja od začeća do fetalne faze u kojem se postavlja plan tijela, a struktura je koordinirana genima. Informacijska povratna veza između embrija, njegove okoline i gena kontrolira taj razvojni period. To je period kada su geni primarni izvor kontrole. Od fetalnog stanja na dalje, naše percepcije okoline određuju što će se događati s ostatkom razvoja.


Genetički inžinjering
Danas se amaterski bavimo genetičkim inžinjerstvo. Pri tomu kreiramo veliki broj i veliku raznolikost genetički izvedenih (modificiranih) usjeva. Ono što uopće ne razmatramo su posljedice stavljanja tih usjeva u realni svijet. Danas pronalazimo modificirane gene, koje smo stavili u određene genetski modificirane organizme, koji se pak kreću ekosustavom gdje ih kupe i koriste drugi organizmi. Na primjer, u naporima stvaranja bilja otpornog na otrove koji se koriste na suzbijanje korova, znanstvenici modificiraju sjeme biljaka s genima otpornim na otrove. Kasnije se pokazalo kako su te biljke proslijedile inžinjerski dobivene gene na sve druge biljke u okolini što je onda rezultiralo kreacijom super korova, koga se više ne može uništiti uobičajenim agrokulturnim otrovima.

Poanta je da su svi organizmi dio zajednice i dijele svoje gene. Također se shvatilo da prehranom s genetski modificiranom hranom, bakterije u našim crijevima mogu pokupiti i unijeti u tijelo genetski modificiranu hranu. Naše prtljanje s prirodom čak mijenja genetsku organizaciju bakterija unutar vlastitog probavnog sustava! Vjerojatno ćemo otkriti cijenu genetičkog inžinjerstva, kada će nas povratno uništavati plodovi vlastitog rada.


Nošenje sa stresom
Ppreživljavanje je i jako povezano s mehanizmima rasta, koji zamijenjuje određeni broj stanica koje gubimo svakog dana kao rezultat normalnog trošenja. No drugi dio našeg ponašanja za preživljavanje angažira potpuno drugačiji skup mehanizama: skupno ih nazivamo zaštitom. Zaštita isključuje procese rasta i alocira energije tamo gdje je potrebna za naše održavanje u prijetećoj situaciji. Angažiramo se ili u mehanizmima rasta ili mehanizmima zaštite svakog trenutka života, snabdijevajući te aktivnosti sa svojom životnom energijom. Potrebna je enrgija za rast a potrebna je energija i za zaštitu. Kada se angažiramo u mehanizmima zaštite, zatvarmo se i konzerviramo energiju, isključujući svoj rast (i obnavljanje umrlih stanica).

Prirodno smo dizajnirani za korištenje zaštite u slučaju akutnog odziva, kao što je bježanje pred oštrim zubima tigra. No ako održavamo stanje zaštite predugo, ugrožavamo svoje preživljavanje. Ono što stvarno postaje važno je omjer vremena kojeg provedenom u rastu i vremena kojeg provedemo u zaštiti?  Što više živimo u strahu, to više alociramo svoje energije u zaštitu. Što se više bojima, to sve više isljučujemo rast do te mjere, da se možemo preplašiti na smrt. U svijetu u kojem danas živimo, odziv zaštite zauzima sve veći postotak svakodnevnice, tj životnog iskustva; većina ljudi živi na vrlo visokim razinama stresa i kontinuirano slabi svoj sustav, smanjivanjem rasta. Stanice se ne mogu istovremeno kretati u oba smjera - u smjeru rasta i u smjeru zaštite.

Postoji samo ili rast, otvoren prema okolini uz asimiliranje onog što se događa ili zaštita, zatvorena u očekivanju da će se okolina očistiti prije nego se prijeđe u izražavanje normalnih funkcija. Zajednica smo stanica koja se odziva na percepcije, koje generira naš centralni živčani sustav.

Danas postoje strahovi od kojih očito ne možemo pobjeći. Tko je Al-Qaeda i zašto uopće postoji? Gdje je ptičja gripa? Prezentiraju nam se strahovi koji prijete preživljavanju, čije percepcije uzrokuju propitivanje mogućnosti i samog preživljavanja. Takva su percepcije uzrok našeg postavljanja u stanje zaštite i isključivanje rasta za očuvanje života. To je važno jer to danas utječe na sve ljude na planetu.

