Uvod – paradigma i pomaci paradigme

O paradigmi kao pojmu

Pojam paradigma (grčki: paradeigma)  definiran je kao uzorak, uzor, primjer, obrazac   (Klaić: “Riječnik stranih riječi), no konotira  i ideje, mentalne slike i mustre tj. modele (pattern-e) misli, odnosno glavni model nečega, a u ovom slučaju pogleda na svijet.
                                                                                                 
Taj je pojam jedan od onih skrovitih akademskih termina, koji je prošao mnoge promjene znaćenja tijekom stoljeća. Klasični su ga Grci koristili za referenciranje originalnih arhetipova ili ideala. U ranim 1960-tim Thomas Kuhn (1922 - 1996) je napisao knjigu - "Struktura znanstvenih revolucija" - kojom je razbio temelje mišljenja o kontinuitetu znanosti i u kojoj je pokazao kako se znanost ne razvija na uredan način od manje k većoj istini, već ostaje u određenom periodu fiksirana na određenu dogmu ili objašnjenje - paradigmu - koju je moguće srušiti samo uz velike poteškoće za utemeljivanje nove paradigme. Tako je sustav Kopernika (Sunce u centru svemira) zbacilo sustav Ptolomeja (Zemlja je centar svemira), a Newton-ovu fiziku je zamijenila relativnost i kvantna fizika. Znanost se tako, prema opet usvojenom mišljenju, sastoji od perioda konzervatizma - "normalne znanosti" - prekidanih periodima "revolucionarne znanosti”.

On je u istom djelu 1962. definirao znanstvenu paradigmu kao:

“konstelacija postignuća – koncepata, vrijednosti, tehnika itd. – koju dijeli znanstvena zajednica i koju ta zajednica koristi za definiranje legitimnih problema i rješenja,”

pa u kontekstu takve definicije i pridruživanja određene paradigme “normalnoj odnosno revolucionarnoj znanosti”, danas govorimo o Newton-ovoj paradigmi koju je zamijenila kvantna paradigma. Izvor patologije današnje znanosti proizlazi upravo iz činjenice kako usvojenu paradigmu znanstvena "zajednica koristi za definiranje legitimnih problema i rješenja", što ne dozvoljava iskorake iz postojeće paradigme.

U okviru opće, pa i znanstvene paradigme, temeljni podskup čini, tako zvana bazalna paradigma, koja odgovara na pitanja kao što su:
    - što ili tko je kreirao svemir i Zemlju, te što je čovjek i koja mu je svrha, itd.
    - što je temeljni sustav vjerovanja.

Ta pitanja autori knjige "Koga vraga uopće znamo" ("What the Bleep do We know?"), nazivaju velikim pitanjima, a ona najčešće upravo zahtijevaju proboje granica postojećeg, normalnog, promišljanja odnosno iskoraka iza/izvan postojećeg. Na neka pitanja je dao odgovore i Jan Wicherink u svojoj izvrsno preglednoj knjizi o konvergenciji znanosti i duhovnosti.


Svaka je civilizacija izgrađena na jednoj ili više bazalnih paradigmi; one su primarni identifikatori specifične prirode civilizacije, čiji elementi predstavljaju samo neke karakteristike opće znanstvene, pa i društvene paradigme.

O pomaku paradigmi

Pomak paradigmi nastaje, kada anomalije ili nekonzistnetnosti unutar postojeće paradigme i prateći nerješivi problemi unutar nje, zahtijevaju promjenu pogleda na našu realnost, promjenu naše percepcije, načina mišljenja i vrednovanja svijeta. Uzimajući u obzir nove činjenice i pretpostavke, kao i očekivanja, moramo transformirati naše teorije, pravila i standarde prakse - ostvariti nove uvide odnosno iskorake. Drugim riječima, moramo u konačnici kreirati novu paradigmu. Njome ćemo jasno morati moći rješiti do tada dio ili u idealnom slučaju sve do tada nerješive probleme.

Apsurdnost inercije uma uvjetovane usvajanjem neke paradigme, očituje se ponašanjem, koje se može izjednačiti s ponašanjem pri ovisnosti o drogama. Ta inercija uma izjednačuje preživljavanje paradigme sa svojim opstankom. Tipičan je primjer globalizacije i integracija, koje se prodaju Hrvatskoj, kao način opstanka nacije, a u stvari se radi o prikrivenom sredstvu opstanka zagovornika globalizacije i integracija i nestanku nacija. Kroz neoliberalizam na razini gospodarskih subjekata, govori se o razvoju Hrvatske između ostalih gluposti i prodajom čak strateških infrastrukturnih poduzeća strancima, što će nažalost ojačati tendenciju puta Hrvatske u propast, a ne u obečanu bolju budućnost, koju bi trebala donijeti globalizacija i neokolonijalne integracije.

