Zakoni forme kod dr. Gerd Gerkena



“Potpuno očito djelujemo u mozgu prije kvantno-fizički nego logički razumno. Pa stoga nije ni čudo, da je veliki fizičar Georg Spencer-Brown, u svojoj knjizi “Zakoni forme – Laws of Form” došao do putpuno istih zakonitosti:


1. Zakon razlikovanja

Samo ono što se može razlikovati, može u prostoru duha postati čvrstom formom. Bez identiteta ne može postojati niti jedan proces, koji će kasnije iz potencijaliteta stvoriti realitet. A kako mišljenje – prema iskazu David Bohm-a u njegovoj knjizi “Implicitno uređenje/red” – ima tendenciju, skrivanja pred samim sobom, radi se dakle o podjeli našeg individualiteta (= stvaranje dijela osobnosti), kojom ćemo uprkos igri skrivanja brže i ciljano razviti one inovativne razlike koje su važne za dobar identitet. To je mentalni rad s podijeljenom osobnošću . . . .  dakle s višestrukim “ja”.

K tomu dolazi i drugi aspekt: moguće je metaprogramirati svoj um za njegovo osposobljavanje, za ulaženje u predsvijest kao i u kolektivnu predsvijest, na primjer u morfognetička polja (Sheldrake) ili arhetipove (Jung). Kroz to se može zaključiti što je u nastajanju u prostoru duhovnog. A time je moguće povećati razliku prema vlastitoj svijesti. (vidjeti "Transformiranje uma" - op. MK).


2. Zakon zvanja (pozivanja)

Razliku je moguće nazvati stvarnom razlikom tek onda, kada postane društvenom, što znači, kada ju se može ponovno pozvati u svijest drugih ljudi, povratno pozivati, osporavati ili potvrđivati. Razlika postaje razlikom kroz diskurs, koji provocira.

Tek kroz tu cirkularnu akciju pozivanja učvršćuje se razlika u umnu-formu (formu-uma). A tek kroz čvrstinu i obvezatnost te forme uma, može si duh, vječno u tijeku, (potencijalitet) dozvoliti oblikovanje u realitet (aktivna informacija kroz čvrstinu i obvezatnost nove forme, može djelovati na, oblikovanje materije u novu vanjsku formu).

To je i uzrok analognog djelovanja duha, dakle energijom prema energiji i formom prema formi. Duh uvijek traži najintenzivniji idealitet (često se spominje ideal metoda u primjeni teorije sustava – op. MK), dakle onaj u kojem je bilo formirano mnogo energije. To pak pojašnjava, zašto je vjera (vjerovanje) tako važna vrijednost (vrednota) uma. Problem leži
u tomu što većina ljudi može vjerovati samo ono, u što već vjeruje, dakle na primjer u prošlost ili svakodnevni realitet. Time se ojačavaju mrtve forme (blokada uma i Bermudski trokut uma).

Pravi vođa (lider) mora moći intenzivno vjerovati u ono u što se još ne može vjerovati. dakle u novu budućnost i emergentnost. Time ostvaruje realitete u nastajanju. To je mentalno majstorstvo. 


3. Zakon prekoračenja (prijelaza granice)

Što je forma čvršća, to je obvezatnija za stvarnost, koja iz nje iskače (koju ona stvara iz materije). To bi kod materijalne stvarnosti moglo imati mnoge prednosti. U prostoru duha međutim svako očvršćivanje koje vodi principjelnosti i krutosti je nedostatak. Jer se s krutim (pojedinačnim – op. MK) duhom ne može teći u (općem – op. MK) duhovnom toku. 
Jer duh ne poznaje točke stajanja, već samo točke tijeka.

Stoga je važno, svoj um uvijek metaprogramirati na rastvaranje (razgrađivanje, poništavanje, itd. – mogući sinonimi - op. MK). To se najbolje dešava kroz metaprogram “Igre” i metaprogram “Vjerovanje u vjerovanje”, kojima se naš um osposobljava za odvajanje od istina u korist “upotrebljivosti” (Heinz von Foerster) (odnosno potencijalnosti – op. MK).

Naš se um pri tomu igra s vjerojatnostima, a da stvarno ne vjeruje u njih. Pri tomu dolazi do obvezivajuće forme (formiranja), koja je istovremeno programirana na rastvaranje. Oblikovanje i tijek se ujedinjuju.”