Imamo dva različita mehanizma zaštite. Imuni sustav se bavi internim prijetnjama kao što su virusi, bakterije, paraziti ili stanice raka. Adrenalinski sustav luči hormone stresa, koji nas štite od vanjskih prijetnji kao što je otrovna zmija ili neki napadač. Hormoni stresa uzrokuju stiskanje krvnih žila u probavnom podsustavu a isključuju i imuni podsustav. Razlog za to je vrlo očit: ako vas lovi lav, nećete dati energiju za borbu protiv bakterijske infekcije, već ćete ju svu ubaciti u bježanje. Medicinski profesionalci znaju već godinama da hormoni stresa isključuju imuni sustav. Oni daju primateljima transplantiranog tkiva hormone stresa, kako bi isključili imuni sustav i on ne bi odbacivao transplantirano strano tkivo. No što to znači u svakodnevnom životu? Svaki dan u kojem doživljvamo stres, slabimo svoj imuni sustav.

S gušenjem imunog sustava, opće svakodnevne stvari mogu početi preuzimati komandu i kreirati bolest. Većina je ljudi upoznata s tim jer uviđamo da s više stresa u životu postajemo slabiji a bolesti postaju način života. Djeca u školi, na primjer, će  vjerojatno više oboljevati u vrijeme testova i ispitivanja. Koncept o nužnosti dobivanje neke bolesti je glup, jer se pokazalo kako većina ljudi već ima u svojim tijelima skoro sve patogene koji utječu na ljude. Stres koji blokira imuni sustav također isključuje i procese rasta kojima se zamijenjuju stanice izgubljene normalnim trošenjem. Uz dovoljno stresa, doći ćemo do točke kada će broj izgubljenih i nezamijenjenih stanica ugroziti naše funkcije i počet ćemo pokazivati znakove bolesti.

Postoji dodatni faktor, koga nazivam dodatnom povredom već povrijeđenog. Hormoni stresa uzrokuju sužavanje krvnih sudova u prednjem mozgu, usmjeravajući krv u stražnji mozak, kako bi se hranio centar brzih refleksa korišten u stresnim uvjetima. U osnovici, sužavanje krvnih sudova prednjeg mozga islkjučuje svijest i inteligenciju. Dakle interesantan i neželjni aspekt odziva na stres je manja inteligencija pod stresom. Stoga grupa ljudi ili nacija koja je uronjena u strah je manje inteligentna od nacije koja živi u harmoniji i raste; oni koji žive u strahu će refleksno neprimjereno odlučivati stražnjim mozgom. To donekle može opravdati stanja svijeta u kojem danas živimo jer su razine straha izrazito visoke. Moramo biti odgovorni i shvatiti da vlastita biologija ne zna razliku između stvarnog straha i izmišljenog straha. Jednostavni realitet kaže: percepcije i uvjerenja, bilo točne ili netočne, uvijek kontroliraju biologiju.

Naša biologije nija zamišljena za angažiranje mehanizama stresa 24 sata, 365 dana u godini. Dizajnirana je za odzive na akutne događaje; ostatk vremena bi trebali održavati rast. Pa ipak svijet kojeg smo odabrali (mediji, vlade, itd.) stvarno potiču na život u trajnom strahu, koji će prouzročiti debilitaciju fiziološkog održavanja, te neurološkog i imunološkog karaktera kojeg ćemo iskazivati. Za nas je važno razumjeti da s promjenom percepcija, mijenjamo svoju biologiju i svoj svijet. Moramo prestati živjeti u strahu jer nas to ubija kao individue i prijeti egzistenciji kao vrste.