Inertni umovi će manipulirati i upravljati društvom - javnošću s ciljem spriječavanja bilo kakvog društvenog ili kulturnog  napretka
unutar postojeće paradigme, ignorirajući ili prisilom potiskujući znanje javnosti o anomalijama, čiju percepciju izjednačuju s “osobnom abnormalnošću” u svakodnevnom životu ili unutarnjim neprijateljem u političkom, s ciljem kroćenja populacije kako bi ostala unutar postojećeg stanja. Ovisnost o paradigmi, kao i ovisnost o drogi uvjetuje smrt, onih koji ju žele održati i onih koji su ovisni o njoj..O problematici paradigmi i njihove promjene tj. pomaka, upućujem čitatelja na Internet adresu:
                   www.trufax.com: Leading Edge on paradigm kao i na e-knjigu dostupnu i na ovom site-u Handbook.exe

U takvom kontekstu, vijek trajanja neke paradigme, definira rezonancija i koherentnost njene interne “moći”, tj. stupnja konzistentnosti i količine spoznatih nerješivih problema i njene eksterne moći, koja uključuje i spregu znanosti i vlasti (izražena stupnjem dvosmjerne podrške znanosti i postojeće vlasti – zakonodavne, izvršne / čitaj vojne i policijske/, te sudske - i iz toga proizašle pozitivne interakcije pa čak i povratne sprege, koja je tu simbiozu jačala (ideja “velikog brata” u bilo kojoj formi; ideja Amerike kao ideala demokracije a u biti svjetskog policajca, itd.). Što je ta sprega bila ili je jača (i jasno bolje financirana), to je teži je pomak paradigmi

Moć je paradigme dakle strukturirana. U doba globalizacije, upravo je okoštavanje ove strukture glavno sredstvo pokušaja očuvanja moći postojeće paradigme. Posebno se to odnosi na društvenu - u užem smislu neoliberalnu demokratsku, vojnu pa i religioznu komponentu te strukture, a kojoj se u novije doba pridružuju razni mafijaški karteli i ne zaboravimo klanovi najbogatijih ljudi svijeta (prema nekim procjenama nešto više od 7,7 milijuna ljudi).

Neoliberalna demokracija propagira lažnu ideju slobodne globalne trgovine, pa kroz svoje produžene ruke – organizacije kao što su na pr. WTO, IMF itd. kao i organizirane sustave edukacije, koji provode redukciju svijesti pojedinaca i cijelih društava, onesposobljavaju pojedinačni i kolektivni um za iskorake i rušenje pripadajuće paradigme (i znanstvene i društvene, kao i političke).

Vojna komponeneta, u svim verzijama, ima uvijek isti cilj - proširivanje dominacije (jednostavno rečeno i povijesno transparentno - porobljavanje), nezavisno o tomu radi li se o nositeljima takve paradigme iz različitih kultura Istoka ili Zapada (“Velika šahovska ploča” Zbigniev Bržežinski, kao primjer vojne doktrine Amerike, te najnovija već spomenuta “Hegemonija ili opstanak” Noama Chomskog).

Religiozna komponenta, je po mom mišljenju, također zbog svoje vjekovne ustaljenosti, odnosno inertnosti, nespremna za usvajanje post-kvantne paradigme. Iako nam znanost na neki način vraća sada globalno prirodnog realnog Boga (ali bez religije), nesvjesno se pridružila silama održavanja status-quo, kako se ne bi najtrajnija organizacija urušila kao kuća od karata.

Profiteri, posebno razne mafijaške komponente (karteli droge, oružja, ljekova, mode itd.), te svjetski bogataši izrasli iz amoralne trgovine, priključuju se održavanju postojećeg stanja (održivi ekonomski razvoj), pa stoga uopće nisu zainteresirani niti za bilo kakvu paradigmu. Pri tomu, u svojoj gluposti, nisu svijesni kičenog, bogatog puta u propast (s ili bez 2012.god.).

Posebno brine put kojim ide kultura, specijalno edukacija, kojom se namjerno onemogućava razvoj i rast kontra moći, kako bi se promijenio smjer razvoja svijeta. Nije posebna mudrost zaključiti, kako je drugačija edukacija u okviru post-kvantne paradgime zapravo jedini mogući put spasa civilizacije. To su tvrdili revolucionarni znanstvenici i prije pojavljivanja post-kvantne paradigme – pa i problematike pomaka paradigmi - što dokazuje i citat završetka  predavanja pri preuzimanju Nobelove nagrade 1950, kada je Russell rekao:

“. . . . najvažnija  potrebna stvar za sretan život je inteligencija. A to je, nakon svega, optimističan zaključak, jer se inteligencija može jačati poznatim metodama edukacije.”


A edukacija je, između svih raspoloživih metoda, najjeftinija, iako sve države ionako troše velika sredstva na edukaciju, nažalost krive forme i neprimjerenih sadržaja. Znatno se dakle manjim sredstvima, može osigurati opći društveni konsenzus i napredak na post-kvantnoj paradigmi - nužno nadolazećoj novoj paradigmi početkom 21. stoljeća.