Mudrost ljudskih stanica
Svaka stanica je inteligentni organizam. Možete ju odvojiti iz tijela, staviti ju Petrijevu posudu i ona će uspjeti živjeti, osjećati okolinu, rasti, reproducirati se i formirati zajednicu s drugim stanicama. U ljudskom tijelu se bavimo s ogromnom zajednicom stanica koje djeluju u harmoniji. U posudi kulture, stanice se ponašaju kao individualni entiteti. U tijelu pak stanice djeluju u zajednici; individualne stanice ne mogu raditi bilo što bi poželjele, jer bi se onda raspala koherencija grupe. Stoga, kada se stanice udružuju u zajednicu, dobivaju centralnu inteligenciju koja je uključena u koordiniranje aktivnosti pojedinačnih stanica u grupi. Stanice se stvarno podvrgavaju višem redu centralnog zapovijedanja. Ljudski organizam je zajednica od skoro pedeset milijardi stanica koje djeluju unisono i u harmoniji, pokušavajući se pridržavati zahtjeva i potreba centra. A centar stječe i uči percepcije s kojima se moramo nositi tijekom života.

Postoje tri izvora percepcija koje kontroliraju život. Izvor broj jedan je genetika, koja osigurava potrebno za instinkte zajedničke svim ljudima, osnovne stvari kao što je automatsko povlačenja ruke od vatre. Drugi skup percepcija se izvodi iz podsvjesnog uma, dijela koji kontrolira sve funkcije o kojima ne moramo uopće misliti. Kada jednom naučite hodati, program koji kontrolira hodanje postaje dio podsvjesnog uma. Samo morate imati namjeru hodanja i mozak će koordinirati ponašanje. Treći izvor percepcija je svjesni um. Svjesni um može preprogramirati bilo koji od podsvjesnih stečenih programa, a možete se čak i vraćati u prošlost kako bi mijenjali genetičku aktivnost. Svjesni je um jedinstven jer može promijeniti cijelu povijest percipiranja i pripadajuće percepcije kako bi omogućio drugačije ponašanja i stilove življenja.


Kako bebe uče
U ljudskom razvoju, kada se spoje spermij i jajašce, njihova sudbina je po pretpostavkama kontrolirana naslijeđenim genima. Uloga žene u fetalnom razvoju je primarno bila ograničena na doprinos u vezi s hranjenjem preko komponenata krvnog sustava koje su kroz placentu prolazile do fetusa. No majčina krv sadrži mnogo više od same hrane. Krv sadrži isto tako sve informacijske molekule, kao što su hormoni i kemikalije emocija. Majka uvijek podešava svoju fiziologiju i svoje emocije s okolnostima života. Kako se ta krv usmjerava prema fetusu, fetus proživljava i osjeća sve što i njegova majka. To je super-inteligentna ideja od strane Majke prirode. Jer kada se fetus rodi, živjet će u toj okolini koju majka percipira, tj. majka pomaže fetusu u usklađivanju s trenutnim uvjetima u svijetu. Ako majka percipira okolinu prijetećom, ona šalje potpuno drugačije signale fetusu od slučaja kada percipira svijet kao toplo mjesto koje ju podržava.

Kada hormoni stresa prijeđu placentom u fetus ciljaju ista mjesta kao što su ciljali kod majke. Oni uzrokuju stiskanje krvnih žila u utrobi, kako bi se više krvi slalo na periferiju fetusa za odziv ponašanja koji odgovara borbi/bijegu. U fetusu koji se razvija to će pojačati razvoj mišično-skeletnog sustava i stvoriti veće tijelo, s koordiniranim povećanjem stražnjeg mozga za kontroliranje takvih odziva. U stvarno nestabilnom svijetu, ta će majka kreirati dijete koje će imati velike prednosti da postane borac čime mu je preživljavanje uveliko poboljšano. Dakle, geni kontroliraju izvršavanje plana tijela, no kako se pojedini organi razvijaju i odvajaju od drugih organa je temeljeno na toku kemikalija koje nose informacije, majčinom krvi kroz placentu.

Danas se priznaje da je dijete u trenutku rođenja potpuno sposobno iskusiti skoro sve emocije starijih. Novorođeni mogu izraziti bijes, ljubomoru, ljutnju, ljubav i tugu. Pokazalo se da u stvari i majka i otac kroje i oblikuju fiziologiju i ponašanje djeteta kako bi bilo spremno za njihov svijet. Ako roditelji osjećaju svijet s puno problema, to će utjecati na njihovo dijete.

Na primjer, kada roditelji ne žele dijete, informacija u formi emocionalnih kemikalija dolazi fetusu preko placente. Fetus već zna da mu podrška nije garantirana. Očito je bitno prepoznati važnost, dinamičnost i interaktivnost procesa stvaranja djeteta između roditelja i fetusa. U stvari, nedavne spoznaje u ljudskoj patologiji jasno otkrivanje kako problemi koji utječu na odrasle, kao što su kardiovaskularne bolesti, rak i pretilost imaju u stvari korjen u perinatalnoj, fetalnoj i neonatalnoj fazi života. Uvjeti pod kojima se dijete razvijalo in utero duboko utječu na njega do kraja života u području ponašanja i fiziologije.

Kada se dijete rodi, buljit će u lica svojih roditelja i unutar sati će naučiti čitati izraze njihovih lica. Razlog je tomu vrlo važan: izražaji lica roditelja služe kao instrukcija novorođenom djetetu o njegovom novom svijetu. Kako dijete istražuje svoj svijet, kada naiđe na nešto novo, a roditeljska lica iskazuju zabrinutost ili strah, ono će odmah naučiti da to  treba izbjegavati. Dijete će ustuknuti pred bilo čim što percipira kao prijeteće što je zdravi odziv njegova života. Kroz tu povezanost i sve njihove interakcije, roditelji programiraju odzive djeteta. Kada roditelji nisu prisutni i ne prate dijete u njegovom vezanju, dolazi do problema u razvoju, što se naziva poremećajem emocionalne veze. Takva djeca se teško fokusiraju i pokazuju karakteristike slične poremećaju pažnje. Znanost je dokumentirala fundementalnu važnost odziva prema svijetu stečenih od svojih roditelja u oblikovanju vlastite psihologije, zdravlja i bolesti koje možemo iskusiti kasnije u životu.


Uklapanje u društvo
Pokazat ćemo kako se dijete uči brzom uklapanju u društvo: dijete može prenijeti iskustva (download) super visokim brzinama. Od trenutka rođenja pa približno prvih šest godina života, ono je u stanju super-učenja. Djeca uče i asimiliraju i od načina kojim ih tretiramo i iz načina naših međusobnih odziva odnosno odnosa. Poznata je mogućnost download-anja informacija hipnozom u nečiji podsvjesni um, zaobilazeći svjesni um. Zašto je to relevantno?

Zato što između rođenja i starosti od šest godina, EEG aktivnosti djetetovog mozga se odvijaju u hipnotičkom transu, pa se sve ono što dijete uči automatski prenosi u podsvjesni um. Podsvjesni um memorira i reproducira te programe kao utisnute navike. Mislite o svim pravilima društva, o svakom načinu življenja, nijansama jezika. Trogodišnje dijete može učiti istovremeno tri različita jezika i neće pobrkati gramatike, riječnike ili sintaksu. A s osam ili devet godina učenja i samo jednog jezika postaje teško. U čemu je razlika? Kada je dijete mlađe od šest godina, svjesni um nije dovoljno razvijen, pa ne interferira s programiranjem. Motrena životna iskustva se izravno pune u podsvjesni um. U toj dobi, dijete razvija i ideju svog identiteta i ti se programi izvode tijekom cijelog života.
 

Moć uma
Moćni smo i sposobni raditi stvari koje nazivaju čudima. Čuda su stvarni događaji, koje znanost još ne razumije. Vrlo ozbiljna čuda se događaju svakog dana. Na primjer, neki ljudi imaju rak i nenadano se njihova percepcija mijenja a oni mogu iskusiti spontanu remisiju. Promjenom svojih percepcija o životu, reprogramiraju svoje stanice. To je eskpresija epigenetičkih mehanizama, molekularnih procesa koji vraćaju moć pojedincima. Umjesto percepcije da smo žrtve stanica, nova znanost priznaje našu moć u kontroliranju svojih stanica.

Postoje mnoge priče tijekom povijesti koje otkrivaju moć misli. Placebo učinak je u stvari učinak percepcije. Ako vjerujete da će vam nešto pomoći, to samo vjerovanje može voditi procesu izliječenja. Među najbolje prodavajućim lijekovima na tržištu kao što SSRI (selective serotonin reuptake inhibitor) lijekovi kao Prozac i Zoloft po informacijama objavljenim od samih proizvođača zahvaljujući Zakonu o slobodi informacija, ne djeluju ništa bolje od placeba.

Placebo učinak je nešto što nismo iskoristili, ideju da vjerovanja mogu kontrolirati našu biologiju i fiziologiju. U stvari, danas je potvrđeno da je jedna trećina medicinskih izliječenja, uključujući i kirurgiju, rezultat placebo učinka.

No što je najvažnije i što je ispušteno iz prezentirane slike je jednaki i suprotni učinak nazvan "nocebo". To je slučaj kada negativne misli ili uvjerenja oblikuju našu biologiju. Na primjer, ako profesionalna osoba, doktor medicine ili specijalist, kaže da ćete umrijeti u roku od tri mjeseca i vi mu vjerujete, možete si postaviti konačni datum u svoj percepcijski sat, te početi se raspletati od svog života jer ćete stvarno umrijeti za tri mjeseca. U osnovi oba učinka i placebo i nocebo su dvije strane iste kovanice i jednostavno predstavljaju učinak percepcije. No tu se javlja problem: svjesni um može obrađivati oko četrdeset bitova u sekundi, dok podsvjesni um obrađuje četrdeset milijuna bitova u toj istoj sekundi. Relevnatnost je jednostavna. Podsvjesni je um milijun puta moćniji kao procesor informacija od svjesnog uma. A svi vjerujemo kako svjesnim umom ostvarujemo svoj život.

To je ono što želim od života, želim činiti sve divne stvari. Pa ipak naš život ne odgovara na naše namjere; posljedično postoji tendencija kazati: "Ne mogu dobiti stvari koje želim, jer mi ih svijet ne osigurava". Preuzimamo ulogu žrtve. Novi uvidi potpuno revolucioniraju tu ideju. Danas znamo da 95% do 99% naših kognitivnih aktivnosti dolazi iz podsvjesnog uma, a manje od pet posto kontrolira ili utječe na njega svjesni im.

Kada afirmiramo ili pozitivno mislimo, koristimo slabi procesor s manje od pet posto utjecaja, što znači da zavisimo o moći volje ili jače volje podsvjesnog uma. To je skoro nemogući posao jer u trenutku kada skrenemo pogled, automatski se vraćamo na unaprijed postavljene programe podsvjesnog uma. Pozitivno mišljenje je dobra ideja, nnogo bolja od negativnog promišljanja, ali dok ste god angažirani u pozitivne misli korištenjem svjesnog uma, podsvjesni um sa svojim programima ograničavanja i samo-sabotaže vodi show! Posljedično, pozitivno mišljenje ne poboljšava situaciju kod većine ljudi.

No to ne znači da svjesni um nije moćan, jer on može izvoditi bilo što u ljudskom tijelu. Obično se mislilo kako može pogoniti samo voljni sustav, mišično skeletni sustav, ruke i noge. No yoge su otkrile da svjesni um može mijenjati tjelesnu temperaturu, krvni tlak i ritam srca. Svjesni um, ako se fokusira na bilo koji dio tijela ili bilo koju funkciju, može preuzeti kontrolu.

No svjesni um, slabi (40 bitova/sek) procesor, nema sposobnost kontroliranja tako mnogo stvari u isto vrijeme kao što to može podsvjesni um, koji radi s 40 milijuna bitova/sek.

Većina ljudi jedva koristi svjesni um. Svakodnevnu egzistenciju ostvaruju programima smještenim u podsvjesnom umu. Koje to programe izvodi podsvjeni um? Odgovor je egzaktan: programi koji su download-ani u njega. Nema varijacije na temu. Ono što je naučio to će reproducirati cijelog života sve dok ne uđemo u podsvjesni um i reprogramiramo ga. Svjesni um nije često svjestan programa koje izvodi podsvjesni um jer svjesni i podsvjeni um djeluju u tandemu: međusobno se ne promatraju. Dakle ako stvari u životu nisu onakve kakve tražimo, je li to zbog toga što nam svemir ne nudi povoljne prilike ili zato što sami sebe sabotiramo. Skoro neizbježno sabotiramo sami sebe s programima ograničavanja utisnutim u podsvjeni um.

Moramo se vratiti natrag i identificirati kako se dogodilo podsvjesno programiranje! Sigurno ne. Podsvjeni um nema budućnost ili prošlost. On obrađuje uvijek sadašnji trenutak. Signali iz okoline se gomilaju, potiču receptore na angažiranje efektora (kontrolora), a to je podsvjesni um no u njemu nema nikoga! Nema mikoga koji bi govorio s ili pregovarao s podsvjesnim umom. Moramo pronaći načine kojima bi utjecali odnosno mijenjali programiranje podsvjesnog uma. Jedan mogući pristup je ono što Budisti nazivaju mindfullness - trajna svjesnost i odlučivanje kreativnim umom, a ne podsvjesnim umom i njegovim utisnutim programima - navikama. Put yoge također pruža takvu praksu. Drugi pristupi uključuju kliničku hiperterapiju i novo područje različitih modaliteta, koji se skupno nazivaju energetskom psihologijom, načine identificiranja i preprogramiranja programera uvjerenja u podsvjesnom umu.


Preuzimanje osobne odgovornosti
Nova je biologije vrlo važna jer adresira nedostatak osobne odgovornosti - zašto ne prepoznajemo svoju moć za kontroliraqnjem svojih života, a time i onog što se događa u svijetu; zašto smo na putu suočavanja s izumiranjem i zašto se naš svijet raspada. Uništavamo okolinu. U krizama smo svih vrsta uključujući i krizu zdravlja. Iskustva straha pogoršavaju krizu brige o zdravlju jer strahovi uzrokuju odzive zaštite, koji isključuju mehanizme rasta i funkcije imunog sustava.
Upravo smo u ciklusu eskalirajućeg straha i lošeg zdravlja. To sve je poziv na buđenje. Na nama pojedinačno je konačno priznavanje tko smo.

Nove znanosti epigenetike i kvantne mehanike prepoznaju važnu ulogu nevidljivih polja u kontroli života, koja uključuju misli i energije koje doprinose našoj stvarnosti. Nova svjesnost mijenja stari svjetonazor. Danas znamo da kontroliramo svoje gene, da kontroliramo svoje živote. Naše su misli stvarne i opipljive. One utječu na našu fiziologiju. Fizičari počinju shvaćati da je svemir mentalni konstrukt. S tim znanjima postajemo moćni. Programi naših podsvjesnih umova se utiskuju iskustvima življenja. Moramo ponovno razmotriti svoje živote i identificirati stvari koje želimo promijeniti. Stvari za čije se ostvarivanje borimo, a ta borba uobičajeno ne uspijeva, reflektiranjem podsvjesnih programa, koji sabotiraju napore za njihovo ostvarivanje.

Ne moramo se vraćati i istraživati kako smo stekli te programe, što bi odgovaralo ubijanju glasnika zbog poruke (rezultat stečenog podsvjesnog programa). Iako možemo prepisati podsvjesne programe korištenjem različitih metoda, sve dok to ne uspijemo, žrtve smo podsvjesnog uma. Ne žrtve svijeta niti žrtve gena, već žrtve vlastitih sustava vjerovanja. Kada eliminiramo te grupe reakcija, postajemo moćni.

Onda i samo onda ćemo vjerojatno iskusiti ono što je rekao Isus. "Mogli bi činiti sva ta čuda čak i bolje od mene, kada jednom počnete vjerovati da možete". Morate priznati nešto što i ja moram priznati. Ne radi se samo o stjecanju svjesnosti u svjesnom umu, već o primjeni takve svjesnosti u svom životu, o realiziranju promjene.

I dok nas um može tamo voditi, mi u stvari moramo manifestirati čarolije u svojim životima. U očajnom smo trci za promjenom poimanja tko smo i što smo, kako bi povratili svoj okliš i planet ponovno u harmoniju, kako bi vratili priliku za preživljavanje. Mi smo stanice velikog organizma, koji se naziva čovječanstvo. Kada počnemo u to vjerovati, počet ćemo se međusobno podržavati. Naša budućnost leži u priznavanju da smo znanto veći kao cjelina u usporedbi s pojedincima.

Promišljajte to na slijedeći način: ispod vaše kože se nalazi pedeset milijardi stanica koje žive u harmoniji unutar vrlo zatvorenog okoliša. Te su stanice vrlo inteligentne. A mi smo uvijek smatrali sve što je manje od čovjeka neinteligentnim.
To je naša oholost, koja će nas mnogo koštati. Ako bi mogli pogledati unutar tijela i vidjeti te milijarde stanica kako žive u harmoniji, shvatili bi slijedeće: svaka je stanica osjećajno biće kao i svatko od nas. Svaka stanica živi u zajednici i zadatak joj je raditi na podržavanju zajednice. Postoje pravila i regulativa. Stanice rade u servisima: briga o zdravlju u imunom sustavu; izbacivanje smeća u sustavu čistoće, u probavnom sustavu stanice isporučuju hranu. Dakle postoji društvo koje se sastoji od milijardi pojedinaca unutar svakog tijela, koje mogu napredovati ako smo dobrog zdravlja, a ipak nekoliko milijardi ljudi na cijeloj površini planeta su toliko neuravnoteženi da uništavaj svoj okoliš.

Takvo shvaćanje nas vraća u doba mističnog vjerovanja, koje je nudilo "odgovor leži u unutrašnjem svijetu". Ako želimo razumjeti kako strukturirati ljudsku populaciju od nekoliko milijardi na ovom planetu, odgovor leži ispod naše kože. Ljudi evoluiraju. Čovječanstvo će se kompletirati kao više-ljudska zajednica i tada ćemo shvaćati da borba protiv drugih ljudi znači borbu protiv sebe samih. Čovječanstvo je jedno tijelo sastavljeno od stanica, a svatko je stanica u toj strukturi. Spoznajući to, prestat ćemo činiti zlo jedni drugima i organizirati se u socijalne strukture koje reflektiraju zbivanja u ljudskom tijelu. Kada dostignemo tu točku, Zemlja će završiti svoju evoluciju kao jedna jedina živuća stanica. Koja je naša uloga u toj živućoj stanici Zemlja. Mi smo ekvivalentni proteinima u membrani stanice Zemlja. Mi smo receptori proteina na površini Zemlje koji primaju signale iz okoline dok se efektorski proteini angažiraju u ponašanju koje kontrolira ekspresiju planeta!

Izgubili smo izvorno utvrđenu misiju. Aboriđini koji su još uvijek ovdje, podsjećaju nas da smo vrtlari, a mi smo do sada devastirali vrt. No kako evoluiramo počinjemo prepoznavati moć svoje svijesti. Stoga moramo organizirati svoje živote planirajući budućnost. Možemo kreirati potpuno drugačije doživljavanje ovog plenata. Kada planet kompletira svoju evoluciju, postat će individualna živuća stanica. Evolucijska povijest otkriva da svako kompletiranje jedne razine evolucije, znači pridruživanje drugim sličnim entitetima u kreiranju još snažnijih društvenih struktura. Stoga anticipiram vrijeme kada ćemo početi interagirati s drugim zemljama, drugim stanicama vani u svemiru  kako bi počeli kreirati veliku matricu živućih stanica kao što planete konstituiraju svemir. Pred nama je velika nada i prilika. Živimo u vrtu koji nas vrlo dobro uzdržava, vrtu koji uzdržava sve nas, mjestu u kojem možemo uživati život i mir, prosperitet i sreću.



Napomena o autoru

2007 napisao Bruce H. Lipton, Ph.D., stanični biolog koga je kreativno istraživanje stanične membrane učinilo pionirom nove biologije. Autor je Biologije vjerovanja, Oslobađanje moći svijesti, Materija čuda. Ovaj članak je trodjelna prezentacija izvedena iz "Mudrost stanica" i "Kako uvjerenja kontroliraju biologiju", 2006. kao audio tečaj na osam CD-a Sounds True, www.soundstrue.com. Prvi i drugi dio prezentacija dr. Liptona je objavljen u proljetnom i ljetnom izdanju Svijetla svijesti - Light of Consciousness.
Site : http://www.BruceLipton.com/article : Copyright 2006-2007 Bruce Lipton Ph.D.







www.postkvantnost.com

  Dobro došli!
Ako ste
prvi put na
ovom site-u
molim Vas
pročitajete ovaj
kratki pregled

                           site-a.
                    Pročitajte ovdje









   Bruce H. Lipton Ph.D.
    - The New Biology-video:
      Where Mind & Matter meet
   
   - tekstovi:

NOVA KNJIGA

 
Hrvatsko izdanje
Biologija vjerovanja
 
 Teledisk d.o.o.